Koliko god se trudila, jednostavno mi ne ide. Taman kad se poveselim što je sve konačno u redu, zapljusne me mlaz hladne vode. Dođe mi da se zavučem pod deku i plačem od muke.
Šta je ovaj put? Sitnica koja mi možda ne bi predstavljala neki problem da već nisam ukomirana radi drugih stvari. Zvala me cura koja je podstanar u mom stanu da mi kaže kako će se krajem mjeseca iseliti. U besparici kojoj jesam jednostavno ne mogu biti sretna zbog drugih i moji altruistički osjećaji su duboko zakopani. Kako sam kaparu koju mi je dala morala proslijediti za svoju kaparu, nemam rezervu iz koje bi namirila nenadani trošak cjelokupne svoje stanarine. Taman sam se mislila iskobeljati iz crvenog na tekućem i živjeti u skladu sa svojim mogućnostima. Znam da nije sve crno i riješit će se, ali kad se tako naniže hrpa sitnica, dođe mi da vrištim. Još kad se sjetim ponovnog traženja pristojnog stanara... AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!!!!!!!!!!!!!
A sad glavu gore, duboko udahni, sočno opsuj i idemo dalje…