Moj otac trenutno pati od krize srednjih godina i velikog straha da će jednom morati i umrijeti. Velika mu je želja bila kupiti nekakav terenac pa ju je i realizirao. Ispostavilo se da to vozilo nema neke pretjerane koristi: gepeka gotovo da i nema, troši ko sumanut iako je dizel a i parking je nemoguće pronaći. Jedino što je od dobro jest što te svi gledaju, u Sisku ipak vlada takav mentalitet, pa možeš nahraniti ego. Kad god sam malo neraspoložena, a nalazim se u roditeljskom domu, sjednem u terenca i uživam u «vide male kako se voza» pogledima. A tako i moj otac.
Budući da nema ekonomske računice u držanju takvog auta, moj ženski roditelj i ja radimo na tome da cijenjenog oca urazumimo i nagovorimo da si kupi normalan auto. Kod kuće me dočekao vozni park pa sam morala zagraditi tatin auto. Uskoro je morao ići a moju zvjezdanu nisam mogla posuditi s obzirom da je nemoguće nepouzdan oko vremena povratka, a moja lijena guza nije bila raspoložena za dizanje s mjesta, na oca je pala čast da pomakne auto. Nakon izvršene radnje: «Pando, evo ti ključ. I samo da ti kažem, jebeš onaj tvoj auto, nizak je ko da u grob liježem»