kad sam vidjela koja me hrpa dočekala na stolu, požalila sam što sam ikud išla. naravno da je šef već isto popodne izrazio želju za obračunom pdv-a. naravno, šefe, ja ću samo zamahnuti svojim čarobnim štapićem i obračun će vam donesti čarobni miševi za tili čas. il ne.
na drugom radnom mjestu me dočekalo nešto malo drugačija atmosfera, gotovo da su bili sretni što sam se konačno vratila. uz uobičajene komplimente kako sam lijepo pocrnila i slično, dobila sam i par nemoralnih ponuda:
- joj, jel imaš crte od badića?
- imam.
- jel ih mogu vidjet?
naravno da je sve bilo u šali ali kako u svakoj šali ima i malo istine... kako bi to moj kolega rekao a ja opet ponavljam: nije problem ako ja pitam, šta ću ako pristane..

evo šta smo radili tjedan dana boravka na viru:

mislim da je i više nego očito tko su "vi". nakon neprestanog podbadanja da je to sve rezultat znanja a ne lude sreće uslijedilo je ovo:

malo smo se ulizivale i ogrebale se za jednu vožnju pedalinama

ružno vrijeme uvijek dobro dođe za malo razgledavanja obližnjih znamenitosti. morske orgulje se me oduševile, svakako preporučam

da, to smo dragi i ja. nismo jednako visoki već ja stojim na stepenici. smijem li spomenuti da smo gledali burme? doduše, samo gledali ali strpljiva sam ja...
na murteru je svu našu pažnju plijenio ovaj mali zloćo. koliko god je sladak, toliko je i zločest pa si vi računajte

za vikend smo obavili još jednu svadbu u kojoj sam uhvatila buket. svekrva je prokomentirala: dobro, snajka, misliš li ti prestat? (za one koji su zaboravili, prvi buket sam uhvatila na vjenčanju sestre od dragog što je prouzročilo lagane srčane napade premile mi buduće sveki)

kad je već cijeli svijet odmorio, neki su se stigli ponovo i umoriti, ja tek krećem na godišnji. mislila sam da ću umrijet u mukama dok to dočekam, ali eto, nisam iako je malo falilo. prognostičari kažu da će vrijeme bit kilavo i to me ni najmanje ne smeta. zbog raznoraznih alergija/plikova/svrbeža uzrokovanih kombinacijom morske vode i sunca, neću puno plakat ni da se nijednom ne okupam. kuća na moru mi je potrebna da bi ljeto provela na terasi ispijajući pivce dok punim pluća čistim zrakom. i eventualno se malo posunčat ali kako sam već bila pogorila, ni to nije neophodno.
penzionerski odmor je upravo ono što mi treba. bez izlazaka, kartanje na terasi do dugo u noć, spavanje do 10, roštiljanje... ne znam kako ću preživjeti bez interneta ali mislim da mi odmor i od toga treba, previše sam se navukla. ali čitamo se za dva tjedna. pozdravko!

zove šef:
"jel ona žena dobro očistila ured?" ja nisam nešto bila pretjerano zadovoljna i mogla je to puno bolje napraviti ali znam da sam prevelika picajzla što se čišćenja tiče pa sam rekla da je dobro napravila.
"a jel očistila tvoj stol da se sjaji, da sav onako blista?" vidim da je dobro raspoložen kad me tako zeza
"nije bilo potrebe, sama sam ga jučer obrisala da blista. tko bi nju dočekao dok dođe, ne mogu ja u prašini radit" samo čujem uzdah i:
"mala, jesi ti zajebana, jebo majku ko tebe oženi, taj je gadno najebo"

nedavno su si neki ljudi dali za pravo da rade budalu od mene. postavljana su jasna pitanja koja su tražila jasne odgovore ali egoistični sugovornici nisu dali da išta drugo bude u centru pažnje osim njih samih. čak ni tuđa stradanja nisu toliko važna kao njihov ego. gade mi se takvi ljudi. jesu li to uopće ljudi?

ali nekako ću valjda izdržati još slijedeći tjedan na poslu. radno vrijeme od 12 sati dnevno nije nešto što moj organizam može još dugo podnijeti. podočnjaci su postali sastavni dio mog cijelodnevnog look-a ali ne mojim izborom. čak ni onaj skupi puder koji sam si poklonila za drugu godišnjicu hodanja s dragim ne može učiniti čudo. osjeti se da sam pri kraju snaga, čak i u načinu na koji govorim. lijeno mi je pa sam sve riječi počela skraćivati na pola tako da sada govorim tako da se jedino sama razumijem. doduše, tako je uvijek i bilo samo se sada više primjeti. čak sam si zaboravila čestitati blogorođendan..
nedavno sam pola dana tražila po netu program koji bi mom šefu omogućio da još jednom pogleda sevin pornić. šta sve neće ući u opis mog radnog mjesta...

ili dragi, ne guraj nos tamo gdje mu nije mjesto. jučer zovem dragog da vidim je li napravio sve ono što smo se dogovorili a on šturo odgovara pa mi je odmah bilo jasno da nešto ne štima. šta je bilo, ništa. dobro, neću inzistirat preko telefona. dođem doma a stan čist ko suza, još ga nikad nije ovako oblizao. nešto stvarno ne štima! opet šta je bilo, ništa. uporna kakva jesam, davila sam ga dok nije priznao. prvo se nešto izmotavao da ću se naljutit na njega ako mi kaže. u tom trenu mi je milijun varijanti prošlo kroz glavu, od toga da je nekog ubio do tog da je poharao pola zrča kad je bio s dečkima na moru. a šta je zapravo bilo - dečko je čitao moj blog. negdje je našao da sam napisala kako razmišljam o tome da ga ostavim a u zadnjem postu pišem o vezama na poslu, pa je čovjek zbrojio dva i dva. pao mi je kamen sa srca kad sam shvatila o čemu se radi i umrla od smijeha. slijedilo je objašnjenje svega navedenog pa je shvatio da su postovi moja trenutna razmišljanja i da uglavnom nemaju veze s dugoročnim planovima.
sunce moje, okani se ti interneta i mojih postova, bolje ti je da zakrpaš onu rupu na zidu što je klima-majstor napravio još prije mjesec dana il ima da te nema.