u 16:00 i možda koju sekundu moje žemskinje i ja pičimo put morskih prostranstava. dobila sam čak zabranu otići do stana na tuširanje zbog hitnosti polaska ali sam srećom danas u klubu pa ću skoknut do svlačionice. šteta što su dečki na pripremama... dragog nema doma već danima, samo poslije posla dođe jesti i opet na posao. moram pogledat sliku da se prisjetim kako čovjek izgleda. puno rada a love nema. jebeš takav posao, bolje da sjedi doma i mene zabavlja, imao bi od toga više koristi. torba je još sinoć bila spremna a sad svakih par minuta pogledam na sat ne bi li vrijeme brže prošlo.
no, htjela sam nešto drugo raspraviti (sama sa sobom). kako je u klubu financijska situacija u totalnoj komi, a žena koja to trenutno radi jednostavno fizički ne može sve stići, na mene je ceh pao. zamoljena sam, iako ne znam koliko je to zamolba ako se podrazumijeva da ću ja to raditi, da se potpuno posvetim tim zaostacima, u smislu poslije posla do neko gluho doba noći, vikendima i slično. mrak mi je pao na oči toliko da ni sad ne vidim. "ništa ne brini oko honorara, sve će ti to biti plaćeno kako zaslužuješ, samo to napravi" mi nije zvučalo ništa utješnije. već vidim da od ispita kojeg možda ni ne bi položila u 9. mjesecu zasigurno nema ništa, a cijeli godišnji ću provesti u horizontali jer ću biti preumorna za bilo kakve pokrete. naravno, trebala bi i kakvu oproštajku od svijeta napraviti jer tko zna kad ćemo se opet sresti. ne znam, možda pretjerujem. nije loše dodatno zaraditi da se što prije izvučem iz financijskih govana u kojima plivam ali previše cijenim svoje slobodno vrijeme makar samo gledala u tv. a izbora nemam. ubuduće očekujte depresivne postove u kojima oplakujem sunčano vrijeme koje osjetim samo preko čeznutljivih pogleda kroz prozor...