u nedostatku boljeg rješenja trenutne situacije, nazvala sam mamu. prvo sam joj se debelo požalila na događanja ovog vikenda, a onda malo o meni općenito. na prve žalbe majka je mrtva hladna odgovorila:
"sine, ti si i onako sve ove godine kod kuće živjela u svinjcu, ne znam zašto te nered sada toliko dira?"
jebate, pa u pravu je. =opet flashbackovi one stolice iz prošlog posta što se prevrće jer ne može podnijeti količinu robe koja je nabacana na nju=
"da, majko, ali sada ne mogu otići u neku drugu prostoriju gdje je sve čisto jer si ti pospremila budući da te čiste prostrije, ili čak bilo koje druge prostorije, u mom stanu nema. ne mogu vječno biti u kupatilu..."
"ma ne brini ništa, kad više ne budu imali gdje sjesti, pospremit će za sobom."
ta teorija pomalo pada u vodu. naime, naš dobar stari običaj je bio prebacivanje. znate ono, kad ideš u krevet, sve što je na krevetu prebaciš na pod, a kad se ustaneš, sve s poda prebaciš na krevet da možeš izaći iz sobe. i tako u nedogled...
"ne znam baš"
"nazvat ću ja njih večeras i malo im prigovorit, pa će sve biti ok"
"joj, super! hvala, majko"

šta volim kad drugi rješavaju moje probleme!