utorak, 31.03.2009.

Zar je sramota raditi?!

Na natječaj za čuvara plaže na gotovo pustom australskom otoku Hamiltonu prijavilo se više od 34 tisuće osoba, a za pastira na prominskim pašnjacima zainteresiranih nema. Naime, stočari u Promini već godinama traže osobu koja bi radila kao pastir, ali unatoč plaći od tisuću eura, plaćenom stanu i hrani, kutiji cigareta dnevno i bonu za mobitel zainteresiranih nema.

Prominski stočar Mirko V. tvrdi da je osobno našim ljudima nudio plaću od tisuću eura, ali se nitko nije odazvao. Javio mu se jedan bračni par bez zaposlenja, ali su na kraju odustali uz komentar: “Što ako nas netko vidi da čuvamo ovce, tko će od srama doć' pred ekipu?”

Jesu li Hrvati zaista preponosni da bi radili kao pastiri? Ili možda samo nisu dovoljno informirani pa ne znaju da je prosječna neto plaća 2007. godine u Hrvatskoj iznosila 4,817 kuna, da u Hrvatskoj ima 262.821 nezaposlena osoba i da je u veljači bez posla ostalo njih 8530?

U svakom slučaju, što Hrvati ne žele, Rumunji objeručke prihvaćaju. Tako najcjenjeniji pastiri u potprominskim selima u posljednjih godina stižu upravo iz Rumunjske, a sada ih je na privremenom radu u drniškom kraju najmanje pedesetak.

(tekst preuzet s tportala)


Pa zar je sramota raditi?! Na današnji dan, kad se svi žale da se nema novaca, nekome je, nazovi "ispod časti" raditi pastirski posao. Kad sam bila djevojka, čuvala sam krave i koze na selu, i nije me bilo sramota to raditi, već dapače, radila sam to s ponosom i voljela sam životinje... Sad radim posao za kojeg sam čula prije nekoliko dana komentar da nije za žensku osobu da radi 'muški' posao... Nikad nisam posao razlikovala po sposobnosti ni po spolnoj određenosti, niti dijelila posao na vrijedan i manje vrijedan... Svaki posao je posao, ako se radi časno za zaraditi za egzistenciju i život...