četvrtak, 31.01.2008.

Moja teta

Odlučih nekoliko redaka posvetiti svojoj teti Zori, majci moje prijateljice o kojoj sam pisala u prošlom post-u. Dok se nisam udala, živjele smo u susjedstvu; nekoliko kuća udaljeno od moje kuće u kojoj sam živjela sa roditeljima, je njezina kuća. Ona je mene 'pratila od malih nogu'. Njena djeca su starija od mene pa bih ja navraćala kod njih. Oduvijek sam voljela biti u društvu starije, ozbiljnije djece. Možda sam zato i ja postala ozbiljna prerano. Ali, nije mi žao. Možda to ipak jei dio mojeg karaktera, možda je tako trebalo biti... S njezinom djecom sam "na ti", cijenim ih i poštujem kao svoje drage prijatelje.

Ali... Teta Zora je za mene posebna. Iako ima dosta godina, njeno razmišljanje je na nivou žene od 40ak godina. Realna je, iskrena, poštena, i što je meni ipak najdraže, principijelna i - ima svoje "ja". Njezino razmišljanje nemaju neke žene koje su i dvostruko mlađe od nje... Inače, stariji ljudi slove za čangrizavce, senilne starce... ali, to se nikako ne može, ma što ne može - ne smije reći za moju tetu Zoru. Mladenački duh tete je nešto što se ne susreće svaki dan...

Za sada toliko... U idućim postovima ću opisivati anegdote, ali i životne trenutke koje sam imala priliku doživjeti uz ovu divnu ženu, uz koju je kava - dok je pijem svaki put kada sam u gostima kod nje - najslađega okusa, iako u njoj nema puno šećera ...

utorak, 29.01.2008.

Susret nakon dugo vremena

Evo nakon što sam opisala nekoliko situacija iz prošlosti koje sam htjela podijeliti s onima koji čitaju ove retke, danas odlučih da ću opisati jedan događaj koji se baš danas dogodio i koji zaslužuje svoje mjesto na ovome blogu. I ne samo na ovome blogu, već i kao pisani trag kojeg bih baš htjela ostaviti, pa kada poželim ponovno se prisjetiti ovog lijepog događaja, da ga imam gdje pročitati...

Moja draga prijateljica je došla iz inozemstva, gdje živi sa svojom obitelji, naravno. Dok sam bila djevojka, živjele smo u istom susjedstvu. Onda je ona našla momka (koji joj je postao suprug, naravno), i otišla živjeti u inozemstvo. Nisam je dugo vidjela, iako bismo se čule telefonski, ili čak slale SMS-ove i mail-ove jedna drugoj. Kada sam saznala da je ona došla posjetiti svoju majku i braću, odmah sam nastojala susresti se s njom, jer je ona meni kao starija sestra. Ona je bila moja savjetnica za "prve ljubavne probleme", ali i za sve ostale životne prilike i okolnosti. Ona, ali i njena majka, su mi bile uvijek na raspolaganju kada bih nešto trebala. Nisam nikada tražila od njih previše, samo toplu ljudsku riječ, savjet, utjehu u tužnim trenucima u životu, podršku kada mi je trebala... Dijelile su i majka i kćer sa mnom također, i moju sreću nakon svakog mojeg uspješno položenog ispita na fakultetu... Majka moje prijateljice,
koju ja zovem "teta" odmila, premda nismo u rodu, niti joj to govorim jer se tako inače oslovljavaju starije gospođe (barem kod nas u Dalmaciji) - već iz poštovanja. Inače, u ovim našim krajevima, "teta" je naziv za majčinu sestru. Ali, meni su "puna usta" svaki puta kada tu ženu zazovem tetom, jer to 'od gušta' kažem, zbog toga jer to i osjećam.
Ona se prema meni ponašala kao prema svojoj kćerki.

Naravno, nastojala sam vidjeti se s svojom prijateljicom čim prije je to bilo moguće. Bilo mi je drago da je rekla da će ostati 10ak dana tu i da ćemo se vidjeti, pa ako budemo u mogućnosti, i više puta, a ne samo jednom. To mi je jako drago bilo.

Prvi puta smo se vidjele jučer, kada sam ja nakon svojeg posla navratila kod nje na kavicu. Silno sam je željela vidjeti... Ne mogu opisati tu želju niti je pretočiti u riječi... Obradovala sam joj se kao malo dijete... Pričale smo o svemu i svačemu, ali znam da mi je vrijeme brzo proletjelo...

Dogovorile smo se da ćemo danas ići vani, na pizzu. Nakon svojeg posla sam došla kući, pa smo suprug i ja otišli po nju, i njenu kćerku (koju nisam spomenula, ali je i ona došla sa mojom prijateljicom, svojom majkom - naravno - posjetiti baku).

Otišli smo u pizzeriju koja ima najbolju pizzu u gradu (po mojem mišljenju), one su bile oduševljene ambijentom. Pizzerija je uređena u starom dalmatinskom stilu, sa drvenim stolovima, klupama, međusobno povezanim masivnim drvenim stupovima koji su "glumili" nosivu konstrukciju. A u prostoriji za goste nalaze se starinski pribor, skladno raspoređen: žarač (ožeg), sedlo za magare, bakreni bronzin (mali kotao za kuhanje na kominu), drveno kolo karoce (starinske "kočije" koja je služila za prijevoz tereta i slično), zatim ribarska mreža postavljena između svih stupova, a u tu mrežu je postavljen "ulov" koji se sastoji od morskih zvijezdi, školjki... Pizza je (zar trebam govoriti?) bila savršenog okusa. Rekle su da nisu odavno jele onako dobru pizzu, a obašle su dosta restorana i u inozemstvu, a i kod nas.

Imali smo jako ugodnu i opuštenu večer, družeći se tako nakon toliko vremena što se nismo susreli. Pričali smo o svemu i svačemu, od ljubavnih do životnih, ali i poslovnih tema. Prijateljica mi je rekla da će, kada dođe sa suprugom opet, odvesti ga u ovaj restoran. Napomenula je da će nastojati da to bude po ljeti, pa da može sjesti na
terasu restorana, s koje je prekrasan pogled na more i na grad. Tih nekoliko sati koje smo proveli u ugodnoj priči su mi jako brzo prošli...

Nakon što smo otišli iz restorana, spustili smo se do obližnje šetnice uz more, i malo prošetali... I usput, opet, razgovarali... Budući da je tada počela puhati bura i štipati za obraze, odlučili smo otići... Suprug i ja smo odvezli kući moju prijateljicu i njenu kćerku. Malčice smo se zadržali kod njih u kući, i pozdravili ih, zatim otišli...

Dođoh kući puna dojmova... Otvorilo mi se srce i upilo sve ono lijepo i dobro što sam čula od prijateljice koja mi mnogo znači... Takvu osobu s razlogom ljubomorno čuvam za svoju prijateljicu! I ne bih ju mijenjala ni za što ...

subota, 26.01.2008.

Vjenčanje

Opisat ću kako je bilo na našem vjenčanju 05. lipnja 2004.

Nismo htjeli raditi veliku svadbu. Samo za najbližu rodbinu i prijatelje. Pozvali smo 30ak ljudi. Odlučili smo slijedeće: u subotu, na dan vjenčanja, nakon obreda, idemo na večeru s kumovima, a sutradan popodne svi su dobrodošli u našem stanu, na nekoj vrsti "domjenka".

I tako smo se počeli ranije pripremati za taj "samo naš dan". Cijelih tjedan dana smo se trudili da sve dobro organiziramo i da sve bude u redu. Naravno, pomogle su njegove sestre, ali i moja sestra. Bilo je tu posla: odnesi pršut na rezanje u obližnju pršutoreznicu; nareži sireve; pripremi francusku salatu; spremaj kolače (neke vrste kolača smo i kupili); naruči torte; otiđi kod čovjeka koji se bavi pečenjem janjadi pa naruči kod njega janje; donesi stolove od poznanika; uredi sobu gdje ćemo primati goste u našem stanu; postavi sve da bude lijepo; stavi dekoraciju... Naravno, trebali smo misliti i na to da budemo savršeno izgledali na naš dan vjenčanja.

Ja sam dala šivati svoju vjenčanu haljinu krojačici koja mi je i inače šivala sve što sam željela; jer nisam u salonima za vjenčanice našla niti jednu vjenčanicu koja bi se meni svidjela. Onda sam nacrtala svoj prijedlog krojačici, rekla mi je koje sve vrste tkanine trebam kupiti i skrojila i sašila po mojoj zamisli haljinu koja će biti samo moja. Haljina je imala dva dijela: namjerno sam htjela da bude od dva dijela tako da mogu onda gornji dio kombinirati. Inače sam praktična dosta, tako da moju krojačicu ova zamisao nije čudila. Haljina je boje šampanjca, od kadi-ja sa odsjajem. Gornji dio je kao "top", s tim da sam htjela da mi napravi male rukave s valovito rezanim rubovima, samo da mi prekrije ramena. A ovaj valoviti rub sam htjela da dade romantični "štih". Donji dio vjenčane haljine je imao sirena-kroj, a dužina je, naravno, bila kao i svim vjenčanicama, samo bez "šlepa".Nadam se da sam uspjela dočarati kako to izgleda.

On je imao novo sivo odijelo, a košulju i kravatu je sam birao boju, a i meni se svidjela: košulja boje marelice, a kravata siva sa uzorcima koji su bili isto imali svijetlo narančasti uzorak po sebi, tako da se slagalo s bojom košulje.
Jedini njegov problem bile su cipele, zbog specifičnosti broja kojeg on nosi, ali i to smo riješili.

Sam tijek dolaska po mladenku, i odlaska u crkvu na vjenčanje neću opisivati jer svi smo to vidjeli; i nema se ništa novoga tu nadodati... U crkvi se fotografu dogodio jedan "gaf". Naš prvi bračni poljubac nije uspio fotografirati jer mu je u tom trenutku u kadar se - slučajno - nagnuo vjenčani kum mojeg supruga. I, tražio je da se poljubimo "na bis". To je oraspoložilo sve prisutne svatove, i crkvom se prolomio glasan, iskreni smijeh. Kasnije je fotograf rekao da mu se to prvi puta dogodilo u životu...

Na večeru s kumovima smo otišli, i prošla je u redu. Njegov kum je priredio nama mladencima jedno iznenađenje: došao nam je jedan poznati trio i pjevali su nam, ma što pjevali... zabavili nas samo tako... Nismo planirali to nas dvoje, ali kum je stalno govorio da ima iznenađenje. Nas dvoje golubića smo bili toliko zauzeti pripremama za vjenčanje da smo u potpunosti zaboravili na glazbu. Ali, kum je mislio... Jer, kum uvijek govori da "ima glavu i za četiri noge."

Sutradan smo se probudili rano, iako smo kasno zaspali. Što od uzbuđenja, što zbog sreće da je to naša prva bračna noć... Dogodilo se točno onako kako pjeva Kaštelanin Neno Kero: "U pet lega', a u šest se diga'... aj... srića da nisan ni liga'!" Opet, kad smo se probudili, trebali smo srediti sve, donijeti sve na stolove koje smo već bili pripremili i ukrasili u drugoj, većoj sobi. Slagali smo hranu, stavljali sve na stol, pazili da je sve na svom mjestu. Njegova starija sestra je ranije već bila ispekla razne savijače i bureke. Mi smo se čudili, zašto baš to?!
Ali, dogodilo se to da su svatovi razgrabili te savijače i bureke. Bilo ih je različitih vrsta, krumpiruša, bundevuša, zeljanica, sirnica (burek sa sirom), bureci od mesa... I, to je njima bilo zanimljivo... Neki svatovi su prije pružali ruke prema burecima, nego prema pršutu, siru, francuskoj salati, rižotu... Glavno jelo i pečenje bili su kao i na većini svadbi u Dalmaciji: pašticada i "njoki", i pečena janjetina. Došao je red na tortu. Nismo namjerno naručili tortu s krokantom, već smo htjeli da bude torta koju nećemo morati "lomiti" da bismo došli do onog jestivog dijela.
Tortu na tri kata smo podijelili gostima. Nazdravili šampanjcem. Naravno, bilo je dosta plesa, kojeg smo mogli (vjerovali ili ne) bez problema organizirati u našem stanu, koji je srednje veličine.

Dosta ljudi misli da je organizacija vlastite svadbe zastarjela, ali mi smo zaista htjeli da to bude u nama, i našim svatovima poznatom prostoru, da bude intimnije... To je dalo još veći čar našoj svadbi, i svi svatovi su kasnije komentirali da "na boljoj svadbi nisu bili". Svi smo se poznavali, nije bilo previše ljudi, reklo bi se, taman - po mjeri. A nismo nikoga zaboravili pozvati, niti se tko imao žaliti što nije bio pozvan na vjenčanje...

Evo, za kraj ovog post-a, jedna mala anegdota sa vjenčanja: Pozvala sam svoju prijateljicu s kojom sam u srednjoj školi sve četiri godine sjedila u klupi. Pozvali smo i suprug i ja našeg zajedničkog prijatelja. Njih dvoje su se otprije poznavali, ali "samo iz viđenja" jer su pohađali isti fakultet. Ali, na našoj svadbi je "proradila kemija", i svi svatovi su
primijetili "da bi tu moglo biti nešto"... I... bilo je... Godinu i mjesec i pol dana kasnije, na rođendan moga supruga, posljednje subote u srpnju mjesecu 2005. godine, oni su se - vjenčali! "Krivce" su, naravno, pozvali na svadbu...

petak, 25.01.2008.

Upornost se isplatila

Već sam spomenula da bijah hladna prema tom momku na početku naše veze... Smatrala sam da trebamo ići polako u vezi i da mi se "on treba dokazati". Ma koliko god to čudno zvučalo, jednostavno je čokoladica bila ponosna... Htjela sam mladiću postaviti svojevrstan "test", da vidim je li mu stalo do mene. I, učinila sam to. Na koji način, neću opisivati, jer je to samo moj, "tajni način". To je bio mali ženski trik kojeg mi je opisala moja dobra prijateljica. I njega sam se pridržavala... A on je prošao 'test' ! ... A moji ponos i prkos su s vremenom postajali sve manje izraženi...Kako je vrijeme prolazilo, tako sam se uvjerila u poštene namjere tog momka prema meni. Kada se sada toga sjetim, sebe smatram previše zahtjevnom, ali, to je tada bilo tako. A jednom mi je moj muž (a tada je bio samo momak koji se "zaista trudio") - rekao da mu je to bilo drago da je tako, jer sam mu pokazala svoju karakternost. I da mu se njegova upornost isplatila, jer je dobio osobu jakog karaktera i čvrstih stavova, kakvu je i tražio. Tada je rekao da je uvijek htio uza se imati osobu koja je borac kroz život, a ne melankoničnu ili flegmatičnu osobu. Začudio me svojim razmišljanjem. Tada smo već bili u braku kada smo razgovarali o tome. Tema nam je spontano došla "na tapet". I više nismo govorili o tome.

Jer, koliko god ja pisala o ovome kao o crticama iz svoje prošlost, pokušavajući opisati događaje kako su slijedili; i suprug i ja smo orijenitrani na život u sadašnjosti; uz to, naravno, ide i orijentiranost ka budućnosti. Živimo za sadašnjost, za današnji dan, i kako bi se ono reklo: "za ovaj mjesec", od plaće do plaće. A o planovima za budućnost
nikada nismo prestali razmišljati i razgovarati o tome. Ali, san je jedno, a stvarnost je drugo. Svjesni da se ponekad planovi izjalove, propadnu... naša je uzrečica: "Čovjek snuje, Bog određuje!" I uvijek kažemo: "Dat će Bog!".

Budući da sam pisala o svojem hodanju sa svojim (sada) suprugom; opisat ću u nekim od svojih slijedećih postova još nekoliko zanimljivih trenutaka iz vremena kada smo hodali. Možda ovo djeluje kao scenarij za nekakvu seriju, ali, eto.... samo pišem ono što mi je srcu drago. Nježne uspomene... na hodanje s momkom kojem se upornost isplatila.
Upornost koja je bila toliko jaka da je otopila moju hladnoću, na početku naše veze...

srijeda, 23.01.2008.

Poziv

I... u subotu navečer, 05. svibnja 2001. godine, telefon je zazvonio. Javila se moja majka. Čula sam kroz slušalicu upit: "Dobar dan. Je li tu stan (pa je rekao moje tada djevojačko prezime)? Je li tu (pa je spomenuo moje ime)?" Majka je rekla da sam tu, pozvala me na telefon, i rekala da me traži "jedan momak". I... bio je to taj momak, koji je obećao da će se javiti. Ispričao se što se nije javljao ranije. Rekao mi je da je kod svog prijatelja navratio, pa se sjetio mene, i odlučio nazvati me. Rekao mi je da bi volio da se nađemo, prošetamo, popijemo piće... Dogovorili smo se već za sutra, za nedjelju, i otišli do obližnje šetnice uz povijesni lokalitet grada, i tamo, u obližnjem caffe baru popili piće... Taj susret pamtim kao dosta suzdržan, s moje strane. Jer, imala sam prije toga momka, jednu nesretnu
ljubav, pa me to "opeklo"... I zatvorilo srce... Pamtim i da sam na početku naše veze bila hladna, ali nisam znala da ga je ta moja suzdržanost i hladnoća još više k meni privlačila... i da sam mu zbog toga bila još draža... Možda je smatrao da ga ja namjerno tako "provociram", da "glumim neosvojivost"... Sve u svemu, bio je ustrajan u našoj
daljnjoj vezi... A i ja sam s vremenom počela se zaljubljivati u momka s najljepšim zelenim očima koje sam ikada vidjela... Citirat ću stihove iz opere "Carmen" Georgea Bizeta:

"Ljubav ptica je lakih krila
ukrotit nećeš nikad nju;
ona prkosi rado svima
i leti kud' je volja nju...
Može netko uvijek moliti,
pa i prijetiti ptici toj;
ipak, ona će tog voljeti
tko bude hladan prema njoj!"

Čisto srce prepoznalo je čistu ljubav

Bilo je to u petak, 20. travnja 2001. godine. Taj dan sam išla predignuti svoje prve naočale koje sam trebala početi nositi. Nakon toga, otišla sam na predavanja na fakultet. U pauzi između jutarnjih i popodnevnih predavanja; i vježbi, odlazila bih kući na ručak, pa bih se vratila. Jer, popodne bi bile po rasporedu vježbe, a bez njih neki profesori nisu nam htjeli dati potpis... I tako, nakon završenih predavanja u 11:00 sati, krenula sam na autobusnu stanicu u centar
grada, čekati autobus. Ali, otišao mi je "ispred nosa". Budući da sam još imala vremena dok mi drugi autobus ne dođe, jer dolazi na tu stanicu svakih pola sata, onda sam otišla u obližnju crkvu pomoliti se. Inače sam imala običaj navratiti nakon predavanja u crkvu, malo se duhovno pročistiti, nahraniti dušu molitvom. A posebno na dan kada se održavao ispit, otišla bih malo ranije iz kuće, pa se pomolila za uspjeh na ispitu. Naravno, svaki put bih nakon uspješno položenog ispita, otišla zahvaliti se Bogu za još jedan položeni ispit. Kada sam bila u crkvi i baš završavala molitvu, vidjela sam da netko ulazi u crkvu. Budući da sam ja bila već uputila se da ću krenuti prema
izlaznim vratima, u tom trenutku sam se, ponovno, susrela s prijateljem poznanika moje prijateljice, s kojom sam išla u šetnju na plažu. Rekao mi je da je došao na ispovijed, jer je taj dan bio petak, a sutradan, u subotu, ne bi mogao stići na ispovijed, jer radi. Otišao je do sakristije, i pitao može li doći svećenik da ga ispovijedi. U sakristiji mu je časna sestra, koja je baš pripremala neko cvijeće za staviti na oltar, rekla da pričeka. Zamolio me, ako imam vremena, da ga pričekam dok se ne ispovijedi. Dok sam ga čekala, otišla sam do stolića na kojem se nalazi crkveni
tisak, pa sam prolistala neke crkvene tjednike i dvotjednike. Kad je završio ispovijed, pomolio se. Izišli smo iz crkve.
Predložio mi je da odemo popiti kavu. Odgovorih mu da ne pijem kavu (tada, zaista nisam pila kavu). Pitao je da ako ne želim kavu, može li onda čaj, mineralna voda, sok... Pristala sam. Otišli smo prošetati do obližnjeg štekata, sjeli i naručili: on malu kavu i čašu vode, a ja mineralnu vodu s kriškicom limuna. Pričali smo o svemu i svačemu. Pitao me hoću li mu dati svoj broj mobitela. Rekoh mu da nemam mobitel (tada nisam stvarno imala mobitel, koliko to god nekome čudno zvučalo), pa sam mu odlučila dati broj fiksnog telefona. Kad smo popili piće, odlučili smo otići malo prošetati... Dopratio me do autobusne stanice, pozdravili smo se, pružili si ruku... Obećao je da će mi se javiti. Ali... Vrijeme je prolazilo, on se nije javljao...

Prošlo je i petnaestak dana, telefon nije zvonio... Niti mi je na pokazivaču dolaznih poziva, kojeg moji roditelji imaju na
telefonu; na listi poziva, bio neki novi, meni nepoznati broj...

Prestala sam se nadati da će nazvati... Već sam i "prekrižila" mogućnost da će me nazvati, misleći da je
zaboravio na obećanje...

utorak, 22.01.2008.

Kako sam ga upoznala

Imam svojeg miljenika... a to je suprug. Sad ću opisat kako sam susrela svojeg dragana... Kako to, skoro pa uvijek biva, sasvim slučajno...Bilo je to 20. ožujka 2001. godine. To jutro smo ja i moja draga prijateljica polagale ispit, svaka na svojem fakultetu, bio je to drugi ispitni rok. Dan ranije smo se dogovorile da ćemo otići prošetati, nakon što uspješno položimo ispite. Budući da smo obje položile ispite, otišle smo, po dogovoru, isto popodne, u šetnju. Otišle smo na našu omiljenu plažu, prošetati uz more, jer je taj dan bio iznimno sunčan. Šetale smo uz obalu, i pričale, komentirale o ispitima, razmjenjivale dojmove, i... opuštale se uz šum valova... Odjednom je moju prijateljicu
primijetio jedan njezin poznanik. Pozdravio je najprije nju, pa onda mene, istodobno se i upoznavajući sa mnom, te nas upoznao sa svojim prijateljem, koji se sunčao ležeći na plaži. Predložio nam je da se pridružimo njegovom prijatelju i njemu, pa će nam vrijeme koje zajedno provedemo brže proći... I, sjele smo na šljunčanu plažu, na
sunčani dio, naravno. Oni su bili odjeveni u kupaće bokserice, a mi bile odjevene u našu casual odjeću. (Nismo
nosile kupaće kostime, jer smo imale na umu samo da ćemo prošetati po plaži i otići kući, a i niti ja, a niti ona,
nismo navikle već u ožujku sunčati se na prvim zrakama proljetnoga Sunca, koje zna biti varljivo.) Započeli smo ugodan razgovor. Prvo što su nam otkrili bilo je da, svaki put kada imaju vremena, sastanu se njih dvoje prijatelja i
odu se sunčati, neovisno je li već počelo ljeto. Prve malo toplije sunčeve zrake izmame ih na plažu i sunčaju se, popiju kavicu u obližnjem caffe baru... I... - uživaju! Reklo bi se ovdje u Dalmaciji - guštaju! Postoji ona stara dalmatinska izreka: "Ma, 'ko ovo može platit'!" Razgovarali o svemu i svačemu, čak smo u jednom trenutku počeli
pričati i viceve, anegdote, šaljive zgode iz naših života... I, proveli nekoliko sati u ugodnom i opuštenom druženju...
Kada je već Sunce toga kasnoga popodneva počelo zapadati, odlučili smo otići. Budući da smo nas dvije došle autobusom, a taj njen poznanik je imao automobil, kojim su oba prijatelja došla na sunčanje ponudio se njen poznanik da nas svih poveze. Pristale smo, jer je ona poznavala toga momka, a ja znam da ona ne bi svakome sjela u automobil. Imala je o tom pitanju sličan stav kao i ja. Ali, budući da je ona poznavala tog momka, nisam ni ja
oklijevala, jer sam i sama procijenila da su momci u redu. Najprije je taj njezin poznanik odvezao svojeg prijatelja do njegove zgrade, pa smo se onda prijateljica, njen poznanik i ja uputili kućama. Naravno, tek sam u razgovoru na plaži saznala da taj momak, poznanik moje prijateljice, stanuje u neposrednoj blizini i moje i njezine kuće. Naime, mi smo susjede, živimo samo oko kilometar dalje jedna od druge. (Možda ova oznaka kilometar zvuči previše, ali
dalmatinske ulice su sve ispresjecane tako da se onda ta duljina može odrediti po propješačenom putu u metrima, ali i po, onako kako mi volimo kazati, "zračnoj liniji"). A ja toga mladića nisam poznavala, pa čak niti "iz viđenja", dok se nismo slučajno susreli tog popodneva na plaži.... Sve je stalo nakon toga susreta, jer mi se stalno pred očima
pokazivala slika poznanikovog prijatelja. Zanemarivala sam to u početku, ali... kako su dani prolazili, sve više i više sam mislila na njega.. I.. dogodio se sudbonosan, ponovni susret...

ponedjeljak, 21.01.2008.

Post bez naslova

Da, ja sam bila, kao što sam već spomenula, žrtva vlastitih predrasuda.Ali - žrtva same sebe i svojih razmišljanja, i načina života... Uvijek sam bila "samoj sebi dovoljna". To je veliki problem bio za mene, jer mi je nedostajalo plemenitosti, razumijevanja za druge. Ja sam imala u sebi plemenitosti, ali nedovoljno; imala sam razumijevanja za druge ljude, kojima sam okružena - ali, opet pogađate, nedovoljno. Promijenilo mi se to u prvom redu (što mi je i najvažnije) - u mom braku. U mom braku mi je ipak ostala jedna navika: Najdraže mi je kad se ujutro probudim, a skupa s danom se budim /u cik zore/, a moj dragi je kraj mene... pogledam ga, kao i svakog jutra, i znam da nisam sama... Znam da je uza me moj suprug, moj ljubavnik, moj najbolji prijatelj... moja velika ljubav... Za sada ovoliko...
U nekoliko slijedećih postova ću pisati o svojoj ljubavi prema čovjeku s kojim dijelim život... i, naravno, o sadržajnom dijelu svog bračnog života...
Za sada toliko... Do idućih slova... pozdravlja Vas...
...Palomina...

subota, 19.01.2008.

Ptica sa čokoladicom u kljunu

Odlučila sam opisati jednu životnu situaciju koja mi je promijenila općenito shvaćanje svega... Dakle, prije toga događaja koji mi je promijenio život (ne u potpunosti, ali - na bolje - definitivno, jest) sam živjela život zanemarujući duhovne potrebe. Sve dok ne susredoh jednog duhovnog oca, jednu blagu, milostivu, krotku dušu. Dok sam mu povjeravala svoje probleme, pozorno me slušao. Ovako sam se osjećala nakon razgovora s duhovnikom; oslobođenom veriga; kao da sam ptica, ptica koja je bila u tijesnom kavezu, kojeg je davno prerasla... Pa se osjećala skučenom, sputanom... tužnom... Ali, naučila sam po riječima tog duhovnog oca prihvatiti životne datosti, naučila sam svoju dušu skromnosti... Naučila sam svoj život podrediti i višim ciljevima, a ne samo materijalnim... I što je najvažnije, naučila sam, nakon razgovora s duhovnikom - razlučivati bitno od nebitnoga. I... ne gledati na sitnice... ne mariti za male stvari (kako je u svojoj knjizi dao savjet Richard Carlson)... Kad sam otišla nakon razgovora s duhovnikom, počela sam živjeti ono što mi je on savjetovao.. Smirila sam svoje tenzije, postala miroljubivija, manje "čangrizava", snizila sam svoje kriterije... koji su bili o trenutnim, prolaznim, nevažnim stvarima. Ali, to što mi je sada manje važno, bilo mi je itekako važno... Sada sam, ptica kojoj je duhovna "ptica" pomogla vratiti dugo traženi mir...

Nemir je stanovao u mojoj duši, "čvor" mi se nalazio u želudcu, uvijek sam bila nervozna.... Sada ovo sve što sam opisala u prijašnjoj rečenici mi se događa, ali upravo suprotno, sve suprotno od onoga što mi se događalo prije susreta s duhovnikom... Možda ćeš, dragi čitatelju, pomisliti da je ovo fanatično, možda u tvojim očima, i previše "blesavo"... Možda ćeš pomisliti da samo filozifiram... Ne! Samo sam podijelila s tobom ono što mi se dogodilo... Ljubav Božja me dotakla... U stvari, Bog je uvijek bio uz mene, a ja sam ga bila zanemarivala, stavljala sa strane... Odlagala ga u "ladicu" u koju sam mislila zaviriti tek kada bi mi bilo potrebno... Ali... Ne! Mene je dobri Bog potražio, kao zalutalu pticu (neću pisati ovcu, jer o sebi pišem kao o ptici, ali, naravno znamo svi iz Biblije da je Dobri Pastir tražio zalutalu ovcu)...

I ja sam se vratila! Duša mi je sada zadovoljna... Hvala Ti, predobri Bože, što si usudio se pogledati, i dati milost ovoj ptici, da se vrati u tvoje jato....

A zašto ptica spominje čokoladicu u kljunu?! Zato jer je moj drugi nadimak Dorina, kao čokolada...Moje osobno ime je samo malčice drugačije...

Palomina

Evo odlučih i ja pisati blog. Kad mogu svi, mogu i ja!Zašto bih ja bila drugačija od drugih...

Ovaj uvodni dio bloga samo koristim kao priliku za objaviti svim blogerima, da sam i ja od sada tu...
I... ne znam koliko dugo ću biti, i kako često ću pisati, to ne mogu obećati, niti garantirati, ali svaki put kada budem imala vremena, pisat ću...

Da ne pišem previše; ovaj blog će biti osobni, ali ću pisati i o prijateljima, životu, braku...

I svemu ostalome što poželim objaviti...