subota, 29.11.2008.

"Di si ovo naša', milosti do kosti?"

Ne znam točno koje je godine bilo, ali znam da se dogodilo u ljeto... idemo Edi i ja iz trgovine, nosimo svatko u ruci po vrećicu, i hodamo prema zgradi. Budući da smo išli na "pazarić", trebali smo proći jedan dio puta pješice.

Bio je lijepi dan, tako da smo od gušta prošetali sa "pazarića" do zgrade. Putem smo prošli pored jedne zalogajnice u kojoj radi jedan njegov poznanik.

Pozdravio nas, zastali smo na nekoliko trenutaka da bismo i mi njega pozdravili, i već smo se skoro bili uputili krenuti dalje, kad je on za nama rekao: "Imam vam svježe pečene koke, sad je izvađena iz peći, za prilog ćemo nešto dodat, ajte navratite, zeman je od ručka!"

Edi me pogledao, a ja sam se snašla, i odgovorila na taj ljubazni prijedlog domaćina: "Hvala, baš žurimo kući, evo i nosim u vrećici nešto što sam htjela spremiti za ručak!"

Dragi se začudio mom brzom i efikasnom odgovoru, jer sam shvatila da se i njemu ne sjedi po zaloganici koja nije ni restoran ni fast food nego nešto između... i da bi i on išao radije kući nego prihvatio poziv.

Tada se domaćin, naslonjen na vrata, dosjetio i rekao: "Je, al ovo van je sve spremljeno, samo tribate lipo sist za stol, i jist ka gospoda!"

A ja mu odgovorila, k'o iz topa, dišpetožasto, batalskin naglaskon: "Eeee, vi'š, nisan ti imala namjeru pokazat' šta nosin sa sobon, jer se to tebe neanke ne tiče, al da znaš da si me sa' povuka' za jezik i da ti neću primučat! Evo nosin malo štrakula đusto kupjena iz mesnice, i u ovoj drugoj vrićici su pome, kukumari i paprika za učinit salatu; skuva' ću juvu sa lešin meson, učinit ću pire k'umpir i šalšu o' poma i začini' ću salatu, i bit će mi i za ručak i za večeru... a eto tebi, pa ti jidi taj tvoj galofak! A najskoli šta će me manje koštat nego to iz tvoje butige šta mi nudiš za pojist!"

Čovik je, začuđen, jer nije očekivao ovakav odgovor (a mene baš stručno bilo briga što je on očekivao ili što nije očekivao)... najprije je pogleda Edija, pa mene, pa opet Edija...i nije moga' ne komentirat: "Edisone, di si naša 'vaku mudricu, milosti do kosti? Ovo nisan čuja odavno, a iman vagun godina!"

Edi mu se samo zagonetno nasmješio, uhvatio me za ruku, i produžili smo korak da bismo mogli stići kući, spremiti ručak.


Update:
(uz malu uputu: molim odgledati do kraja spot)