nedjelja, 13.07.2008.

Tempo

Tempo; takav tempo da sam imala samo vremena za najosnovnije obveze odraditi, a sve ono što sam htjela, a nisam uspjela zbog vremenske stiske - to je ostalo negdje, "u zraku"...

Životni tempo je takav da se zaista ponekad upitam je li nam ovakav način života "pomogao" i/ili "kumovao" općenitom stresu kojem je većina ljudi izložena? A naročito u posljednje vrijeme je ovo sve izraženije...

Kada susretnem nekoga od svojih poznanika ili poznanica, dobivam često 'brzinska' pitanja, u stilu: "Kako si? Nismo se dugo ni vidjeli?! Dobro je, živi se, bori se..." i slično. I onda svaki ovakav razgovor završi nakon nekoliko minuta uz (priznajem, obostrano!) opravdanje: "Žuri mi se!"

Svima se žuri. I ja u tu kategoriju spadam... Svi nekud žure, jure, lete... Svima nam vremena nedostaje... i to najviše
nam vremena nedostaje da se posvetimo samima sebi... Postajemo ovisni o vremenu... nažalost...

A što se tiče tempa i tempiranja... i kod mene je sve tempirano...

Sve mi se više i više čini da smo svi mi iz dana u dan kao da smo "navijeni", kao satovi... ili programirani, kao roboti...
Roboti, kojima upravlja Život, kao dirigent koji ravna orkestrom...