moderato_cantabile

Bez ljubavi, samoća je još tužnija...(priča o njima)

Nigdje nema te


Još je Rilke rekao: "Ljubav se sastoji u tome da se dvije samoće štite, da budu jedna uz drugu, da pozdravljaju jedna drugu."

U polutami sobe…jedan krevet…veliki…dvoje ljudi…samo svjetla uličnih svjetiljaka pružaju sablasni osjećaj svjetlosti…jedina svjetlost koja sja među njima.
Okrenula se na lijevi bok, noge privukla k prsima…fetus položaj. Onaj kad se osjećala najsigurnijom, u majčinoj utrobi.
On na drugom kraju kreveta, okrenut na desni bok…osjeća kao da tone…svaka njezina riječ odzvanja poput nekog nepoznatog glasa, a on pada u duboki bunar…bunar bez dna…
Prestala je pričati…

Zna da u ovoj noći njegova ruka neće dodirnuti njezinu, zna da joj neće prstima proći kroz kosu kako bi joj bez riječi rekao: „Ne brini, tu sam…“
Pogled bez smisla u polutami sobe, oči se cakle, osjeća da je zagrljaji guše…zagrljaji hladnih ruku koje osjeća na sebi…gleda u svoj tamni kutak sobe.

On, na drugoj strani kreveta, pogleda uprtog u svoj tamni kut sobe…on strepi od straha…straha pred samoćom, svjestan toga da svi na svijet dolazimo sami, a isto tako i odlazimo…

Ali, „ljubav je ta koja štiti dvije samoće“, zar ne? Gdje je nestao taj most ljubavi? Most koji bi spojio ove dvije samoće…

Oboje željni zagrljaja…oboje u strahu…oboje u mraku…
Ne usude se okrenuti…ne usude se dotaknuti...ne usude se pokazati jedno drugome svoju samoću…
A sat lagano istječe, noć odmiče k jutru…
Oboje leže…u tišini…u tami…u svojoj samoći…u samoći bez ljubavi...