moderato_cantabile

Pismo neznancu...II. dio

Scarlet letter

Danas si me na trenutak posjetio. Prije buđenja. Zvonio je mob…poruka…čak sam je i čitala. Napisao si da je najbolje da krenem dalje, da ti prestanem pisati pisma, da si sretan i da isto želiš i meni.
Poruka me trgnula iz sna kao da me netko iglom uboo. Pogledam na mob…prazan…nema poziva…nema poruke. Ništa.
Opet sklopim svoje snene oči i utonem u sanjarenje. Razmišljam jesam li sretna što nema poruke koju sam sanjala ili bi bilo kakav glas od tebe ipak izmamio osmijeh na lice. I sjetim se poruka…sjetim se pusa…nježnih riječi…znaš li da sam neki dan sasvim slučajno izbrisala sve poruke u mobu? Sve one koje sam tako željela sačuvati. Među njima i ona iz davnog vremena, davnog dana kada sam diplomirala, a mentorica me još jednom ekstra pohvalila za izvrsno napisan i obranjen rad. Žao mi je zbog toga. Čuvala sam to godinama.
A onda mi prijateljica kaže da slučajnosti ne postoje. Da se ništa ne dogodi slučajno. Tako je valjda i moj prst neslučajno zalutao na „delete all“ i izbrisao sve. Barem ono što nije u mojem pamćenju.
A što to nije u mojem sjećanju?
Sve je ostalo. Svaki tvoj pogled, svaki osmijeh., svaka lijepa riječ. Ali i tvoje riječi na odlasku kad si rekao: Ostavi me. Ne volim te. Idem…pusti me da idem.
Govorio si to…ponavljao kao papagaj. Ali nije bilo čvrstine u tvom glasu.
Rekla sam ti da ću te čekati. Koliko god bude trebalo. Ponekad mi se čini da će to uistinu tako i biti. Da nitko ne će biti dovoljno dobar, dovoljno nježan, dovoljno nasmijan, dovoljno divlji, dovoljno miran. Bojim se toga. Bojim se takvo što sebi priznati. Ne zato što se bojim samoće. Ne. Bojim se da ću, kad si to priznam, uistinu biti zauvijek tvoja. A ti nikad više moj. Poželim ponekad imati tek mali dio tebe. Koji će rasti, podsjećati na tebe. A onda, opet, pomislim kako bi zapravo teško bilo takvo nešto. Bojim se da više nikada ne ću u nekome naći prijatelja kakvog sam imala u tebi. Nekog tko me uistinu razumije. Tko u mojem pogledu čita sve – moju radost, moju tugu, moju ljubav…sve ono o čemu ne pričam, ali itekako pokazujem.
Ponekad pomislim kako neću izdržati pod naletima vjetrova što me slamaju poput suhe grane na stablima. Pomislim kako će moja zdrava pamet popustiti pod naletima ovog ludila koje si ostavio nakon odlaska.
Iako živim, ponekad mi se čini kao da samo vegetiram nad ostatcima prošlosti ne dozvoljavajući zaboravu da te odnese od mene. Zato još uvijek pamtim način na koji hodaš, kako se smiješ, kako me gledaš…onako slatko kad spustiš glavu i pogled digneš malo prema gore i gledaš kao da želiš pročitati svaku moju misao…a ja ti ne dam. Zato još pamtim kako si prstima prolazio kroz moju kosu i kako sam se ježila od toga pretvarajući se u najpodatniji materijal pod tvojim prstima. Tvoje usne na mojem vratu…još ih osjećam kad god sklopim oči. Pamtim sve tvoje priče, snove, čežnje, probleme, dvojbe…sve ono što jesi i što si htio biti...
Uskoro će opet ljeto…sunce i toplina…a ja?
Mene kao da prekriva još jedna nova, hladna zima…