Pagijevo carstvo
28.06.2004., ponedjeljak
Bijele i Samarske stijene te Bjelolasica
Ah, umoran sam... No bilo bi i čudno s obzirom kakvu smo odiseju prošli mi trojica kao takvi.Krenusmo u subotu ujutro prema Vojnom Tuku, ostavili afto na zvaničnom "13. kilometru" (nitko ne zna zakaj se tak zove, no tako se-vidi čuda, zove!) i pješačili, pješačili, verali, zapinjali po Vihoraškom putu dok nismo stigli do adrese "Bijele stijene 1" (sklonište na Bijelim stijenama) no bilo je prerano pa produžismo do Bjelolasice, prespavasmo tamo te sutradan završismo na Samarskim stijenama. Hvali more, drž` se gorskog kraja! Sljedeći put zasigurno furam fotić jer čak i ing. Zlatko Smerke navodi da je Vihoraški put teško opisati riječima...On se jednostavno mora vidjeti!!!  |
21.06.2004., ponedjeljak
FJAKA
Eeeee, ne mogu danas ništa, neispavan sam i umoran, nisam ni ujutro mogao učiti.... U nedostatku pametnijeg saznao sam zašto je pile prešlo cestu:Zašto je pile prešlo cestu? UČITELJICA: Da dođe na drugu stranu. PLATON: Za više dobro. ARISTOTEL: U prirodi je pileta da prelazi cestu. KARL MARX: To je povijesna nužnost. SADDAM HUSSEIN: To je bio isprovocirani čin pobune i sasvim smo opravdano ispustili 50 tona nervnog plina na njega. HIPOKRAT: Zbog viška ravnodušnosti u gušterači. MARTIN LUTHER KING: Imam viziju svijeta u kojemu će svi pilići biti slobodni da prelaze cestu, a da se pritom njihovi motivi ne dovode u pitanje. MOJSIJE: Bog siđe s neba i reče piletu: "Ti ćeš prelaziti ceste". FOX MULDER: Vidjeli ste pile vlastitim očima kako prelazi cestu. Koliko još pilića mora prijeći cestu da biste povjerovali? RICHARD NIXON: Pile nije prešlo cestu. Ponavljam: pile NIJE prešlo cestu. MACCHIAVELLI: Bitno je da je pile prešlo cestu i to opravdava svaki motiv koji je ono moglo imati. JERRY SEINFELD: Zašto itko prelazi cestu? Zašto se netko ne zapita, na kraju krajeva, zašto se pile uopće vrzmalo tuda? SIGMUND FREUD: Sama činjenica da vas uopće zanima zašto je pile prešlo cestu otkriva vašu seksualnu nesigurnost. CARLOS VESTENDORP: To je jedini put koje pile može prijeći uzimajući u obzir Daytonski sporazum. BILL GATES: Upravo smo izdali novi PileOffice 2001 koji ne samo da će prelaziti ceste, nego će ležati na vašim podacima i čuvati ih. OLIVER STONE: Pitanje nije zašto je pile prešlo cestu, nego tko je još prešao dok smo mi bili zaokupljeni piletom. CHARLES DARWIN: To je bio logičan korak nakon silaska s drveta. ALBERT EINSTEIN: Da li je pile prešlo cestu ili se cesta pomicala ispod pileta, zavisi od vašeg položaja u referentnom sustavu. BUDDHA: Postavljanje tog pitanja negira našu vlastitu pileću prirodu. ERNEST HEMINGWAY: Da umre... Na kiši... Samo... BILL CLINTON: Ja nisam imao nikakvu nemoralnu vezu s tim piletom. DARTH VADER: Pile nije moglo odoljeti moći tamne strane. KAPETAN KIRK: Ceste... Krajnje granice... Ovo su putnici USS Jajagera. Njihova petogodišnja misija je otkrivanje novih civilizacija i hrabri odlazak tamo kuda nijedno pile nije otišlo. STALJIN: Ne zanima me, samo ga uhvatite! Trebaju mi jaja za omlet... SALVADOR DALI: Riba. RENNE DESCARTES: Mislim, dakle pile postoji! ISAAC NEWTON: Pile koje se nalazi u stanju mirovanja ostat će na jednom mjestu. Pile koje se kreće u nekom referentnom sustavu prelazit će ceste. GROUCHO MARX: Pile? Koja je poanta priče? Pa, ja sam imao ujaka koji je mislio da je pile. Ujna se umalo razvela od njega, ali ipak, trebala su nam jaja. CEZAR: Da dođe, vidi i pobijedi. ADOLF HITLER: Htjelo je pobjeći od plinske komore. |
18.06.2004., petak
Sucess!
Dobro, riješio sam se najdavežnijeg ispita na svom faksu (barem meni). One down, two to go!Nogomet ne bih komentirao, čitao sam već dosta blogova o tome danas, bilo bi previše... Osim toga, ja i nogomet `ko krava i bicikl. Izdajica sam muške rase, ha,ha,ha! Sad fino uživam u hladu računalne učionice, (naravno, sa upaljenom klimom) i u polubudnom stanju pišem ovo. Ane, nadam se da si dala onaj ispit...Inače bit ću razočaran i napisat ću ti vrlo ružan komentar! PS. Apropo mog iskaljivanja bijesa na blogu zadnjih tjedan dana najbolji je komentar dala moja ljepša i nadasve pametnija polovica: " Da ti netko začepi usta, guzica bi ti kloparala!" Ne mogu a da se ne složim s njom... |
14.06.2004., ponedjeljak
Oj taštino....iliti I Fougt A Law and A Law Won
|
Dobro ljudi, u čemu je problem?! Zar se moram ispričavati za svaku kritiku koju napišem?! Uvijek stojim iza svojih izjava pa i sad!!! Nisam napisao kritiku cijelom Kovačiću, već samo tamburašima, i to NE svima. Ionako, to je samo moje jadno mišljenje. Bitno da se sada svatko pronađe prozvanim i da me pita: "A to se odnosi i na mene ili...?!" Ljudi, ako vam se ne sviđa ovo što čitate - molim vas, nemojte...sekirate i sebe i mene...ima puno drugih stranica i blogova...Osim toga, ako imate komentara napišite ih, tome blog i služi. Da sam vas pohvalio cvali biste `ko poriluk na mesečini, ovak nećete ni normalno razgovarati s mnom. Dobro, vaša stvar. Ak vam je lakše, pošaljite me u rodno mjesto, recite da nisam u pravu ALI NEMOJTE GLUMITI UVREĐENE FRAJLICE(prva mi je asocijacija Edita Majić u korzetu i cigaršpicom:"Es ist nicht auszuhalten!" )!!! I sad me baš briga tko se pronašao u ovome, ne kaže se zabadava - gdje ima dima, ima i vatre. Da se slažete sa mnom, mislio bih da nešto nije u redu, da sam pukao. Nisam savršen. Daleko od toga. No, to i ne smatram svojim hendikepom. Da sam savršen, ne bih imao svrhu postojanja, zar ne? Ovako imam priliku stalno se usavršavati, učiti nove stvari, usvajati nove obrasce ponašanja...Svaka je kritika dobrodošla jer uči nas suživotu i ophođenju s drugim ljudima. Nemojte to nikada zaboraviti! Kad se čovjek rodi,on je mek i slab. Kad umre, on je čvrst i krut. Kad su biljke i drveće živi, meki su i savitljivi. Kad nisu živi, krhki su i suhi. Stoga, tvrdoća i krutost pratioci su smrti, a mekoća i savitljivost pratioci su života. (Lao-Tse) |
Puk`a san od libara!
E, ne mogu više!!! Nisam nikud go`njo za vikend, nisam gledao TV preko vikenda, nijesan viđe curu preko vikenda...ništa nisam preko vikenda! Osim što sam štrebao glupavu Automatizaciju poštanskog prometa preko vikenda. Krajnje interesantno štivo. Milijun i jedan način kako možeš zagubit pismo ili paket u Pošti. Ma mrak. Ako padnem ovaj put bit ću zbilja razočaran, što se tiče ispita spreman sam ko` njemački vojnik 1. rujna 1939. Vikneš skači, ja odgovorim: "Da gospodine, kol`ko visoko želite gospodine"...Ovo danas polažem il` ništa od Velebita tako da sam poprilično motiviran. Wish me luck, me droogs, I`ll kick their bloody arss this time... |
11.06.2004., petak
Napokon nešto pametno!
Evo, našao sam lijepi članak na HTnetu o kulturi bicikliranja u `rvata koji me se dojmio pa sam ga kopi/pejstao ovamo. Usput, ako želite vidjeti kako su lijepe biciklističke staze u Metropolisu, kliknite ođe. Apsolutno se slažem sa svime što je napisano u članku! Pošto studiram promet recimo da znam o čemu govorim... Već pri letimičnom pogledu na čestu rubriku u dnevnim novinama 'Koji je glavni problem u gradu?' primjećuje se kako je to mnogim stanovnicima prometni kolaps, neodgovorni vozači i zagađenost, posebno u centru grada. Istovremeno, na pitanje što bi promijenili u svojem gradu odgovor 'napravio bih više biciklističkih staza' može se dobiti tek od zajapurenog mladića (ili djevojke), obučenog u čudnu usku odjeću s neobičnom kacigom na glavi i biciklom pod nogama. O uklanjanju automobila iz strogog centa da i ne govorimo. Iako je riječ o Zagrebu, gdje za razliku od ostataka Hrvatske svakoga dana živi sve više ljudi, slična se situacija može pronaći i po drugim gradovima širom Lijepe Naše. Svaka čast izuzecima, kojih je nažalost puno premalo, ali kultura vožnje bicikala kod nas je još uvijek u debelim povojima. Ne mislimo pritom na klince koji će biciklima skakati po klupama i koševima za smeće po glavnom gradskom trgu, nego o zaposlenim stanovnicima hrvatskih gradova, ljudima koji plaćaju porez i kao takvi mogu očekivati da se u njihovom gradu nešto i učini za njih. U državi gdje se socijalni status gleda kroz marku automobila koji dotična osoba vozi, bicikl kao idealno prijevozno sredstvo u prenapučenom gradu još se uvijek nije usadio u svijest prosječnog građanina. Iako se i iz najudaljenijih dijelova u centar grada biciklom stiže za trideset minuta lagane vožnje, rijetki se odlučuju na to putovanje. Čak i kada znaju da će im javnim prijevozom trebati puno više. Istovremeno u nekim europskim gradovima (u Njemačkoj, Danskoj, zemljama Beneluxa…) bicikl je najčešći prijevoz koji se može sresti u centru grada. Čak je i sav javni prijevoz prilagođen biciklu pa u svim vlakovima, metroima i autobusima postoje mjesta za ostavljanje ljubimca na dva kotača. U Zagrebu ne samo da takvo nešto ne postoji, nego će biciklist koji pokušava svojeg ljubimca unijeti u javni prijevoz u najboljem slučaju biti samo ispljuvan od većine putnika, naplatit će mu se kazna i momentalno izbacivanje iz tramvaja, busa… Kad se već ne može u tramvaje, barem se može na biciklističke staze. Barem bi se moglo - da u većini slučajeva biciklističke staze ne postoje samo u gradskom Uredu za promet i prostorno uređenje. U stvarnosti to izgleda više ovako: ukoliko stazu nije odabrao ugostitelj kao idealno mjesto za postavljanje terase ili vozač automobila kao pogodan parking, vrlo je vjerojatno da će stariji stanovnici svoju popodnevnu šetnju upražnjavati upravo na tom mjestu. Nema li ni njih, već će neko dijete potrčati u vječnoj igri s loptom, a panično kočenje biciklista uplašeni će roditelj, koji sjedi nedaleko na klupi u hladu, komentirati vrlo ružnim riječima karakterističnim za ovaj dio Europe i svijeta. Gradski su oci ipak u zadnjih nekoliko godina pronašli, barem djelomično, zajednički jezik sa svim zaljubljenicima u ovu vrstu transporta, pa se krenulo u izgradnju novih i prilagođavanje postojećih staza širom grada. Bez obzira na trud i uložen novac, oko kojeg se prije godinu dana diglo podosta prašine zbog navodnog nesrazmjera utrošenog novca i izvedenih radova, još uvijek ne postoji prava mreža staza širom grada i uglavnom je riječ o nepovezanim, ponegdje i odličnim, stazama. O nepostojanju staza u centru grada ne treba ni trošiti riječi. Dolazak na biciklu do nekog od popularnih kafića prometni je prekršaj u većini slučajeva. Osim toga i igranje sa živcima pješaka, u čiji se teritorij time zadire. Netolerantna nacija Hrvata-pješaka napast će svakog biciklista bez obzira što je nekoliko metara dalje stotine parkiranih automobila koji smetaju nešto više no mali komad aluminija, a o zagađenju zraka i stvaranju gužve da i ne govorimo. Stvar, barem kada se pogleda cijela Hrvatska, spašavaju sjeverozapadni gradovi, prvenstveno Varaždin i Čakovec, u kojima osim što postoje staze, postoji i barem klica kulture vožnje bicikla. Naravno da će u gradu gdje dobar postotak stanovništva vozi bicikl postojati i veće poštivanje staza i, vjerovali ili ne, prednosti u prometu. Naravno, ni tu situacija nije bajna, no barem se kreće u tom smjeru. Stvar kreće nabolje i u ostalim kontinentalnim gradovima, posebice Osijeku. Najveći napredak kada je kultura vožnje bicikla u pitanju može se pronaći u Istri koja je desecima godina ispred ostatka države. Označene staze unutar gradova, između gradova, karte, cjelokupni turizam koji se vrti oko gostiju na biciklima garantiraju ugodan osjećaj svakome tko sa svoja dva kotača navrati u ovaj prekrasan kraj. Kako smo već i spomenuli, u srednjoj Europi bicikl je osnovno prijevozno sredstvo. Sve je podređeno njima. Ulice, parking mjesta, javni prijevoz. U većini gradova mogu se iznajmiti bicikli, a u nekim, primjerice Kopenhagenu, sve radi na principu kolica iz velikih supermarketa. Ubacivanjem 20 kuna bicikl je slobodan za vožnju koliko god to netko želi, a vraćanjem na parking mjesto dobiva se kovanica nazad. Drugim riječima, sve je besplatno. Za razliku od Zagreba, zastupljenost svih starosnih skupina gotovo je identična. Nije riječ samo o zanimaciji mladih. Advokati, poslovne žene, kuhari, policajci… Svi idu na posao na najjeftiniji, najbolji i, naravno, najzdraviji način. Rezultat toga je da se subotom navečer u centru Berlina može pronaći slobodno mjesto za parking bez ikakvih problema. I dok naši sjeverni susjedi uživaju u centrima gradova bez kolona automobila, mi se još uvijek vrtimo u krug zahtijevajući čišći grad, manje gužve, sigurnije ceste za našu djecu. Pritom nikome neće pasti na pamet da sjedne na bicikl i odveze se do trgovine, ako ne i ujutro do posla, jer mogli bi ga, ne daj bože, vidjeti susjedi i pomisliti kako on nema novaca da si kupi auto. Penx 11.06.2004. |
No dobro, evo me!
ŠTAE????!!!! Frka , panika?!! Ne pišem dan, dva, deset i odmah me se linčuje?! Ma koliko to zvučalo nevjerojatno, IMAM I JA POSLA! Triba učit, ae, a skupilo se i nastupa! Jedan od mojih omiljenih bio je sa Kovačićem u nedjelju 6.6. u Dubravi; dođoh, donesoh punu torbu instrumenata, izađoh tri puta na pozornicu u tri različite nošnje, odsvirao nešto malo, presvukao se i ođe doma. Kratko, slatko i efektno. Talambalamburaši Kovačića su mi opet dokazali da je pametna stvar što više ne sviram violinu s njima, svaki put mi pokažu pravu sirovu narav. Što se može i očekivati od svirača kojima je vrhunac karijere sviranje slavonske kuruze za bijednu lovu pijanicama u zadimljenim birtiješinama?! Čast izuzecima. Toliko su fleksibilni u inerpretaciji da u njihovoj izvedbi sve zvuči isto, Slavonija, Bunjevac, SPLIT, PRIGORJE... ČOVJEČE, `KO DA NETKO SVIRA PJESME PETERA GABRIELA NA ŠARGIJI A PRATEĆI VOKALI GANGAJU NJEGOVE STIHOVE! Ne, nažalost, to bi još i dobro zvučalo...Uostalom, kakvi bi i bili tamburaši koje vodi bivši Zlatni Dukatovac kojem se više neda natezati s budalama. Uistinu dobitna kombinacija za fijasko. Ne znam zašto, ali svaki put kad ih se sjetim nakostriješi mi se ono malo kose što imam na glavi! No, a sada malo lijepih stvari: upravo sam saznao da se planira pohod na Velebit od strane najopakijeg Klishe-Kopbca Robija 25.6.2004. Molim Boga, Jahvu, Alaha i Božji Vjetar da taj vikend nema nikakvih nastupa i sličnih demonstracija na kojima moram sudjelovati kako bih mogao sudjelovati na tom maršu! |
