Evo, našao sam lijepi članak na HTnetu o kulturi bicikliranja u `rvata koji me se dojmio pa sam ga kopi/pejstao ovamo. Usput, ako želite vidjeti kako su lijepe biciklističke staze u Metropolisu, kliknite ođe. Apsolutno se slažem sa svime što je napisano u članku! Pošto studiram promet recimo da znam o čemu govorim...
Već pri letimičnom pogledu na čestu rubriku u dnevnim novinama 'Koji je glavni problem u gradu?' primjećuje se kako je to mnogim stanovnicima prometni kolaps, neodgovorni vozači i zagađenost, posebno u centru grada. Istovremeno, na pitanje što bi promijenili u svojem gradu odgovor 'napravio bih više biciklističkih staza' može se dobiti tek od zajapurenog mladića (ili djevojke), obučenog u čudnu usku odjeću s neobičnom kacigom na glavi i biciklom pod nogama. O uklanjanju automobila iz strogog centa da i ne govorimo.
Iako je riječ o Zagrebu, gdje za razliku od ostataka Hrvatske svakoga dana živi sve više ljudi, slična se situacija može pronaći i po drugim gradovima širom Lijepe Naše. Svaka čast izuzecima, kojih je nažalost puno premalo, ali kultura vožnje bicikala kod nas je još uvijek u debelim povojima. Ne mislimo pritom na klince koji će biciklima skakati po klupama i koševima za smeće po glavnom gradskom trgu, nego o zaposlenim stanovnicima hrvatskih gradova, ljudima koji plaćaju porez i kao takvi mogu očekivati da se u njihovom gradu nešto i učini za njih.
U državi gdje se socijalni status gleda kroz marku automobila koji dotična osoba vozi, bicikl kao idealno prijevozno sredstvo u prenapučenom gradu još se uvijek nije usadio u svijest prosječnog građanina. Iako se i iz najudaljenijih dijelova u centar grada biciklom stiže za trideset minuta lagane vožnje, rijetki se odlučuju na to putovanje. Čak i kada znaju da će im javnim prijevozom trebati puno više.
Istovremeno u nekim europskim gradovima (u Njemačkoj, Danskoj, zemljama Beneluxa…) bicikl je najčešći prijevoz koji se može sresti u centru grada. Čak je i sav javni prijevoz prilagođen biciklu pa u svim vlakovima, metroima i autobusima postoje mjesta za ostavljanje ljubimca na dva kotača.
U Zagrebu ne samo da takvo nešto ne postoji, nego će biciklist koji pokušava svojeg ljubimca unijeti u javni prijevoz u najboljem slučaju biti samo ispljuvan od većine putnika, naplatit će mu se kazna i momentalno izbacivanje iz tramvaja, busa…
Kad se već ne može u tramvaje, barem se može na biciklističke staze. Barem bi se moglo - da u većini slučajeva biciklističke staze ne postoje samo u gradskom Uredu za promet i prostorno uređenje. U stvarnosti to izgleda više ovako: ukoliko stazu nije odabrao ugostitelj kao idealno mjesto za postavljanje terase ili vozač automobila kao pogodan parking, vrlo je vjerojatno da će stariji stanovnici svoju popodnevnu šetnju upražnjavati upravo na tom mjestu. Nema li ni njih, već će neko dijete potrčati u vječnoj igri s loptom, a panično kočenje biciklista uplašeni će roditelj, koji sjedi nedaleko na klupi u hladu, komentirati vrlo ružnim riječima karakterističnim za ovaj dio Europe i svijeta.
Gradski su oci ipak u zadnjih nekoliko godina pronašli, barem djelomično, zajednički jezik sa svim zaljubljenicima u ovu vrstu transporta, pa se krenulo u izgradnju novih i prilagođavanje postojećih staza širom grada. Bez obzira na trud i uložen novac, oko kojeg se prije godinu dana diglo podosta prašine zbog navodnog nesrazmjera utrošenog novca i izvedenih radova, još uvijek ne postoji prava mreža staza širom grada i uglavnom je riječ o nepovezanim, ponegdje i odličnim, stazama. O nepostojanju staza u centru grada ne treba ni trošiti riječi. Dolazak na biciklu do nekog od popularnih kafića prometni je prekršaj u većini slučajeva. Osim toga i igranje sa živcima pješaka, u čiji se teritorij time zadire. Netolerantna nacija Hrvata-pješaka napast će svakog biciklista bez obzira što je nekoliko metara dalje stotine parkiranih automobila koji smetaju nešto više no mali komad aluminija, a o zagađenju zraka i stvaranju gužve da i ne govorimo.
Stvar, barem kada se pogleda cijela Hrvatska, spašavaju sjeverozapadni gradovi, prvenstveno Varaždin i Čakovec, u kojima osim što postoje staze, postoji i barem klica kulture vožnje bicikla. Naravno da će u gradu gdje dobar postotak stanovništva vozi bicikl postojati i veće poštivanje staza i, vjerovali ili ne, prednosti u prometu. Naravno, ni tu situacija nije bajna, no barem se kreće u tom smjeru. Stvar kreće nabolje i u ostalim kontinentalnim gradovima, posebice Osijeku.
Najveći napredak kada je kultura vožnje bicikla u pitanju može se pronaći u Istri koja je desecima godina ispred ostatka države. Označene staze unutar gradova, između gradova, karte, cjelokupni turizam koji se vrti oko gostiju na biciklima garantiraju ugodan osjećaj svakome tko sa svoja dva kotača navrati u ovaj prekrasan kraj.
Kako smo već i spomenuli, u srednjoj Europi bicikl je osnovno prijevozno sredstvo. Sve je podređeno njima. Ulice, parking mjesta, javni prijevoz. U većini gradova mogu se iznajmiti bicikli, a u nekim, primjerice Kopenhagenu, sve radi na principu kolica iz velikih supermarketa. Ubacivanjem 20 kuna bicikl je slobodan za vožnju koliko god to netko želi, a vraćanjem na parking mjesto dobiva se kovanica nazad. Drugim riječima, sve je besplatno.
Za razliku od Zagreba, zastupljenost svih starosnih skupina gotovo je identična. Nije riječ samo o zanimaciji mladih. Advokati, poslovne žene, kuhari, policajci… Svi idu na posao na najjeftiniji, najbolji i, naravno, najzdraviji način. Rezultat toga je da se subotom navečer u centru Berlina može pronaći slobodno mjesto za parking bez ikakvih problema.
I dok naši sjeverni susjedi uživaju u centrima gradova bez kolona automobila, mi se još uvijek vrtimo u krug zahtijevajući čišći grad, manje gužve, sigurnije ceste za našu djecu. Pritom nikome neće pasti na pamet da sjedne na bicikl i odveze se do trgovine, ako ne i ujutro do posla, jer mogli bi ga, ne daj bože, vidjeti susjedi i pomisliti kako on nema novaca da si kupi auto.
Penx
11.06.2004.
Post je objavljen 11.06.2004. u 17:15 sati.