Kamo poslije diplome (3/N)
 I tako me u zadnjem semestru jedno negativno iskustvo učvrstilo u dva uvjerenja u kojima sam živjela i prije: da moj faks nije mjesto na koje se poslije diplome želim vraćati i da treba dobro razmisliti o odlasku u inozemstvo. Pored toga, trebalo je misliti i na moguće skoro zapošljavanje. Jako sam se zainteresirala za sajmove stipendija, inozemne prakse, sajmove poslova, tečajeve o procesu selekcije, neke uglavnom ne pretjerano korisne instant-tečajeve u struci, seminare... Ima nešto više od godinu i pol kad sam se uputila na osmosatni tečaj "Kako uspješno napisati akademsku i poslovnu prijavu" u IRO-u. Od 10-ak ljudi koji su se tog vikenda tamo okupili bilo nas je možda 2-3 buduća inženjera, a ostali valjda svi s Filozofskog. Kada nas je voditeljica pitala za motivaciju dolaska na tečaj, svi su spominjali odlazak u inozemstvo na postdiplomski (dijelom kao alternativu odlasku na burzu), a ja sam valjda jedina navela da je i to jedna moja ideja, ali se zapravo pokušavam suočiti s time da ću se skoro morati prijavljivati za posao. Za posao se ipak nisam prijavljivala. Računala sam da ću, ako počnem raditi, izgubiti vezu sa studijem i odužiti ga. Zvalo me u zadnjih 14 mjeseci na intervjue i testiranja jedno 6 firmi, od toga sam većinu otkantala jer mi nije još do posla, a na dva intervjua čak sam i otišla onako informativno (za vježbu i da vidim što se to nudi). Dok su me tako mučila razmišljanja o budućnosti, motivacija mi je na faksu pala gotovo na nulu. U prvih par tjedana nakon što sam postala apsolvent, dijagnosticirala sam si burnout sindrom jer, budimo realni, s godinama sam jednostavno izgorila. Dijagnozu sam s velikom sigurnošću postavila pomoću Wikipedije (vjerujte mi da nisam hipohondar). Malo sam tražila po netu o tome i naletjela na stranicama MIT-a na detalje. Pa dobro, kad mi faks nije po kvaliteti ni do gležnja MIT-u, barem je sličan po tome da ljudi pregore. Nosila sam se s time na svoj način: kako nastave više skoro i nisam imala, uspjela sam se ograditi i od pružanja otpora, a višak energije preusmjerila sam u jednu studentsku udrugu. Položila sam od tada 2 ispita. Motivacija na nuli, ali barem sam pri kraju moje studijske farse zaključila da mi se od svega najviše sviđa umjetna inteligencija. Da u moj indeks sutra treba lupiti kakav žig s orijentacijom (na mom studiju, vjerovali ili ne, nema smjerova), pisalo bi tamo s obzirom na moje izborne predmete "umjetna inteligencija". Iz toga je proizašla i željena tema za postdiplomski, a i zagledala sam neka inozemna sveučilišta u čije bi se projekte tako nešto dobro uklopilo. Jedini je problem bio kako na postdiplomski. Kada na postdiplomski nije bilo bitno pitanje jer vjerujem da mi se nakon nekoliko godina rada u Hrvatskoj neće više ići van na produljeni studij. U međuvremenu pružila mi se odlična prilika za inozemni semestar pa sam još malo odužila studij. U to vrijeme shvatila sam da je moja prošlost fulana jednako kao i moja percepcija budućnosti. Što se prošlosti tiče, trebala sam puno ranije otići studirati u civilizirani svijet, sačuvala bih volju za struku (koju tamo gdje ja studiram možemo poistovjetiti s voljom za život), a i više bi me naučili. Što se budućnosti tiče, progledala sam i priznala da se jedan stručni znanstveni postdiplomski zapravo malo cijeni u RH (kod nas je bitno koji MBA i koje certifikate imaš jer se skoro nitko ne bavi znanošću, barem ne u mojoj struci). Osim toga, postalo mi je jasnije koliko bi 3-4 godine u tuđini za mene bile žrtva (i to iako sam se vani sasvim dobro uklopila, naime Austrijanci su uglavnom mislili da sam Nijemica). Uglavnom, vrlo vjerojatno neće biti ništa od mog postdiplomskog u inozemstvu na neku temu iz umjetne inteligencije. To bi mi u najboljem slučaju koristilo da ostajem na faksu kao znanstveni novak (jer se izvan faksa time skoro nitko ne bavi), a na faksu nakon diplome ne želim ostati (jer mi se faks gadi, što sam između ostalog priznala i svom mentoru kad me pitao što mislim poslije diplome, aludirajući na to da bih mogla ostati na zavodu). Nisam ipak sasvim odbacila mogućnost postdiplomskog u inozemstvu, ali to bi onda trebalo biti nešto čega u našoj industriji zaista ima, a i radije bih da to bude u sklopu projekta u nekoj firmi, nego na sveučilištu. Ovdje moram objasniti da se dugoročno ne vidim u inozemstvu iz tri razloga: zbog ljudi koje bih ostavila iza sebe, jer mislim da je Hrvatu najveća pokora otići u dijasporu i jer mi dugogodišnji stipenditor ne da. Naime, stipenditor očekuje od mene da 4.5 godine radim u RH nakon što diplomiram, a zaposliti se moram u roku od 3 mjeseca od diplome. Osim ako završim na burzi (u tom slučaju ugovor prestaje vrijediti nakon 3 mjeseca), a to se neće dogoditi. Ili ako mu vratim sve pare s kamatama (a nije to baš malo za naše prilike). Ili ako odem na praksu ili postdiplomski van, nakon čega se moram vratiti i odraditi dogovorenih 4.5 godine... I inače je taj ugovor sa stipenditorom bio đavolji sporazum: ja, Faust, prodala sam sadašnjost i budućnost Mefistu. S druge strane, da mi nije bilo te stipendije, ne bih si nikad mogla priuštiti onaj semestar u Austriji jer je stipendija koju sam za to dobila bila djelomična. (nastavlja se  ) |
