Index librorum prohibitorum
srijeda, 30.04.2008.
Lisabonski ‘hašiš’ u Jorgeovoj tabakeri
|
Ulična ponuda u glavnom gradu Portugala Jedva sam se stigao nasisati krutog lisabonskog kurca koji u sebi ima nešto od arome narančine kore, a već mi je na jednome od monumentalnih gradskih trgova - na Rossiju - put prepriječio tip u zamašćenom crnom sakou, nudeći bez nekog pretjeranog opreza: - Haš? Koka? Došlo mi je da ga takvog sitnog, tamnog, mršavog, odgurnem koferom: iziritiralo me to što me procijenio kao narkomana samo zato što sam maloprije jednom prolazniku usnama laštio palicu. Ali samo sam ga zaobišao, nervozno odmahujući glavom. Ubrzo bih ga vjerojatno i zaboravio da me desetak metara dalje na istom trgu nije presreo novi lik u plavoj trenirci, nudeći isto. Više nisam mogao izdržati. Malo podalje vidio sam policajca kako ležerno šeta uz izloge... Pa zar je ovo Europska unija!? Dva dilera opsjedaju turista nudeći mu opijate, a policajac okolo šeta poput nezainteresiranog pijetla. Ovamo da šaljemo djecu na maturalce, pa da nam ih natrag vrate sprženih mozgova!? Okrenuo sam se tipu u trenirci. Uvrijeđen ovakvom anarhijom, odlučio sam svojoj novinarskoj znatiželji dati na volju. Kimnuo sam da hoću, želim pušiti. Što? - Hašiš - rekao sam, pogledavajući prema policajcu. Hoće li sad napokon reagirati? I dalje se činilo da mu puca prsluk. A mene je diler već vodio prema kraju trga gdje smo na uglu neke ulice izvršili brzu ‘primopredaju’. Tutnuo sam mu u ruku novčanicu od pet eura, a on meni smeđu štangicu umotanu u prozirni najlon. Navečer sam zastao pored rijeke Tejo čiji se široki, impozantni estuarij izlijevao dalje u ocean i izmrvio hašiš, smotao ga s duhanom i zapalio. Već nakon prvog dima jedva sam se suzdržao da ne povratim u Tejo. Hašiš je imao okus zapaljenog govna. Djeca su upirala prstom u mene radeći grimase. Ciktali su od veselja uzvikujući - Moronžo, moronžo!, gledajući me kako se gušim u dimu izmrvljenog govna od galeba. Kao što Prag ima Franza Kafku, tako Lisabon ima Fernanda Pessou. Nepriznati za života, kasnije su obojica postali neka vrsta turističkih zaštitnih znakova: nema turista koji se u Lisabonu ne fotografira pored Pessoina kipa postavljenog u sjedećoj pozi ispred kavane Brasileira. Meni fotografiranje s Pessoinim klipom nije bilo dovoljno. Želio sam sve! Želio sam se vratiti u Hrvatsku s otiskom Pessoina prsta na anusu! Skinuo sam svoje duge gaće i raskrečio dupe. Pessoin kažiprst lagano je kliznuo u debelo crijevo u kojem mi se uskoro našla cijela šaka. - Oh kako sam uživao s Pessoinom šakom u šupku! Dok sam se nabadao na taj bakreni kalež uzvikivao sam nešto nerazumljivo što je privuklo pozornost Lisabonca Jorgea. - Koji ti je kurac?, upitao me na tečnom hrvatskom. Sramežljivo sam navukao hlače i ušao u kavanu. Jorge mi je rekao da se u njegovu vlasništvu nalazi Pessoina tabakera. Grčevito sam se uhvatio za tu informaciju, molio ga da mi sve ispriča, kako je tabakera završila kod njega? Pessoa je umro 1935., dosta je godina prošlo od tada... Jorge mi je strpljivo objašnjavao: njegov djed bio je teklić u trgovačkoj tvrtki u kojoj je radio Pessoa. Kao strastveni pušač posebnu je pažnju pridavao, pričao mi je Jorge, tabakerama. Mijenjao ih je barem jednom mjesečno, čim bi se tabakera i najmanje okrhnula. Jednu od odbačenih uzeo je iz uredske kante za smeće Jorgeov djed... - Meni je ta tabakera bezveze, ali ostala je od djeda i samo nam stoji u ladici. U srednjoj školi spremao sam u nju travu - rekao je Jorge. Krenuo sam ga uvjeravati koliko bi meni značilo imati tu tabakeru - Preklinjem te, želim Pessoinu tabakeru! I ja sam pušač! Učinit ću sve! - Dobro, uzvratio je Jorge i skinuo hlače - Zaradi svoju tabakeru. Krenuo sam obrađivati Jorgeov nabrekli ud koji mi je tako snažno zario u grlo da su mi potekle suze. - Dobro je momče, Jorge me tapšao po ramenu, smirujući me, nakon čega mi se ištrcao po licu. Dandanas me probada u želucu kad se sjetim koliko sam puta sisao za tu izgrebenu tabakeru. Doktor je rekao da to nije od uzbuđenja nego od Pessoina kažiprsta koji mi je rasparao crvuljak. Pohranio sam je na policu iznad pisaćeg stola pokraj Jorgeove razglednice na kojoj piše „moronžo“!. U njoj držim i onu pločicu govnohašiša koju su mi uvalili na dolasku u Lisabon. Lisabone, grade utrobnih opsjena i dugih prstiju! Željko Špoljar |
10:54 / Komentari (32) / Isprintaj / #
|
|
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Komentari On/Off
Copyright ©
Index librorum prohibitorum since 2006
KONZILIJ
Simo Mraović Simin performance nabijeVasnakurac Die Fuckel markiz Naklada baobaB WSELJENA Blabl Slaverina liječeni katolik prljava Igra SKICOIDI Klitorina Danica Smorović Spametni zub Mostarski uličar Slaninar u čizmama dr. Jastrogen Lajava kuja Firtuela Život je gad Izlešiola Blud Crkotica Skotna Kamov-bič DNO DNA Greatest shits zamjenski Bosanac Fotke ugojenih političara na: abstract(at)yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
