- Ipak, nastavljao je Zimmerman, ne smijemo zanemariti depersonalizacijsko-derealizacijski sindrom koji sam zarana uočio u tog momka. Njegove fantazije u kojima je sebe vidio kao mrtvu djevojčicu isprva nisam shvaćao ozbiljno, vjerovao sam da je riječ o prolaznom utjecaju B-filmova na njegov nerazvijeni mozak. Često mi se žalio da u toj viziji jasno vidi kako mu se kardan policijskog BMW-a zabija u mladu pizdicu.
- To je degutantna maštarija, uzvrati Magda.
- Ne, draga moja to je ozbiljan poremećaj, tim više što nigdje u literaturi nisam pronašao sličan slučaj. Naime bilo bi prirodno da je sebe doživljavao kao muškarca, ali odijevanje majčine odjeće i sumanuto htijenje da jednoga dana postane vrhunska balerina, učinile su ga jedinstvenim pacijentom u mojoj praksi. Posebno me šokiralo što je svijet doživljavao kao bezbojnu, gumenu tvorevinu i gotovo nikada nije pokazivao emocije.
- Uistinu žalosno.
- Čim su mu probile prve stidne dlake Jelibor je počeo sumanuto drkati. Danonoćno je navlačio svoj jadni visuljak, ali nikako nije mogao ejakulirati. Nakon podrobnije analize, shvatih da ima neopravdanu fobiju od mogućnosti onesposobljavanja kod prolaska sperme. Kad sam ga konačno uvjerio da se bez straha izdrka u očevu tabakeru, opet je pošizio.
- Meni ovo pari ka da san u Zoni sumraka.
- Sad se, pak, bojao da će mu se penis povući u čmar i izazvati smrt. Zabrinula me ta uvrnuta konstanta njegovih fobija. Opet sam prolistao literaturu i vidio da se u njega javljaju uistinu zabrinjavajući sindromi.
- Ali kako ste ga uspjeli dovesti u red, da izgleda koliko-toliko normalno?
- Najboljim lijekom, reče doktor Zimmerman i zapjeva
Hey! Mr. Tambourine Man, play a song for me,
I'm not sleepy and there is no place I'm going to.
Hey! Mr. Tambourine Man, play a song for me,
In the jingle jangle morning I'll come followin' you…
|