Jutro.
Zrake sunca intenzivno penetriraju u sobu. Lagan povjetarac uzburkao je lišće drveta pored mog prozora.
Mirisi lavande šire se krajobrazom, nježno stimulirajući osjetilo mirisa.
Buđenje iz sna događa se nježno i neželjeno. Još je rano. Kapi znoja cijede se niz obraz i kaplju po zgužvanom jastuku. Mutan pogloed po sobi otkriva da je prošla noć bila žustra. Pokušaj mobiliziranja dovoljne količine energije za dizanje iz kreveta biva neuspješan.
Pčela uletava kroz prozor i iritantno zuji po sobi. Spretno izbjegava jastuk bačen prema njoj i shvativši da je neželjena napušta moj privatni prostor.
Vrućina postaje nesnosna, jedini izvor svježine postaje zid uz krevet, no uskoro i on gubi svoj rashladbeni potencijal.
Jedna misao prekida sve ove doživljaje i stavlja ih u drugi plan.
Ljeto je! More je blizu!
Tako blizu i tako opipljivo, udaljeno samo jedan skok. Jedan maleni odraz za čovjeka ali jedan veliki skok za čovječanstvo.
Ponesen tim mislima dižem se iz kreveta poput mamurnog feniksa i krećem prema terasi učiniti taj skok. Nesigurno kročim hodnicima kao da hodam na tuđim nogama. No ipak stižem na destinaciju. Još me samo trenutci dijele od osvježenja.
Slijedi odraz...i...
...
... tras?
...
zar se ne bi treblo čuti nešto kao pljus? šljus? kme?
Umjesto osvježenja obuzima me bol,kakva me to zla sudba snašla?
Otrijeznivši se iziluzije shvatim da nisam na morskim obalama, nego još uvijek u kontinentalnim predjelima, da je najbliže morsko osvježenje udaljeno barem 2 dana jahanja, te da nisam skočio s terase u more nego na vreli krov automobila.
Događa se i najboljima...
Ovo je nastalo u par minuta prije današnjeg ručka kad me nekaj puklo da pišem. I ne, ne mora imati smisla.
|