Lifestyle Čušpajz

Popis stvari koje čovjek može izmisliti/napraviti u 5 sati bezsmislenog čekanja u jednom hodniku, pred jednim kabinetom, uoči jednog ispita
Inaće se kao i vi, nikad nebi zapitao što se sve može napraviti u ovoliko nepotrebno potraćenog vremena ali sam imao prigodu to iskusiti prvog ovotjednog radnog dana. Da sam odma nakon toga napisao post o tome izgledao bi jako drugačije i ne bi bio u skladu s mojim image-om fino odgojenog i pristojnog individualca pa je odgođeno za danas.

Krenimo s mogućnostima(ovo sam ja napravio vi slobodno elaborirajte)

- proučiti i zapamtiti izgled hodnika te ga sanjati sljedeću noć i probuditi se obliven hladnim znojem
- proučiti svakog od 40-ak kolega koji dijele istu muku i odvoziti imaginarni slalom oko njih s mjerenjem vremena
- proučiti svakog od 40-ak kolega koji dijele istu muku i odvoziti stvarni slalom oko njih s mjerenjem vremena
- usporediti izmjerena vremena i čuditi se kako sam imaginarni ja brži
- trpjeti začuđene poglede kolega koji su poslužili kao stupovi za slalom, ali ih je sram me pitati jel sam lud il mi noge smrde ( i jedno i drugo)
- zaspati dvaput stoječki, jednom naslonjen na topli radijator(buđenje na guzici), drugiput na kolegu koji me otad vjerojatno smatra toplim bratom i boji me se ( nije htio samnom odgovarati nego je radije čekao još sat vremena)
- zaspati nebrojeno puta u sjedečem položaju, za stolom kojeg sam malo zaslinio i na kojem su mi utrnule noge, te sjedeći na stolu naslonjen na nekavu teglu u kojoj raste neki drač, koja je pukla prilikom trećeg drijemanja, zamijenjena drugom koja je bila manja i time nedovoljno stabilna za moja pleća junačka
- proučiti hodnik u potrazi za biločim jestivim, gricnuti komad drača iz gorenavedene tegle, s gađenjem ga ispljuvati jer ima okus ko da ližeš egipatsku mumiju
- nakon 15 minuta kruljenja u želucu očajnički pokušati naći ispljuvani komadić drača, ipak bude za pod zub stavit dobar
- pokušati snagom umaotvoriti vrata kabineta (nekim čudom ovo je bilo neuspješno)
- zamišljati kolegice u evinom kostimu (ovo bi trebalo bit na prvom mjestu al nije da ne ispadnem đubre)
- prikriti posljedice zamišljanja kolegica u evinom kostimu
- nakon uspješnog prikrivanja pričekati da ti se krv vrati u mozak (bog mi je dao dovoljno krvi samo za jedan od ta dva organa)
- proučiti sadržaj torbe i pronaći stare šalabahtere koji uzrokuju napad nostalgije za nekim boljim vremenaima (haj skul)
- dotaknuti guzicom svaku podlogu u hodniku na visini do 1m uključujući zidove
- skužiti da je zbog gorenavedene aktivnosti ta ista guzica sad bijela ko djevičanske gaće
- gledat nervozu kolegice preko puta pokušati shvatiti kaj bi se meni upravo moralo dogoditi a da bi imao takvu tremu, ko da je godzila u kabinetu
- sjetit se uže i šire rodbine toj istoj kolegici koja uskoči u grupu od 4 u kojoj sam ja trebao biti, oduživši moj boravak u hodniku za kvalitetno potrošenih(na spominjanje rodbine) 45min, takva trema a skočila u kabinet naglavačke, blanka vlašić je kita za nju
- iz mirisa nastalih podrigivanjem nekih kolega pokušati zaključiti uzrok tih gastronomskih plinova
- highlight dana, gledanje trojice dežurnih programera kako ophode s atraktivnom kolegicom suprotnog spola , to je smijeh, ko bosi po trnju, ko s vručim krumpirima, ko bezglavi u frizerskom salonu, ko kastrirani u kupleraju, ko vegetarijanci u mesnici, ko daltonisti u united colors of benetton, ko amerikanci u gornjem jokovcu, ko ribe na biciklističkoj utrci.... uglavnom, dečki se ne snalaze valjda im fali mama
- razmišljat jel kaj bi ljudi mislili kad bi sve ovo napisal na blog
- zaključit da glede toga imam tešku spolnu bolest(boli me qurac) i odlučiti napisati (no kasnije po povratku doma zaboraviti napisati u naletu bijesa i sjetiti se tek danas)
- buljiti u zid, pa ko prvi popusti (nikak da pobjedim u toj igri)
- pokušati nekaj ponoviti iz knjige
- odustati od tog nauma
- odmjeriti hodnik i zgradu po tko zna koji put, i planirati kako bi provalio u nju po noći, neprimječen (to uvjek i svagdje radim kad mi je dosadno)
- potrošiti bateriju na mobitelu tipkajući bezveze i zlostavljajući ljude (kad ja nemrem spavati do podneva bome nebudete ni vi- bratstvo i jedinstvo rula)
- konačno dočekati svoj red, ući u kabinet u pobjednonosnom transu, iz kojeg me budi smrad zelja i staroih čarapa
- izaći iz kabineta sa smješkom na licu, ne zato kaj je ispit položen neg zato kaj je patnji došao kraj i konačno se ide jesti, ostatak ljudi koje bi sažalio da nisam u tom trenutku bio bezosječajno đubre je po osmjehu zaključilo da sam položio, premda se nitko nije usudio pitati ništa, ostavio sam ih u tom naivnom uvjerenju
- vozit se doma ko kreten i pasti u san na podu sobe prilikom skidanja traperica
- sanjati ponovno polaganje tog ispita, naoružan s manje znanja i više eksplozivnih naprava
- probuditi se loše volje i posvađati se s svim ukućanima, susjedima, poštarima i tv inkasatorima koji imaju bezbroj pitanja, koji ne mogu shvatiti da iako sam uvijek za zajebanciju i dobre volje imam svojie dane d koji se manifestiraju svaka 1,5-2 mjeseca i na te dane me bolje izbjegavati jer bumo se inaće posvađali, poklali iliti pokarali (ne to karanje smradovi perverzni neg ono iz one pjesme koju smo pjevali na glazbenom u osnovnoj "ja posijal lan baš na ivanj dan ,karala me karala me ivanova majka..." to mi palo na mozak kad sam čekal fakin ispit)

Ipak je bolje da sam svoje ogorčenje neorganizacijom i bezveznim čekanjem iznesao na ovako naizgled humorističan način nego na onaj izvorno osmišljeni, vulgarniji način. Jer ovo je jebanje u (kolko-tolko)zdrav mozak, a tak bi se lijepo dalo to organizirati da nitko nebi moral čekati. Jebeš ovo kad si moraš godišnji uzeti i mijenjati adresu stalnog prebivališta da izađeš na usmeni.

Nevezano uz ovo gore
Kao dodatak prilažem dokaz da iako je sadam smaknut, njegovi burazeri još harače seslskim birtijama i siju strah u grudnjaku svake konobarice, i kosti svih gostiju. Njihova legedna pritom biva nadmašena samo njihovom iluzivnošću, neuhvatljivost smradom.
Slikovni dokazi nisu opsežni jer mi još lijenije đubre(tomo) od mene nije skurilo sve slike.


Meni je najjebozovniji drugi s lijeva, a vama?

Nemrem si pomoći a da u razdraganom tonu ne čestitam svim posjetiteljima jučerašnje valentinovo. Dan kad su svi propošni i dobre volje, skaću okolo ko balerine na kreku, žderu bobmonjere i zamataju crveno cvijeće u foliju kako bi dan poslje komunalne službe imale kaj na deponij odvoziti. Dan posle, tj. danas nit neznaš da je valentinovo bilo jer si opet svi međusobno jebu mater al kaj sad važno da se mi družimo.
Nadam se da ste svojim boljim polovicama taj poseban dan čestitali na originalan i dovitljiv način, ako niste, evo jednog prijedloga od mene za sljedeću godinu.



Sad natrag iz euforije prouzročene tim danom na aktualne probleme s visokoškolskim obrazovanjem koji su očiti i u ovom postu jerbo imam se jako puno toga za učiti a neda mi se i radije pišem tu neinspirirane pizdarije. Za one koji nisu još sve potpise skupili, ima još nade u obliku malog oglasa koji je ovih dana osvanuo na oglasnoj ploči moje visokoškolske ustanove.


To je to, moram prestat pisati ove neinspirirane postove, to ima smisla ko brodogradilište u Baničevcu.

Bilo mi je u planu nekaj pametnijega danas napisati, al mi je precizan udarac u bulju tokom današnjeg treninga prekinuo tok misli, zato evo samo par slika koje simuliraju razinu glavobolje koja me sad pere.

Slikano na jednom posebnom mjestu, po ćemu je posebno bude jasno uskoro.




I vi koji me znate a čitate ove moje baljezgarije, svoje komentare primjedbe i izljeve oduševljenja pročitanim iserite ovdje kao komentar umjesto da me šikanirate subotom i pekom navečer kad sam već debelo u blaženom stanju i samim time indisponiran za razgovor o ovoj temi. Vrak vas jebi!

Pročitavši naslov možda mislite da sam lud, to znači da me ne poznate jer oni koji me poznaju znaju da sam lud ko pajcek v cekeru.
Naime, o čemu je ovdje riječ, svaki utorak navečer dođem doma oko 10 i raznoraznim aktivnostima kratim vrijeme do spavanja (znači TV, komp, sapunjanje mačora, šamaranje majmuna, pletenje čipkastih stolnjaka i pulovera s uzorkom krtica, prđenje u čušpajz it. ali ne nužno tim redosljiedom). Za to vrijeme moj stari u dvorani naterava loptu zajedno s još tucetak njemu sličnih klimakteričnih polupenzionera, oni to nazivaju nogometom ali brojnoj publici(domaru dvorane i čistačici) to baš tak i ne izgleda.
No nema veze, važno da se oni druže, nakon tog "nogometa" oni se uvijek zalete negdi na pivu-dvije-šezdesetsedam, tako da stari (gledano s jedne strane) NIKAD ne dođe doma u isto vrijeme.
Gledano s druge strane on dođe doma UVIJEK u isto vrijeme, to vrijeme je kad meni ga dopizdi čekati, počne mi se spavati i odem na tuširanje prije spavanja(da, perem se). A i mene svaki put drugačije ulovi umor, ali kak smo mi sinkronizirani, to nije normalno, već 895 puta sam taman friško mokar pod tušem začuo zvono na vratima, u to vrijeme svi drugi (normalni) ukućani spavaju pa otvoriti moram ja, a stari i kad bi imao ključ, il ga ne bi našao il bi fulao bravu.
I tak se priča godinama ponavlja, negdje između 00:00 i 03:45 (dosadašnji rekord) on dotetura doma i ja letim mokar obavijen ručnikom iz tuša po štengama otvoriti.
Bilo je to pretprošli utorak kad sam, razmišljajući o ovim ponavljajućim koincidencijama odlučio djelovati i zajebati sudbinu.
I tak sam ja sjedio u sobi uz knjigu(aha) i razmišljao o dijaboličnom planu kad su oči postale teške, bilo je vrijeme pokrenuti plan. Kao i obično pokupio sam sve stvari potrebne za tuširanje, od ronilačkog odijela do jet-ski-a i zaputio se prema kupaoni, i tam odglumio sve radnje koje inače radim, od općenja s WC školjkom, do uzimanja ručnika i skidanja, sve savršeno odglumljeno istim tempom kojim to radim dok ne zajebavam sudbinu nek dok se stvarno idem prat. I sve ko fol napravim, uzmem šampone i kao pustim vodu te uđem odjeven u kadu , uzmem u ruku onu slušalicu i ko počnem se polijevat odjeven bez vode.
Da je neko uletio u kupaonu bi možda pomislio u tom trenutku da me zločesti Nijemac Alzheimer ufatio pa da sam se zaboravio skinuti i upaliti vodu. Ali nema veze, nakon otprilike minute "tuširanja" na opće oduševljenje publike oglasilo se zvono na vratima!!! Skučio sam od sreće iz kade i otrčao po štengama uz dijaboličan smijeh, okus pobjede je tako sladak, još sam se smijao ko kreten dok sam starome otvorio vrata, njemu nije bilo niš jasno (al da sam ja tolko pivi popil nebi ni meni) al nije niš ni pital. I bolje mu je da nije jer sam bio u pobjedničkom deliriju i nisam bio u stanju objasniti stvari. Zadovoljan sobom, dobivši nepobitni dokaz da sam moćniji od svih svetaca zajedno, utonuo sam u san i sanjao da sam tuš kabina u svlačionici nekog tima američkih cheerleaderica.
No to ima veze sudbinom ko ribe s biciklizmom.
Da upravo opisani događaj nije bio slučajnost, dokazao prethodni utorak kad se je sve ponovilo na vrlo sličan način. Pljunuo sam sudbini u lice, jedi sarmu sudbino nećeš više sa mnom općiti kao dosad, odsad je sve u mojim batrljcima!
Zajebite i vi svoju sudbinu već danas! Lako je!