subota, 13.08.2005.

POD KOJIM SI KUTOM SVIJET?

Bio jednom neki tip, ovaj, onaj, nije bitno, koji si je umislio cudne stvari.

Odjednom mu se bilo ucinilo da je shvatio na koji je to nacin nas Univerzum jedan cetverodimenzionalni kontinuum, kao sto fizicari tvrde, i kako je to Vrijeme samo jos jedna dimenzija, poput Sirine, Visine i Duzine.

Iskreno, ja mislim da mu se uopce nije ucinilo, nego da bas tako jest. Ali nisam mu to nikad smio reci, da se ne umisli. Moju vjeru u njegovu teoriju podrzava i to sto se ona poklapa ne samo sa modernim saznanjima iz fizike (npr. da je pozitron zapravo elektron koji se krece unazad u vremenu, da su "pair production" i annihilation (subatomskih cestica) isti proces okrenut na razlicite nacine u odnosu na smjer vremena, itd), nego i s drevnim iz metafizike (npr s tezom da smo mi svi Jedno; da je svatko od nas Sve; da smo svi mi jedna te ista, jedina, Osoba, koja kroz nase zivote upoznaje i istrazuje Sebe; da sam ja ti i ti ja, i da je svatko od nas cijeli svijet, i to isti, jedini, svijet, i iako nas je dvoje, to sto je svatko od nas cijeli svijet, ne znaci da ima dva svijeta - odn. sest i pol milijardi svjetova, ako brojimo samo trenutno zive ljude; pod dvoje sam mislio na tebe i mene).

I jos pri tome iz istog razloga nema principijelne razlike izmedju vremena i, recimo, visine. Pa ti vidi.

Ovako je nekako on to opisao:

Uzmimo jedan drveni stol. Odn. za prispodobu jos primjerenije, skoncentrirajmo se samo na njegovu glavnu, gornju plohu. S godovima. Recimo da ona izgleda ovako:


(btw, ovdje se ne radi o grbavom stolu, nego o godovima, na ravnom stolu... mozda nisam najbolje nacrtao, ali zurio sam :)

Sto kad bi se taj stol (tj ploha) osvijestio/la? Postao svjestan svoga bica, svoga postojanja, svoje strukture, svoje unutrasnjosti i vanjskog oblika? Kako bi on mogao osvjestiti, sagledati sebe, cjelinu svoga bica? On, koji nema do li dvije dimenzije, cetvrtast oblik, i crte od godova sirom sebe?
Kao prvo, da bi nesto bilo sagledano, trebamo jednog promatraca i jedno promatrano. Da bi stol dakle sagledao sebe, treba se razdvojiti, disocirati, na promatraca i promatrano. On, tako jednostavan i dvodimenzionalan, imajuci samo duzinu i sirinu, ne bi imao sto do li se rastaviti na sirinu i visinu. Jedno ce biti promatrac a drugo promatrano.

Zaboraviv da je zapravo dvodimenzionalni Stol, usnit ce da je (samo) Duzina, koja promatra Sirinu. Nazovimo ga onda Mr. Long. Ali sirina je jedna dimenzija - nije ploha, kao stol, nego samo linija. Mr. Long ce biti uvjeren da promatra jednodimenzionalni svijet, jer vidi samo jednu dimenziju - sirinu. Ima samo lijevo i desno. Nema gore, dolje, naprijed, nazad.

Malo je zbunjujuca ova ideja, znam. Ta koju to sirinu Mr Long vidi, koju liniju?



Odgovor je naravno, ne ovu, ili ovu ili ovu. On je zapravo Stol, i mora ih vidjeti sve, ako govorimo o spoznavanju cijelog sebe. Cijeli dvodimenzionalni stol, a opet videci samo jednu dimenziju, jednu liniju presjeka tog stola.

Odgovor je iluzija zvana Vrijeme. Dvodimenzionalni Stol moze vidjeti i sagledati cijelog sebe, cak i umislivsi da je samo duzina, videci samo sirinu - tako da najprije vidi ovu liniju/presjek/sirinu, pa sljedecu, pa slijedecu... tako u kontinuitetu. Drugim rijecima, dok sve tocke jedne linije vidi simultano, tj istovremeno; sve linije stola vidi sukcesivno, jednu za drugom. Razlika izmedju prostora i vremena je upravo ta. Prostor je "svugdje istovremeno", dok se vrijeme "nize", trenutak za trenutkom. Ja vidim i svoje Lijevo i Desno, i Gore i Dolje, i Naprijed i Nazad, ali ne vidim svoje Prije i Poslije (strane vremena). Vidim samo Sada - tanku krisku Vremena. No svoje Prije sam vidio; i svoje Poslije cu vidjeti; i ja jesam (izmedju ostaloga) i to prije i to poslije - ja nisam samo ovaj ja sada. I od toga, tj svoje proslosti i svoje buducnosti ne mogu pobijeci, nista vise nego od svoje sadasnjosti, ili svojeg lijevog i desnog. Sve sam to ja. Samo moj ograniceni um vidi svijet kao prostor, a paralelne prostore kao vrijeme.

Ili, slikovito, na primjeru Mr. Longa:



Mr. Long dakle dozivljava svijet kao mjesto u kojem se neke tocke krecu i iz sredista stalno sire na sve (tj obadvije) strane svijeta; a svoj zivot kao manje vise jednolicni pattern tog kretanja, s minimalnim varijacijama u ritmu i gustoci tocki. To da "gibanje" tocki koje on vidi nije nikakvo gibanje, nego samo oblik godova u drvetu (tj posljedica oblika godova, gledanih iz samo jedne dimenzije), to znamo mi, ali ne i Mr. Long. Ako vam nije jasno kako ovo gibanje prozilazi iz oblika godova, na gornjoj shemi odite mishem unutar koordinatnog sistema i vidjet cete Stol, Mr. Longovo istinsko bice, i kako ovo prividno gibanje proizlazi iz zapravo staticnog oblika godova, odn. iz gibanja Mr. Longovog uma duz (dvodimenzionalnog kontinuuma) stola.

Jedna od najpoznatijih "Zen prica" je ona o dva covjeka koji su promatrali zastavu kako viori na vjetru. "Kako se samo lijepo mice zastava" rekao je jedan. "Ne mice se zastava, mice se vjetar" rece drugi. Hui Neng, sesti patrijarh, koji je prolazio tuda, rekao im je:
"Ne mice se zastava. Ne mice se vjetar. Mice se vas um."

Okej. I sta s tim, reci ce netko. Sta nas briga za stol? Sta ovo ima s fizikom, a pogotovo s metafizikom?

Na fiziku cemo doci poslije, a glede metafizike, interesantno je razmotriti sto bi bilo da stol nije dozivio sebe kao duzinu, a svijet kao sirinu, nego obrnuto. Sto da se "inkarnirao" kao Mr. Wide, a ne Mr. Long?

(Btw, upravo sam doznao da ekipa u Jednodimenzionalnom Svijetu ne zove svoje strane svijeta lijevo i desno, nego ovamo i onamo. Nepotrebno je naglasiti kako me je obradovala ta vijest.)



Mr. Wide je prilicno drugacija osoba nego Mr. Long; zivot mu je drukcije tekao, i on drukcije vidi svijet. U njegovom poimanju, svijet je mjesto u kojem se tocke krecu manje-vise paralelno, a nakon mladosti, oko sredine zivota, promjene smjer kretanja; naime prvo se sve krecu onamo, pa se drugu polovicu zivota vracaju ovamo. Da se Mr. Long i Mr. Wide sretnu i popricaju o zivotu i svijetu, ne bi se bas slozili, zar ne. Jedan bi za drugog mislili da su ili lasci ili budale koje nemaju pojma o Zivotu, Univerzumu i Svemu Ostalom.
Ne bi ni naslutili da govore o istoj stvari, samo sagledanoj pod razlicitim kutovima. I da je recimo ono sto bi Mr. Wide dozivio - da nije jednodimenzionalni simpleton koji jest, nego da zivi u vise dimenzija, kao mi pravi ljudi - kao ritmicki aplauz publike nakon izvedene simfonije, u svijetu Mr. Longa bi izgledalo kao drvored pored klasicisticke gradjevine. Ono sto je jednom "nekad", drugom je "negdje"; i obrnuto. Ono sto jedan vidi kao dogadjaj, drugi vidi kao predmet. Ono sto je jednom "svagdje", drugom je "uvijek".

No mi, bica iz vise dimenzije, vidimo da su obojica u pravu, jer godovi su jednostavno takvi kakvi su, ovisi otkuda gledas; i obojica u krivu jer se 'tocke' zapravo nikud ne gibaju, i nisu nikakve tocke nego zakrivljene linije, a kao tocke izgledaju samo ogranicenim jednodimenzionalnim umovima poput njih dvojice. Kao i to da su njih dvojica zapravo ne postoje nego su vlastite izmisljotine, tj 'snovi' koje Stol snuje u svojoj zaboravljenosti i u svom dozivljavanju sebe.

Naravno, nista nas ne ogranicava samo na ova dva tipusa. Sta da je stol okrugao, i da se kroz razne inkarnacije dozivi iz svih mogucih kutova? Cak i u ovo malo dimenzija kojima raspolazemo u ovom primjeru, moze se zamisliti veliki broj vrlo razlicitih bica.



Neki od njih cijeli zivot samo daju/sire se, neki samo prikupljaju, neki su mirni, neki dosadni, neki zanimljivi, neki se dio zivota krecu ovako pa onda onako, neki su s jedne strane mirni a s druge pucaju od zbivanja, neki kroz zivot prodju s ljupkom gracioznoscu, neki frcaju na sve strane...
No, ono sto su naizgled potpuno razliciti zivoti, su u sustini potpuno isti; to mi vidimo. I ono sto izgleda kao razlicita bica su potpuno isto bice - transcendentalni Stol, ono Jedno, onaj Stvarni u kojeg se ovi likovi koji zamisljaju sami sebe i svoje zivote, ovi stanovnici zablude, na cas probude samo kad vi dodjete mishem iznad njihovog prostor-vremena. Onda onaj probudjeni vidi Njega, odn. stvarnog Sebe.

(Oni koji se tako probude u Stol poslije pricaju ostaloj jednodimenzionalnoj gospodi i gospodjama n° o Stolu i Njegovoj vjecnoj i bezvremenoj Stvarnosti, no u pravilu bivaju proglaseni ludjacima, osim od strane malobrojnih, koji pak bivaju proglaseni ludima jer vjeruju onima prvima...)

A fizika? Daje li naslutiti ovu relativnost prostora i vremena, i mogucnost da mi svi "putujemo" istim nepomicnim cetverodimenzionalnim kontinuumom, samo pod raznim kutovima? Osim teorije relativnosti, koja vec relativizira prostor i vrijeme, i po kojoj se pri brzinama bliskim brzini svjetlosti, dio vremena "prelijeva" u prostor, i obrnuto?

U subatomskoj i kvantnoj fizici zadnjih desetljeca, za prikaz cesticnih interakcija, koriste se tzv. Feynmanovi dijagrami.


itd...

Oni u jednostavnom koordinatnom sustavu, kojem jedna os predstavlja prostor, a druga vrijeme, prikazuju interakcije subatomskih cestica, koje se neprestano dogadjaju, svakog casa u svakom kutku prostora, cak i u vakumu. Gornje slike su samo par nasumce pobranih primjera.

Postavivsi stvari tako, fizicari su shvatili da se vise razlicitih dogadja i interakcija moze shvatiti kao jedan te isti "dogadjaj", samo gledan pod "razlicitim kutovima" u odnosu na vrijeme. Dapace, pozitron (cestica antimaterije, antimaterijski ekvivalent elektrona) se danas u fizici definira kao elektron koji se vraca unazad u vremenu. Pa ti vidi!


(napomena: ovaj flash gore radi na klik, ne na mouseover)

Jedan od najcescih takvih dogadjaja, kada se foton (cestica svjetlosti) raspadne na par pozitron/elektron, od kojih se recimo elektron ubrzo sudari s nekim drugim pozitronom i anihilira se s njim u novi foton (u primjeru gore s tri dijagrama, onaj pod (c) ), se danas promatra kao elektron koji emitira foton, mjenja smjer u vremenu, privremeno bivajuci pozitronom, dok ne asimilira novi foton, usljed cega opet krene "prema naprijed" u vremenu. To sto mi u odredjenom dijelu tog zbivanja vidimo dvije, pa cak i tri cestice (dva elektrona i pozitron), na tri razlicita mjesta u istom trenutku, ne smeta fizicare da i dalje to smatraju jednom cesticom, koja se eto, usljed svog cik-cak gibanja u vremenu, u nekom trenutku vidi na tri mjesta istovremeno.

http://en.wikipedia.org/wiki/Feynman_diagram
http://en.wikipedia.org/wiki/Electron-positron_annihilation
http://en.wikipedia.org/wiki/Pair_production
http://en.wikipedia.org/wiki/Positron_emission
jedna primjena ovih znanja:
http://en.wikipedia.org/wiki/Positron_emission_tomography


Naravno, u svim ovim izlozenim primjerima, od stola do pozitrona, stvari su pojednostavljene; sto u stolnoj prici, zbog slikovitosti, sto u subatomskoj zbilji zbog elementarnosti zbivanja i jednostavnosti cestica. U nasem svijetu, mi vidimo cak tri dimenzije istovremeno, i koliko bogatstvo svijeta to vec daje vidimo svi; a samo jednu sukcesivno, tren za trenom.

Takodjer, gdje pise da je nas sadasnji trenutak, nasa "kriska vremena", ravna i jednostavna? I da postoji samo cetiri dimenzije? Naprotiv, posljednja "velika" teorija fizike, Strings Theory, govori o jedanaest dimenzija, "zakovrcanih" u same sebe. Tko zna nije li nasa "kriska", koju vidimo kao sadasnji trenutak, uvrnuta u tko zna kakve jos dimenzije? I ne zakrivljuje li nju mozda nasa svijest, nasa paznja, nase zelje i strahovi?



I ne uvija li se nasa svijest, i oblik naseg sada, tokom zivota, nakon pocetne jednostavnosti, u sve slozeniji i slozeniji oblik, na neki cudni fraktalni nacin? Tko zna........



(na ovim filmicima prvo klikni play da pocnu stizati/playati)

Ostavljam vas da mislite, a ja se bacam na odmor i more... do vidjenja na jesen!

ovaj-><-onaj