nedjelja, 23.04.2006.
odgoj
inspirirana mini serijom o šalici na hlapića koju je ovih dana doživjela poli, odlučila sam malo hvaliti odgoj u svojoj obitelji.  uvijek su me čudila takva djeca koja sve dobiju vrištanjem, valjanjem po podu i sličnim aktivnostima koje roditelji "jednostavno ne mogu spriječiti".  mene su roditelji odgojili (da, odgojili su me) tako da mi ništa nije falilo, sve sam mogla tražiti i u normalnom razgovoru saznati hoću li to dobiti, kada i zašto. nikakva iskorištavanja mi nisu bila ni na kraju pameti jer sam znala kako moji komentiraju drugu djecu koja se tako ponašaju, a i uvijek smo prije svakog polaska u dućan dogovorili pravila ponašanja. i jasno se znalo da mogu sve tražiti, i da ću uvijek dobiti konstruktivan odgovor na pitanje. nekad je odgovor bio da je nešto preskupo. nekad su mi rekli da ćemo se dogovorit doma. da ne nabrajam sve situacije... uvijek se radilo o iskrenom i razumnom odgovoru. nikad mi nisu rekli ništa u stilu "ne i gotovo". i to je savršeno funkcioniralo jer su pazili da baš nikad ne odgovaraju automatski "da, da, dobit ćeš", a kad su za nešto rekli da ću dobit, onda sam to i dobila. uvijek. bez iznimke. možda ne one iste sekunde kad sam poželjela, ali uvijek u roku koji su obećali.ako je i bilo nekoliko situacija, koje se mogu na prste jedne ruke nabrojati, u kojima sam isprobavala metode koje uključuju vrištanje, valjanje po podu, neutješno plakanje i slično... brzo sam od toga odustala jer imam roditelje kameno čvrstog karaktera kod kojih su takve metode bile jaaako kontraproduktivne. npr., ako sam pokušala cviljenjem dobiti neku novu igračku danas umjesto obećanog idući tjedan, na kraju sam završila i bez te nove igračke uopće, a i u kazni bez već postojećih igračaka. nije mi trebalo dugo da prihvatim poslovicu "strpljen - spašen" kao životnu filozofiju!  |
