od kad pamtim, uglavnom nikad u životu nisam imala problema s ljubomorom. nisam bila nikad ljubomorna i nisam shvaćala tuđu ljubomoru. ipak, u zadnje vrijeme, kad racionalno razmislim o nekim stvarima, shvatim da je u nekim situacijama moja neopravdana ljutnja usmjerena prema nekim osobama zapravo - ljubomora! naravno da znam da to nije ni dobro, ni zdravo, ni pametno, ni korisno, ni.... ni... ni... ni ništa!! a ipak sam nekad ljubomorna! i nije to da sam onako, možda maaalo ljubomorna... a neee, ne! nema kod mene takvih polovičnih rješenja. ili stvarno nisam ljubomorna ili sam luda od ljubomore i u stanju se potuć s objektom ljubomore. tući, čupati, gristi... šta god. a kad se dozovem svijesti, shvatim da ta ljubomora nastaje iz mojih nekih razmišljanja koja su najčešće totalne nebuloze... šta sam u stvari htjela reć? nemam pojma... ali, eto... tako... ja sam ljubomorna! na sva druga pitanja koja bi se o toj ljubomori mogla postaviti - neznam odgovor. |