|
ne, nisam dobila otkaz, iako i meni naslov zvuči baš tako. posao će pričekati. mislim još neko vrijeme ostati (samo) studentica financirana od roditelja. i rodbine, naravno. :o) istina, bilo bi baš zgodno da i ja napokon dođem na red za isplatu onim nekim ljudima koji su mi (ne baš nedavno) uvalili par nekih privremenih, ali ne baš jednostavnih poslića. naravno da se radilo o hitnim situacijama, pa sam se ja u kratko vrijeme pretrgla da sve napravim brzo i kvalitetno. dok im je rezultat mog rada bio prijeko potreban, bila su im puna usta raznih priča o novcima (koji su za moje uvjete veliki). a poslije ih nisam čula ni vidla... ili još gore - čula sam da me hvale ko da sam im to baš dobro volonterski (!?!?!) odradila. a ja čekam... i otišla sam na sasvim desetu stranu s pričom, pa bi možda bilo zgodno da se malo zbrojim i ipak napišem ono što mi je bilo u planu kad sam naslov napisala... khmmm... dakle, jednom daaavno, iza sedam gora, ... šaaaalaaa!!! ajmo sad za ozbiljno... mislim da je prošlo već više od deset godina otkad je jedna pametna, školovana, iskusna, zrela i odgovorna žena donijela jednu veliku odluku. mnogo godina nakon stjecanja fakultetske diplome, odlučila je da ne želi više raditi kao jedan maleni kotačić veeelikog stroja. smatrala je da bi pokretanjem vlastitog posla utjecalo u svakom pogledu puno pozitivnije na njezin život. što ne znači da je posao koji je imala utjecao imalo negativno na bilo koji aspekt njenog života... jer nije! tako je počelo. ostavila je dobar posao u veeeelikoj firmi i počela stvarati i razvijati svoju maaaalenu privatnu firmu. teoretski, stručnost nije bila problem jer je i stari i novi posao radila u struci za koju je imala diplomu. na početku, firma je bila po svim kriterijima najmanja moguća. broj vlasnika - jedan. broj radnika - taj isti jedan. broj prostorija - jedan. nakon nekog kraćeg vremena, posao se počeo kretati. polako, ali sigurno se napredovalo. kao i sve drugo što radite u životu - kad ste na samom početku, najčešće je potrebno uložiti puno truda za postizanje malo rezultata. tako je i naša ponosna vlasnica firme radila sto na sat, svaki dan, cijeli dan. i uživala je u svakoj sekundi, u svakoj zarađenoj kuni... jer gledala je kako se svakim danom, kockicu po kockicu, slaže ostvarenje njenog sna - uspješna privatna firma. nakon nekog vremena, ta ogromna količina obaveza je ponosnu vlasnicu počela zamarati, pa je zaključila da bi bilo dobro zaposliti još nekoga. i zaposlila je još nekoga pa se situacija opet popravila. s obzirom da nemam namjeru ulaziti u detaljno ispisivanje kronologije ove priče, sad u samo nekoliko riječi o jednom dužem periodu.... nakon početnog laganog uspona od nule, situacija se stabilizirala. dugo vremena, mislim da se radi o višegodišnjem razdoblju, sve je titralo oko neke razine koja jest bila iznad nule, ali ne baš visoko. to znači da bi možda u srpnju šefica mogla bez problema uz plaću dodati radnicima još neki iznos za ugodnije ljetovanje, ali ako se u rujnu slabije poslovalo, onda su i plaće za rujan bile smanjene. dugotrajnost takvog stanja uzrokovala je uljuljkivanje glavnog lika ove priče u pretjeranu opuštenost, da ne kažem i bahatost, po pitanju upravljanja firmom, raspolaganja novcima i slično. to je pokrenulo silaznu putanju firme. odlazak radnika, sve manji uredi, ... sve se smanjivalo. razni drugi događaji, koji nekad jesu-nekad nisu imali izravne veze s tom firmom, još su firmu malo više gurali prema nuli, pa i niže. ponekad bi se još učinilo da stvari kreću na bolje, ali iz neke šire perspektive - već davno je bilo jasno da tu pomoći nema. bezizlazno koprcanje u dugovima je samu vlasnicu firme malo po malo vuklo u sve dublju depresiju. ta njena depresija je s poslovnim neuspjehom činila čvrsti začarani krug u kojem je prošlo zadnjih nekoliko godina. i sad, recite vi da sam ja bolesno naivna i totalno neupućena u funkcioniranje poslovnog svijeta, ali meni je logično da bi ovo trebao biti kraj priče. ona shvati da ne postoji način da se firma izvuče u neko normalno stanje, to znači bankrot, stečaj, ili kako se to već zove. pretpostavljam da se to mora potvrditi nekakvom papirologijom. ok, potvrdi to u svojoj glavi, onda obavi papirologiju i gotovo. tu je kraj njenog privatnog poslovanja. kreće tražiti posao u kojem će opet biti zadovoljni kotačić nekog stroja. ono što mene čudi je da u stvarnosti jako često priča ne završava tako! točnije, ne završava uopće jer ju milijun puta reanimiraju i prikapčaju na aparate. znam da ta nekad uspješna poslovna žena nije iznimka, čak ni rijetkost s onim što nedavno poduzela da bi ostala vlasnica privatne firme. možda je takav postupak nekad i opravdan, ali kako je ona sa svojim načinom razmišljanja "glavni ubojica" svoje firme, onda iskreno mislim da su joj pokušaji i više nego nebulozni. zijevala sam ko riba na suhom kad sam čula da je nedavno zatvorila staru firmu kako bi mogla srediti papirologiju za novi početak s novom firmom! (za one koji sporo kopčaju: nova firma = stara firma!!! po skoro svemu, osim možda par sitnica u papirologiji, i najmanjoj mogućoj promjeni u imenu) ako igrate igrice na mobitelu, kompjuteru, playstationu, bilo čemu... i počnete novu igru, pa vidite da vam ide loše... razumijem da će većina vas prekinuti igru i početi novu ispočetka. pogotovo klinci... oni to rade pod normalno. ustvari u bilo kakvim igrama, ne samo na kompjuteru... i u gumigumiju, igrama s loptom, skrivača, lovice... bilo koja igra! ako vam krene loše, zaustavit ćete tu igru i krenuti ispočetka. i to je normalno jer je to IGRA, ali nije mi normalno iste postupke primjeniti u poslu. jednu firmu sam upropastila. nema problema, idući tjedan ću srediti papire i onda krećem s novom firmom. ok, game over - ništa strašno. samo klikni na start new game. PA POSAO NIJE IGRA! |
| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
