otokpiwa

nedjelja, 09.10.2016.

RAZGLEDAVALAČKI POHOD

Piroćanka jedna se jutros zatekla u kuhinji oko pranja suđa i na brzinu nas navukla na pješačku turu sa vodičem, tu na kvartu. Što da ne!

Dočekao nas vodič - mladi markist koji je svo vrijeme dok su dio razgledavalačke ekipe bili petoro Amerikanaca držao ručnu gore. Tura je trajala cijeli dan. Amerikanci su odustali na pola, poslije armenske marende. E pa poslije te marende opustio se, da ne kažem dao od kraja i poveo nas u The Mansion. To je historicistička palača sa mramornim podovima u vlasništvu nekoga mecene, a koji se tako uvrgao da ju je dao na korištenje onim, kako ih moj stari zove larpulatistima – dizajneri, slikari, arhitekti... Jedan simpatičan gay par vodi arhitektonski ured, na prvom katu, prva prostorija desno. Baš jako jako dobar i mlad ured. U sobi 4 metra visine, sa golemim drvenim prozorom koji gleda na bogati vrt, unutra svakih maketa, nijednog kompjutera, njih dvojica sa LC naočarima, projektiraju sasvim ozbiljnu kuću sa patiom i galeriju pred fakultetom. Poslije nas poveli u dvorište, donijeli piwe... Vratit ćemo se k njima ove dane.

Mladi marksist je stajao na najneočekivanijim mjestima da objasni sitaucije. Došli do bijelog staklenog nebodera napravljenog na antičkom kupalištu, tj. termama. Već se s ceste vide stupići od hipokausta. Na njima dobro dikta staklena hodna ploha. Žalio se kako je neki krkan kupio zemlju, u zemljanim radovima otkrio što je otkrio pa je očito potplatio kakvo parlamentarno krme i dobio mogućnost da malo razmjesti stupiće i fasadne lukove, naziđao zgradurinu i sve skupa visoko ogradio. Ako ste pojedinac zainteresiran za nacionalnu graditeljsku baštinu, valja vam pozvoniti na parlafon. Nije mala nauka da vam i otvore. Njegova razgledavalačka grupa ulazi tako što se on sprijateljio sa domarom i nahvalio mu investiciju. Domaru se dopao njegov entuzijazam. Sada MM regularno smije povesti turiste u prizemlje da se dive. Odmah nas je uputio da se trebamo diviti i nipošto nešto ružno komentirati - do kada ne izađemo. Nema mile – lale iza staklene inox ograde kad ju jednom opaše krme. Autentična subverzija.

A ne zna on za našu bol: da sam došli direktno sa javne rasprave o GUP-u i da bi trebao upraviti sve svoje molitve Allahu da ne pošalje libanonske krkane kod naših na poučne instrukcije za puno efikasnije spekulacije.

Taj MMmomak za svaku priču ima jasan izvor i uvijek ga (pristojno) naglasi – nekad znanstveni, nekad novinski, a nekad bogami i emocionalni. Doveo nas je na Solidere. Nesretni premijer Rafik Hariri (2000-04) bio je osnovao fondaciju za obnovu centra temeljito srušenog u građanskom ratu. Kako je centar napredovao u gradnji, tako je on prodavao dionice sebi i svojima, između ostalih i svojima poznanicima iz Saudijske Arabije. Do Libanona imaju distance za pripišat da dođu po blud i nemoral. Danas je, i bez Zelene linije, ovaj grad podijeljen Solidaereom na istočni i zapadni jer je centar postao rupa bez korisnika. Saudijci samo svraćaju, ministar i njegovi su pomrli i smijenjeni, a Bejrutanci nemaju para za ove marifetluke.

Kad se prođe prazni centar, krećući se od istoka prema zapadu, dođe Zelena linija, linija razgraničenja iz građanskog rata. Na nedavnom obiteljskom ručku njegov otac je skužio da su u „ratu hotela“ (visokih kuća zgodnih za snajperske pozicije) on i tetak pucali jedan na drugoga jer su eto, jebiga, bili na suprotnim stranama. Eto kakav im je građanski rat bio. Isti ko i svaki drugi.

Mi smo se baš baš sprijateljili sa vodičem Mustafom i bit će da nas od ponedjeljka vodi sa sobom u jedan izbjeglički kamp (koji nije Shatila).


- 11:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.