otokpiwa

je i na godišnjem; ali skraćeno! I to je nešto.

Probudila sam se u 8 bez zrnca mahmurluka - sretna! Bezmahmurlučno stanje je zato jer gotovo nijedne cigare zapalila nisam.

Moju sreću je ometao jedino blagi smrad u prizemlju. Naime, prizemlja kuća u omiljenom gradu su memljiva, hladna; pokrivena tepisonima koji su upili sve likvide ikad prolivene, a nisu se puno čistili (za reć pravo, takav pod ni ne možeš očistiti; u kupaonici nije zalijepljena keramika, drvene sokli sa puno uglova; tako da tu mo'eš posaditi hiljadu i jednu gljivu).

Brian se javio u podne, jer je sinoć produžio u S. Galls. Tako sam opet marendala objed. U Cultúrlannu. Cultúrlann je od skvotanja male protestantske crkvice adaptirane u kafanicu i bibliotekicu postao zgradurina. Dožuntali su mu stakleno - čelični + (naravno) cigleni polu-val sa 3 kata. Sad ima i izložba. Na izložbi je 6 artefakata za vrtićki nivo mentalnog sklopa. I baš i jest bio vrtić tamo dok smo mi bazali. I to vrtić u kojem sva dječica govore gaelic, pa je utoliko bio slatkiji.

Brianu je dožuntacija divna i praktična (slika desno). Skulputura nadimka Westicles ili Balls on the Falls mu pak nije dobra (slika lijevo).



Skulptura se zove "Rise", autora Wolfganga Buttressa. LEDom obasjava jednu cestovnu petlju na ulazu u poslijeratni West Belfast. Novi koncept, al su ljudi uvijek isti.

I onda u Rock na piwo. Piwo poslije ručka dobra je opcija kada si slabo ručao. Makar sam pojela opet mesine i zeleni, ali mi nije bilo dosta. Jedno, dva piwa i čovjeku se učini da je mogao i bez ručka. Bila je i Maggie (moja mala Ganjanka šta mi je svojedobno ukazala na slatke krumpire), koja tu živi sad će biti 4 godine. To joj je bio prvi put u kafani na Fallsu... Čudila se. Doduše, ova je stvarno najgora. Tu smo nas 2 bile ko 2 krmeta u Teheranu - po godinama, po spolu, plus je ona crna ko ugarak. Imala pozdraviti sa nekim individuima, a tu svu svi na gomili iza posla.

Baš je život ironija. Lijepi Pat koji je svojedobno u zatvoru štrajkao glađu je u međuvremenu postao načelnik policije; pa im sada sve može vratiti. Nije on takav, al eto - ima pravde.

Ima jedan lik kojemu je nadimak Duga. Živi odmah preko puta ove kafane. Ima već brat-bratu 10 godina živi sa Danijem. Imat će svaki oko 45 godina. Cimeri su, ali žive ko muž i žena. Jednom sam tamo prespavala, poslije derneka. Ujutro se probudila rano za posao. Dani u traversi u kuhinji pravi Dugi doručak. Šta ti je harmonija u odnosu...

Opet sam imala blam! Kao da upitam Dugu kako mu je cura, kaže: umrla je prije 2 godine.

Moj strojar Marac me poslao u Madden's (opet) na session od nekog Breandana koji super svira flautu. Ponijela sam mu čokoladicu od Marca. Razdragao se. Onda smo malo razgovarali. Znači, tamo gdje je glavna kafana na svijetu za freakove koji vole irsku glazbu, tu lola Braendan konstatira da je Ciotóg ozbiljna grupa i da ih sviju izljubim, a to nije mala stvar. Na čas mi se probudio patriotizam. I mi Hrvati imamo konja za trku u domeni irske narodne narodne glazbe. Eto.

Pospremila sam još neke piwe u grbicu, jer tko zna kad će opet biti ova sretna prilika.