ponedjeljak, 02.10.2006.
pjesma posvecena jednoj nerazumljivoj budali u koju sam ja ludo zaljubljena
pokusavam otvoriti ovu knjigu
koja mi zadaje jos vecu brigu
jer rekao si da vratiti se neces,
a od sad ja vise ne znam kojim stopama kreces.
gledam u slova koja mi zamagljuju oci,
slova koja nikad nauciti necu moci
jer usao si u mene kao otrov u tijelo,
a ja znam da mi se dogoditi nije smjelo.
mislim da ce mi u glavu uci neke rijeci
i kako li sam samo glupa jos okrecem list sljedeci,
a znam da su one sve izvan mene
i dusa ce mi uskoro biti poput izgubljene sjene.
jedino u ovom zivotu sto sam naucila je tuga
i kako prolaziti kroz zivot bez svog najvjernija druga
jer zivjeti s odbijanjima punih boli
moje te srce jos vise i neizmjerno voli.
na kraju cu ostati sama usred kise
i zamoljet cu noc da me izbrise
jer ti nikad neces shvatiti kakav je zivot slijepog putnika,
kojega na zivotu odrzava samo tvoja slika.
