|
Nikola je bio mladić u potpunosti zadovoljan svojim životom. Završio je srednju školu prije nekoliko godina, zaposlio se poslom kojega je htio odmalena, a prije četiri mjeseca upoznao je lijepu djevojku Emu. Nedavno je položio i vozački ispit, pa, htjevši vještinom zadiviti svoju lijepu mlađahnu djevojku, predloži da ih odveze sve do rijeke, kraj ruba obližnje šume. Bila je subota, Ema je zbog nekog razloga bila vesela i opuštena, što je istoga trena i Nikoli davalo određeno samopouzdanje.
„Bolji sam od svih njenih vršnjaka, tih djetinjastih ljenčina i nesposobnjakovića, što po cijele dane samo idu u školu i spavaju. Hvala Bogu, to je iza mene.“ , mislio je on.
Brzo su stigli na željeno mjesto. Nikola ugasi motor i osvrne se oko sebe. Bila je vedra noć, strma voda lelujala je pod blagim zadasima prohladnoga sjeverca. Ljeto je završilo, danju bi se vidjele tople nijanse jesenjih boja na topolinu drveću šume. Noću to nije bio slučaj, samo je srebrna mjesečina laskavo obasjavala najviše grane topole. On je često, kao dječak, dolazio na ovdje s djedom u ribolov i kad je rekao njoj kako idu u vožnju, odmah je u glavi vidio to mjesto.
Djevojka se požalila kako joj je hladno, stoga Nikola izađe iz automobila kako bi joj iz prtljažnika automobila donio deku. Toga časa začuje se iz obližnjeg sela crkveno zvono. Odbila je ponoć. Nikola se refleksno okrene i spazi kako duboko iz šume dopire slabo plavičasto svjetlo. Razmislivši, odluči poći pogledati o čemu se radi i nije li, možda, nekome potrebna pomoć.
„Vidio sam svjetlo u šumi. To me malo čudi. Ta što bi netko radio u šumi u ovo doba noći. Čekaj me ovdje, odmah ću se vratiti.“, rekao je Emi i nesigurnim korakom pošao uskim putićem prema šumi.
Već je bio odmaknuo nekoliko stotina metara u dubinu šume. Tada zapazi kako put pred njime prestaje. Preostalo mu je probijati se kroz gusto nisko šipražje. U ovome dijelu šuma je bila gušća, a jezivo svjetlo je sve jasnije vidio pred sobom. Pribravši se, ubrzao je korak, samo je suho granje pod njegovim nogama lomilo tišinu, poput sreće slomljene s razbijenim staklom zrcala.
U taj mah Nikola izbije na široku čistinu, otprilike na sredini šume. Tu više nije bilo dnevnoga svjetla. Ono što tamo jasno opazi učini da mu srce zastane.
To je bilo dijete, novorođenče, golo, tiho i samo, što je lebdjelo u zraku nekoliko stopa iznad zemlje. U nejakoj ruci držalo je iznad sebe veliku žarulju, ispunjenu kolutavim i bliještećim dimom. Zatvorenih očiju, bilo je savijeno pod čudnim kutom, samo je plavo svjetlo žarulje obasjavalo djetetove mekane kosti na kojima se mogao izbrojati svaki novorođenčetov udisaj.
Nikola nije ispustio ni glasa. Njegov krik zapeo je negdje duboko u njemu, negdje gdje je ranije vjerovao da mu je bila duša. Nekoliko je trenutaka nijemo i razjapljenih usta promatrao ovaj strašan prizor. Tad se dade u trk. Oštro granje šipražja kidalo je komade mladićeve odjeće i kože, no on to nije ni osjetio. Jurio je, zatvorenih očiju, ne brojeći vrijeme i ne osvrtavši se za sobom. Trčao je sve dok nije izbio iz šume i dalje, sve do strme obale rijeke. Osjetivši kako je izgubio tlo pod nogama, nesretni mladić krajnjim naporom otvori oči i shvati kako leti kroz zrak. Tada udari glavom o željezni stup koji je izlazio iz mutne nabujale rijeke, a označavao je razinu vode. Izgubivši svijest, odnijela ga je voda.
Ema je, drhteći, zabrinuto čekala Nikolu u automobilu.
Nekoliko kilometara dalje, Nikolina majka prene se iz sna. Otirući hladan znoj s lica, pogleda kroz odškrinut prozor. Mjesec bio sav u sjaju, poput očiju pametnoga čovjeka. Sabravši misli, majka se prisjeti svoga sna. Bila je sanjala veliku i mutnu rijeku koja odnosi stvari nesretnoga mladića.
(A.J.)
24/25. rujna 2011.
|
