|
Evo šta sam imao prilike da pročitam skoro, baš tu negde kad sam sa svojom ženom obeležavao nas mali i(u)zmišljeni jubilej.
To je pismo vojnika koje je gore pomenuta dobila od nekakvoga svojega... već šta joj je?
Da se razumemo, sve mi se jako dopalo i još više je volim zbog toga.
I ona mene.
Nadasve ljubljena Nadia,
U direktnoj konstelaciji sa protokom vremena, moji vojnički dani neumitno prolaze. I ma koliko ne želeo da prihvatim svoju egzistenciju kao nešto zaprepašćenja vredno, ipak se svakodnevno isčuđavam nad istom.
Moji najčvršći saveznici u ovoj podeli jesu međuljudski odnosi zasnovani na strahu i predrasudama. Ako je saveznika moguće imati na toj strani uopšte. Jer kao što garnizonski sveštenik reče:
''Antihrist dolazi sa Istoka.''
A Zaječar jeste istok. Kao i Negotin, Bor, Sokobanja ili Veliko Gradište.
Vratimo se sada romantici.
Jesen je.
I nimalo me ne podseća na Vas.
Recipročno Vašoj auri, priroda je tužna. Mladost nestaje u naletu DSSovskog uvenuća. Vi ste ipak zimzelena vrsta. Zadovoljstvo je gledati Vas 365/6 dana godišnje. Osim možda utorkom, kad vlada planeta Mars – planeta rata i neprijatelj čovečanstva.
Negujem mišljenje da Vas je najlepše imati uz sebe zimi, u februaru pod snegom, kada snaga buja pod belinom kao Vaša seksualnost pod belom posteljom... onih divnih noći, Nadia, punih zavera i tajanstvenosti, kada sam Vam bio najpoznatiji neznanac. Kada ste za mene bili.
Jer mi jesmo Nadia. I odvojeni postojimo. Lepršavi i euforični. Ali samo tokom simbiotičnih noći, naša lepršavost se pretapa u sreću, euforija u čistu zadovoljštinu.
I ne zaboravimo pamet koja kipi i koja se pretapa. Pamet se zapravo smanjuje. Sve u skladu sa zakonima statistike, jer čovek je retko i zadovoljan i pametan. Prema ovom lošem misaonom sledu, želim nam da zaglupimo skroz, Nadia.
Stefan l'Armes
Bilo je tu još i dogodovština sa poligona, i još malo romantike, i ajme meni, razglednica iz vojske SCG!
I pitam je jel bila na zakletvi i kaže jeste.
I šta da joj kažem? Što i mene ne povede?
Svaka njoj čast.
|