Osrednja poezija bose pjevačice
subota, 24.05.2008.
Posljedice samostalnosti
Smršavila sam, očito je
i iako nisam već dugo
stajala na vagi.
Čudno mi je skroz
gledati se u ogledalo,
iste oči, drugo lice.
Nije mi jasno
zašto je svijet mode
tako očaran kosturima.
Moj je konfekcijski broj
još uvijek negdje oko 38 ili 40,
a i ovako se osjećam bolesno.
petak, 23.05.2008.
Pogled u budućnost
Hitno kupujem kristalnu kuglu,
špil tarot karata ili više njih,
čitanje iz šalice kave ili graha,
mentalističke sposobnosti
bilo koje vrste.
Pogledala bih u budućnost
da mogu biti sigurna
da će jednom biti sve u redu,
da se neću više nikada
ovako osjećati.
četvrtak, 22.05.2008.
S vremena na vrijeme
Povremeno je valjda potrebno
pasti na tvrdo tlo,
udariti tupo ako je sreće,
odjeknuti bolno ako nije.
Da s vremena na vrijeme
ne padnem i ne razbijem se
na teško spojive komadiće
ne bih se imala kamo uspinjati.
srijeda, 21.05.2008.
Zbog pravoga čovjeka
Zbog pravog bi čovjeka
preselila u drugu zemlju,
promijenila državljanstvo,
ako treba i kontinent.
Živjela u garsonjeri,
gužvala se u tramvaju,
napustila gradski život,
nosila vodu iz bunara.
Ponijela sa sobom
samo jedan kofer,
krpala kraj s krajem,
radila noću drugi posao.
Žrtvovala karijeru,
potražila nove snove,
zbog pravoga čovjeka
i njegovog psa.
utorak, 20.05.2008.
U meni
Dijete, nevinašce, anđeo.
Starica, koketa, bludnica.
Glupost, lijenost, hedonizam.
Briljantnost, mazohizam, apstinencija.
Ideali, perspektive, planovi.
Ispraznost, magla, bezizglednost.
Ljubav, otvorenost, avantura.
Prezir, ograničenost, monotonija.
Smjelost, kreativnost, produktivnost.
Strah, dosada, blokada.
Radost, veselje, euforija.
Tuga, mrak, depresija.
Idem iz krajnosti u krajnost,
a nisam već duže vremena
riješila niti jedan od onih
tupih psiho-testova.
ponedjeljak, 19.05.2008.
Neodlučna
Ne znam što me više raduje:
činjenica da posjedujem sandučić
ili da na pošti piše moja adresa.
nedjelja, 18.05.2008.
Na Opatovini
Sjećam se da je to mjesto
bilo nekako posebno,
drugačije od ostalih koje znam,
mirno i blagoslovljeno.
Tamo sam se osjećala
kao da sam kod kuće
i davno nakon što sam otišla
s tihom gorčinom u ustima.
Otišla sam silom prilika,
zaboravljena i zaboravila,
u podsvjesti sačuvala osjećaj
da mi je nešto veliko uzeto.
Samo se rijetkih sjetim rado,
ali kuće na Opatovini uvijek,
možda jer ne pamtim mjesta
gdje sam osjećala pravi dom.
subota, 17.05.2008.
Krive cipele
Pojavila sam se na tečaju
u svojim jedinim udobnim cipelama,
a da nisu tenisice ili čizmice,
crvenim s bijelim ornamentima.
Pogledala sam oko sebe
i uočila da sam još jednom
sasvim izvan prosjeka
crnih potpetica i štiklica.
Morat ću prije ili kasnije
kupiti svoj par prave obuće,
ali nekako mi trenutno nije
do kakvih novih cipela.
petak, 16.05.2008.
Crno-bijeli svijet
Deklarirati se kao liberalan?
Vjerovati za sebe da si otvoren?
Potpuno bez predrasuda
koje se nameću same od sebe?
Kada sam bila dijete,
imala sam sve bijele lutke,
osim jedne jedine,
kratkokose rudlave crnkinje.
Sa svima sam se igrala
osim s jednom jedinom,
kratkokosom rudlavom crnkinjom,
a nitko me tome nije učio.
Ako budem imala djece
igrat će se s barbikama
bijelim, žutim, crvenim i crnim,
od prvog dana novoga svijeta.
četvrtak, 15.05.2008.
Lice kao s naslovnice
Užasno me podsjeća
na Tristana iz Gilmorica,
doduše, Rory je više voljela
druge zločeste dečke,
nije mi jasno zašto.
Zbog sličnosti s Beckhamom
razmislila bih čak o tome
da postanem obožavateljica
Los Angeles Galaxyja
ili barem pogledam koju utakmicu.
I dok onoj Posh Spice
poprilično zavidim zbog njega,
možda počnem slušati
stvari Backstreet Boysa
jer izgleda kao mladi Richardson.
Uživjet ću se još i više
u onaj preistinito groteskni film,
tamo gdje Drew Barrymore kaže
da se nije nikad poljubila
dok nije došao Michael Vartan.
Kako bilo da bilo,
lice s naslovnice
živi na sedmom katu,
tamo u oblacima
i na sigurnoj udaljenosti.
Nekako poznato
Tulum, besana noć.
Po običaju ništa posebno,
navikla sam već na dosadu.
Nekako sam zapela s njim.
Simpatičan je bio,
nenapadno umiljat i drag.
Radni čovjek sa SSS,
pušač, ateist, pomalo morbidan tip.
Da nije kolega u struci,
vjerojatno bi bio kuhar.
Nismo ni plesali,
ali vodili pijane razgovore
dovoljno trijezne da mi razjasne
da nemam dovoljno kemije.
I pitam se zašto su uvijek pijani.
srijeda, 14.05.2008.
Rijeka
Pogledala sam kroz prozor
i odjednom je sivilo
svakodnevne prometne dosade
raskinula plava voda rijeke.
Zurila sam čeznutljivo,
pitajući se u čudu:
zašto dijete kontinenta
pak za vodom čezne?
Čezne li za šumom valova,
suncem okupanim plažama,
tajanstvenom pučinom,
otocima u daljini?
Nit su valovi u pitanju,
nit suncem okupane plaže,
pučina i otoci još manje:
daleko je Sava.
utorak, 13.05.2008.
Spoznaja skrivena u staklenci kompota
"Stvarno mi treba neki frajer!"
pomislila sam otvarajući desetak minuta,
koristeći četiri inovativne tehnike,
staklenku kompota od višanja.
Sagledala sam opcije:
mogu otići u krevet gladna,
dalje vjerojatno neuspjelo pokušavati
ili pokucati kod susjeda na vrata.
Nekad sam se pitala
tko ima tako velik broj tenisica,
onda sam shvatila
da je to najviši tip na našem stubištu,
isti onaj koji nikad ne opere suđe.
On bi bio pravi čovjek
za otvaranje staklenke kompota,
samo što bih u tom slučaju
vjerojatno došla u napast
da ga pitam hoće li i on.
A budući da se druži
sa susjedom vrata do
koji je dva puta istoga dana
odbio sa mnom jesti kolače,
uštedjet ću si to iskustvo.
Prije ili kasnije staklenka će popustiti,
ne kažu uzalud "pametniji popušta".
ponedjeljak, 12.05.2008.
Don't let me get me
I opet jedan od onih dana
kada mi je žao što je svanuo
i jedva čekam da prođe.
Sebi sam sasvim nepodnošljiva,
u ogledalu se ugledati ne želim,
prezirem se površno i dubinski.
Pitam se jesu li to hormoni,
neka teška meteoropatija
ili ono na što preko bare
psihijatri zgrču velike novce.
Kako god da bilo,
kada sam najviše na dnu
i pomaknuta da ne može više
moji su weltschmerz i spleen na vrhu.
nedjelja, 11.05.2008.
Tko još treba psihologa
"Znam, ne smatra se normalnim
biti vezan toliko, na taj način.
Ne smatra se normalnim,
ali sigurno je da ima
savršeno dobar razlog za to:
svi žele biti voljeni.
Najmanje je onih bića
koji to zaista pružaju."
S druge strane mahanje glavom.
"Prošle su skoro dvije godine
i trauma je još uvijek u meni.
Onaj zalaz sunca, sparina,
vrištanje, pištanje,
personificirana bol i patnja,
pa prodorna tišina,
nepomična, ukočena ona,
u nevjerici, histeriji ja."
S druge strane tišina.
"Cijelu noć nisam se usudila
izići na stubište
jer me strah bilo
beživotnog tijela
i osjećaja da je živo,
jecala sam mučno,
ne obazirući se nešto
na susjede."
S druge strane upitan pogled.
"Plakala sam noć i dan,
tugovala tjedan dana,
odrezala kosu i krenula dalje.
Plakala sam jednom mjesečno
još nekoliko mjeseci.
I s vremena na vrijeme
još nekoliko mjeseci,
godinu-dvije."
S druge strane neozbiljnost.
Pogladila sam ga,
on je mahao repom,
a ja sam se pitala
je li me možda ipak razumio.
nedjelja, 04.05.2008.
Mijenjam se
Pjevao je Aki da se mijenja,
da u ljubav vjeruje
i da se boji odrasti.
Ja se mijenjam,
nekad sa strahom
gledam svoje novo ja,
nekad s radošću
mislim da ide na bolje.
Nekad želim biti
točno takva kakva jesam,
a nekad nisam sigurna
kakva sam i jesam li uopće
i možda sam zapravo
sasvim neprihvatljiva?
U ljubav vjerujem
i mislim da sam zaljubljena
u život, u druge, u sebe,
a onda mi je opet
dosta svega i umorna sam,
i mislim da u meni nema
niti trunke osjećaja.
Onda mislim da me
nitko ne voli,
a možda nikada i neće
i možda je i bolje tako.
Želim biti ono stvorenje,
bezbrižno, iskreno
i s iskrama u očima,
nevino i naivno kao nekad,
a ne na četvrt životnoga puta.
Pa opet, dosta mi je mene
takve kakva jesam bila
ili jesam i dalje,
želim samostalnost,
novo, odraslo
i zaključeno ja.
subota, 03.05.2008.
Investicije u budućnost
Kad vas upita
budući otac moje djece
(a slutim da će takav doći
i jedino me slutnja tješi
u obarajućoj samoći)
kakav prsten da mi kupi,
recite mu molim vas
da to više nije u modi,
ja bih radije naušnice
za svoje neprobušene uši,
dizajnerske, skupe i šarene,
barem ih neću izgubiti
kod pranja ruku.
petak, 02.05.2008.
Čovjek je društveno biće
Pa makar čovjek bio društveno biće
tako je mnogo stvari koje mora raditi sam.
Od osobne higijene
preko kućanskih poslova,
a i na poslu te ne plaćaju
za ono što su drugi napravili.
Zašto onda ne mogu nikako
one neke stvari raditi sama
koje drugi rade u društvu,
a iako čovjek danas više nije
baš toliko društveno biće?
četvrtak, 01.05.2008.
Jednostavno sasvim drugačija
Što znam o sebi, a da drugi ne znaju?
Mnoge kvalitete.
Što znam o sebi, a da drugi znaju?
Mnoge ambicije.
Što ne znam o sebi, a da drugi znaju?
Da sam potpuno nezanimljiva.
Što ne znam o sebi, a niti drugi ne znaju?
Da želim biti jednostavno sasvim drugačija.
