EMPLOYER BRANDING

Nisam izgubila nadu, ne posve. U mojoj okolini ima još onih koji su našli prave jednoroge: te mitske hrvatske poslodavce koji razmišljaju strategijski. Znate ono, spend money to make money. Tako mi, bar, priča poznanica.

Prijavi se ona početkom ove godine na neki natječaj, tek toliko. Njih troje kandidata u finalnom krugu. Svi VSS, različitih struka. Pozicija, pa ni osnovna proizvodna  djelatnost firme, nemaju baš veze ni s njihovim zvanjima ni s njihovim iskustvima, al' pos'o nije atomska fizika. Makar traži VSS.

Muk tjedan dana, a onda ih pozovu svo troje na sastanak. I kažu, ne znamo koga odabrati, svi ste odlični. Počinjete u ponedjeljak. Pojedinačno, svaki za sebe, ne skupno.

Sada nam baš trenutačno ne trebate svo troje, reknu im. Ali, u budućnosti, vjerojatno. Dotad pitajte što ne znate.  Nakon mjesec dana zatvore ih u karantenu. Nismo računali baš na koronu, vele im, kao ni na vas, uostalom. Al' kako nama s koronom tako i vama s nama.

Još uvijek rade, i cijela firma i ta pojedinačna trojka.  Jel' ih ubila korona, i 'oće li ne znam. Znam samo da su u budžet nekako ugurali i rođendanski poklon za njenog sina, ispričala mi šokirana. Mali i posve simbolični ali s velikom težinom. To im je, kaže ona, običaj, rekli su joj, što je tu čudno.

Za tu firmu, lokalnog mikro poduzetnika u našem gradu, nikada ranije nisam čula. Dobro, mene ondje više nema nego ima, pa ajd'. Ovi, očito, znaju šta je employer branding, šta je je. Praktični, ne teorijiski s LinkedIn-a.

Tu sam poznanicu, inače, upoznala par mjeseci ranije, na poslu. Dobila je otkaz. Uzeli mene umjesto nje. Kliknule na prvu. Ja i ona. Ne firma i ja. Nakon tri mjeseca i mene su otpustili. Ne zbog korone.

Idem njenim stopama, nadam se. Pratim oglase i strpljivo tražim vlastitog jednoroga.

Oznake: posao

6 sekundi

Toliko, po Guglu, treba vremena da čitači životopisa odluče jesi in ili out.

Čudesan je taj naš mozak. Na temelju par riječi u kurizivu procijeni što možeš i ne možeš. Brže i točnije, izgleda, nego neki tamo testovi.

Zato mrzim pisati životopis i motivacijsko pismo. Moji kurzivi ne privlače poglede, dapače, odbijaju ih. Sama sam kriva, trebala sam znati da će u 21.stoljeću biti važniji naslovi nego sadržaj.

Razmišljala sam i da lažem. Odustala sam. Naučili su me da lagati nije pametno. Možda malo iskriviti istinu još i nekako. Al' lagati puno nije pametno. Uhvate te kad-tad.

U životopisu, stoga, ne lažem ali zato si u motivacijskom pismu dadnem oduška. U tom transu napišem i totalne gluposti. Bude mi krivo, kada dođem sebi i hladne glave pročitam što sam to, zapravo, napisala. Grizem se.

A onda se sjetim da čitači životopisa, sudeći po statistici koju uredno vodim, moj ionako pročitaju samo do naslova prvog poglavlja. I odmah znaju kako završava.

Razumijem ih. Vrijeme je novac. Njihov, ne moj. Tako oni štede. Ja se, s druge strane, razbacujem. I vremenom i novcima. Živce sam davno potrošila.

Dogodi se koji put i da pogodim. Ne riskiram pri izboru natječaja. Prilagodim životopis opisu radnog mjesta i radnim zadacima. U motivacijskom pismu argumentirano ukažem na dodanu vrijednost koji donosim. Prođe ponekad, moram priznati.

Intervjua se ne bojim. Znam se predstaviti na telefon, čitati na sat i kucati na zatvorena vrata. Kompetentna sam, dakle.

Imam tremu, naravno. Ali znam što će me pitati. Hvala nebesima na Guglu. Ne mogu falit'. Svi koriste isti Gugl, uostalom.

Osim toga, 15 sam godina pogađala potrebe i želje drugih, to mi je bio posao. Znam što ljudi hoće i prije nego što progovore. Pa se serviram na pladnju.

Statistički gledano, uživo sam puno privlačnija nego na papiru. Ne fizički, nego verbalno. Uspijem se i prodati, s vremena na vrijeme. Al' ne znam se dobro cjenkati pa se dam jeftino, ispod cijene. Nema veze, samo da ode, još malo pa nestalo.

Međutim, naivna sam. Vjerujem vlastitim ušima i očima.

U tom zanosu što sam napokon nekoga uvjerila da činim više koristi nego što pravim štete, gotovo redovito zaboravim gdje sam. U nas ništa nije kako se kaže. I napiše. Prava zona sumraka.

Pitala sam Gugl što da napravim. Kaže on da ovaj naš običaj - kažem jedno, pišem drugo i tražim treće - nikako ne može prokljuviti.

Al', kad si u Rimu ponašaj se ko' Rimljani. Idući put podebljaj svoje naslove. Ako te uhvate, nema problema, uvijek mo'š nestat' u 6 sekundi. Neš' bit ni prva ni zadnja, veli Gugl.

Oznake: životopis, natječaj

Malo o meni

Godinama sam bila u bijelom svijetu. Mada je sve oko mene ondje većinom bilo plavo, u stvari. Kakve god boje je bio, u tom sam svijetu radila, živjela i učila. Iz riblje, ne ptičje perspektive, da se razumijemo. Ne volim visine niti bare. Al' volim ljude i biznis. Ne voditi, nego promatrati.

Radila sam skoro 15 godina za jednu te istu firmu. Bila sam zadovoljna omjerom uloženog i dobivenog. Dogurala sam visoko koliko sam htjela, par koraka od dna. Ekvivalent naše domaće karijerne žabokrečine, ispostavilo se.

Ali to je bila idealna pozicija za nekoga poput mene. Ja sam vam zapravo organizacijska voajerka.

Formalno sam obrazovana samo za objektivno i kritičko promišljanje o svemu i svačemu, ali onako iz prikrajka. A ne i za aktivno sudjelovanje u nečemu; pomuti razum. Pa sam bila incognito, bez imena i prezimena, samo s indentifikacijskim brojem. Idealna kamuflaža za naučiti prepoznati tko što i koliko može i ne može, u radu i životu, u teoriji i praksi.

Papirnati dokaz kakve-takve inteligencije zaslužila sam davno prije, i mog odlaska, i dolaska slavne Bolonje, srećom. Pa sam znala prepoznati potrebe i namjere drugih. Da ja njih, a ne oni mene. Inteligencijom, ne papirom, nisam nasilna.

Bila sam, bez lažne skromnosti, u svemu tome i relativno uspješna. Jedan korak ispred onih poput mene. Običnih ribica, svih boja, oblika i vela, pravi mali UN. Al', opet, nikad ne znaš, nisu ni male ribice baš sve miroljubive. Rado sam dijelila svoje mrvice.

Dva sam koraka bila ispred onih iznad mene.Ti su tek bili majstori kamuflaže, ne ja. Među običnim pukom k'o carevi a kad bi sami došli pred kraljeve u manje od sekunde postali bi dvorske lude. Po vokaciji, inače, većina, ne svi, ajkule. Moju krv nisu nanjušile.

Moje najveće postignuće bio je, međutim, trokorak.

Trokorak je bio rezerviran za one ispred mene. Jer oni su me, zapravo, hranili. A ne firma. Ja bih samo uzela proviziju k'o posrednik između ovih iznad i ovih ispred mene. Dobila bi ja koji put i više od toga jer sam znala šta ovi drugi 'oće bez i da pisnu. To mi je i bio cilj.

Jer da su ti ispred mene progovorili o meni ovima iznad mene, voda bi me odnijela. U protivnom, ne bi me spasila ni Noinoj arka da je plovila u blizini.

Imala sam, doduše, i plaćenu satnicu. Poštenu i određenu zakonima. Koje točno države, ne smijem kazat', ima pipke posvuda. Uglavnom, u toj državi samo vrte tamo neke strane, uglavnom korporativne, papire.

I tako 15 godina. Vozala sam se uglavnom od točke A do točke E preko B,C i D, pa nazad na A. Time smo se bavili, svi mi zajedno. Vozanjem.

Ovi iznad odredili bi kurs. Industrija i konkurenti brzinu. Mini UN i ja poslužili kao pogonsko gorivo. Ovi ispred mene i ostatka mini UN-a sve bi to platili.

U tom kruženju po točkama na karti, ja sam vam tako trkom koračala, 12 sati dnevno, 7 dana u tjednu, 6 do 9 mjeseci. I klinički objektivno promatrala i učila što je to, zapravo, pravi, truli biznis. Koji, kažu, vlada svijetom.

Naviknula sam se na to. Uostalom, znala sam što me čeka. U toj vam mojoj bivšoj firmi i industriji vozanja od A do A, lijepo i pošteno kažu sve unaprijed. Kako će te izvozati i koliko će ti goriva popiti. Sistematično i organizirano: od točke do točke, kap po kap, na slamku. Al' bar znaš što te čeka. Pa ti oš' neš'.

Kad sam se umorila, što od brzog koračanja, što od kritičkog promatranja, vratila sam se kući. Na parama, s visokim unutranjim tlakom. Il' ekplozija il' implozija, pitanje je bilo.

Mislila da sam si, također, i da sam popila svu pamet ovoga svijeta. Jer, svašta sam vam ja tamo vidjela, naučila i zaključila. Imala sam, uostalom, i papir, još od prije. Sve zajedno mora nekome za nešto mora imati neku vrijednost, razmišjala sam. A i nema baš ajkula kod nas, tek pokoji modrulj, mislila sam.

Sada, kada sam u Lijepoj Našoj već neko vrijeme moram, teška srca, priznati da grdno pogriješila.

Nit' sam baš pametna, nit' moje znanje, papirnato i ino drugo, uopće vrijedi. A tek domaći modrulji. Ti bi pojeli i mog bivšeg poslodavca i cijelu tu industriju ajkula i vozanja vamo-tamo za doručak. Vjerujte, za DO-RU-ČAK. A kamo li ne malu ribicu poput mene.

Al' o tome drugi put.

Oznake: Potraga za poslom