EMPLOYER BRANDING

Nisam izgubila nadu, ne posve. U mojoj okolini ima još onih koji su našli prave jednoroge: te mitske hrvatske poslodavce koji razmišljaju strategijski. Znate ono, spend money to make money. Tako mi, bar, priča poznanica.

Prijavi se ona početkom ove godine na neki natječaj, tek toliko. Njih troje kandidata u finalnom krugu. Svi VSS, različitih struka. Pozicija, pa ni osnovna proizvodna  djelatnost firme, nemaju baš veze ni s njihovim zvanjima ni s njihovim iskustvima, al' pos'o nije atomska fizika. Makar traži VSS.

Muk tjedan dana, a onda ih pozovu svo troje na sastanak. I kažu, ne znamo koga odabrati, svi ste odlični. Počinjete u ponedjeljak. Pojedinačno, svaki za sebe, ne skupno.

Sada nam baš trenutačno ne trebate svo troje, reknu im. Ali, u budućnosti, vjerojatno. Dotad pitajte što ne znate.  Nakon mjesec dana zatvore ih u karantenu. Nismo računali baš na koronu, vele im, kao ni na vas, uostalom. Al' kako nama s koronom tako i vama s nama.

Još uvijek rade, i cijela firma i ta pojedinačna trojka.  Jel' ih ubila korona, i 'oće li ne znam. Znam samo da su u budžet nekako ugurali i rođendanski poklon za njenog sina, ispričala mi šokirana. Mali i posve simbolični ali s velikom težinom. To im je, kaže ona, običaj, rekli su joj, što je tu čudno.

Za tu firmu, lokalnog mikro poduzetnika u našem gradu, nikada ranije nisam čula. Dobro, mene ondje više nema nego ima, pa ajd'. Ovi, očito, znaju šta je employer branding, šta je je. Praktični, ne teorijiski s LinkedIn-a.

Tu sam poznanicu, inače, upoznala par mjeseci ranije, na poslu. Dobila je otkaz. Uzeli mene umjesto nje. Kliknule na prvu. Ja i ona. Ne firma i ja. Nakon tri mjeseca i mene su otpustili. Ne zbog korone.

Idem njenim stopama, nadam se. Pratim oglase i strpljivo tražim vlastitog jednoroga.

Oznake: posao