**KLIKNU VILO SA PAKLARSKIH STIJENA**

Došašće ili advent

Došašće ili advent je razdoblje u crkvenoj liturgijskoj godini, vrijeme pripreme za blagdan Božića. Ujedno je početak nove crkvene godine.
U zapadnom kršćanstvu, došašće počinje četiri nedjelje prije Božića. Najranije može početi 27. studenog, a najkasnije 3. prosinca. Završava 24. prosinca na Badnjak.

U Rimokatoličkoj Crkvi, u došašću, tri nedjelje je ljubičasta boja u liturgiji osim treće nedjelje došašća kada se može nositi ružičasta boja. Čitaju se prikladni tekstovi iz Biblije. Od 8. stoljeća, razdoblje došašća, počinjalo je 11. studenog na blagdan sv. Martina i bilo je strogo poput korizme. Kasnije je taj običaj, znatno ublažen, makar se i danas, razdoblje došašća gleda kao vrijeme suzdržavanja od velikih slavlja i gozbi. U došašću, izrađuje se i stavlja na stol, adventski vijenac sa četiri svijeće. Simboliziraju četiri nedjelje u došašću.
Došašće, advent znaci dolazak. Prva nedjelja Došašća je početak(ne samo početak nove crkvene godine), to je jedan novi početak.
Stavit ce neki adventski vijenac na stol, objesit ga na vrata.
Kažu da je to poganski običaj.A koji nije?
Lijepo je ukrasit svoj dom.
Četiri tjedna prije Božica pripremamo se na različite načine.
I zašto bas četiri tjedna?
Što čekamo? Kažu da je to neko trostruko očekivanje: podsjećanje na prvi Kristov dolazak, očekivanje na rođenje Njegovo u dušama ljudi i konačno, na Njegov zadnji dolazak na kraju vremena.
Vrijeme je to posebne duhovne obnove, mnogima nije teško ustat se na zornicu, malo živjeti tiše i malo više razmišljati.

Milijuni ljudi pripremaju se za drugi najveći kršćanski blagdan, ali zato najveseliji.
Zasuti reklamama, natjerani na potrošacku groznicu, pomalo tužni jer - eto još jednog Bozica, brzo to zaboravimo i odemo kupit jos jednu kuglicu za bor.
No podsjetimo se koji su sve blagdani koje prethode Božiću a slavimo ih u došašću.
Ovdje ćemo pokušati ukratko razmišljati o došašću, Božiću i božićnom vremenu pod vidom određenih pučkih običaja, koji su pokatkad spoj poganskoga, mitskoga, izvorno životnoga, te svekolikoga drugoga kulturološkoga, sociološkoga i psihološkoga načina življenja na ovome svijetu.



1. Posebni spomendani u došašću i božićnom vremenu. U ovome razdoblju na poseban način slave se ovi spomendani i blagdani: 4. prosinca sv. Barbara, 6. prosinca sv. Nikola, 8. prosinca Bezgrješno začeće B. D. Marije, 21. prosinca sv. Toma apostol (sumnjičavi Toma), 24. prosinca na Badnji dan Adam i Eva, zatim 26. prosinca sv. Stjepan Prvomučenik, 27. prosinca sv. Ivan apostol i evanđelist, 28. prosinca Nevina dječica (Mladenci), 30. sv. Silvestar (Silvestrovo - Stara godina), 1. siječnja Marija Bogorodica - Nova godina, 3. siječnja Ime Isusovo, 6. siječnja Bogojavljenje (Vodokršte, Sveta tri kralja). Uza sve ove spomendane i blagdane postoji mnoštvo pučkih običaja, koji nas povezuju u susljednost s dalekom prošlošću našega naroda i njihove sveukupne svijesti, te na svoj način pojačavaju i određene religijske osjećaje.

2. Adventske nedjelje. Prva nedjelja došašća jednostavno je predbožićna sa svim temeljnim porukama pokore, molitve i dobrih djela. Druga nedjelja zove se Ditići, Ditinci, Djetići, Đetinjci. Tada su u prvome planu djeca koju treba otkupljivati darovima sa svim popratnim poukama o posluhu i dobroti u životu. To je tipični pučki oblik kolektivne pedagogije koja je imala svoj učinak. Kod nas je Treća nedjelja došašća značajna, jer je ona proglašena Nedjeljom caritasa, što se posve uklapa u adventsku i božićnu darežljivost onima kojima smo kao braća i sestre dužni pomoći, a njih uistinu uvijek ima. To je naša kršćanska socijalna osjetljivost. Inače Treća nedjelja nosi naslov Materice, što znači da posebnu pozornost moramo posvetiti majkama i ženama, koje se, nakon pučkoga maštovitog igrokaza vješanja, otkupljuju darovima, poglavito mladići djevojke te djeca majke, očevi žene. Vrlo zanimljivo: na ovu nedjelju imamo materinsko načelo a ono je ljubav. Stoga, izvanredno se poklapaju ideje Caritasa s materinstvom. Četvrta nedjelja došašća posvećena je očevima naših obitelji i zove se u našoj narodnoj tradiciji Očići. Isti je igrokazni ceremonijal vješanja oca i mladića kao i na Materice, samo što su ovdje uloge zamijenjene. Oni se moraju otkupiti određenim darovima, pjesmom i pričom. Na Badnji dan sjećamo se prvoga roditeljskog para Adama i Eve, a odmah sutradan na Božić dominiraju našom sviješću novi Adam i nova Eva, tj. Gospa Majka i Isus Adam! U sve ove predbožićne, adventske nedjelje uklapaju se i adventske kvatre zvane očićke s istom molitvenom i darežljivom nakanom. Vjernici se u ovome razdoblju ispovijedaju i kaju za sve svoje propuste, slabosti i grijehe.

3. Adventski vijenac. Adventski vijenac germanskoga je podrijetla. Plete se od zimzelenih grančica u krug koji označava tijek vremena i u konačnici Boga kao gospodara povijesti. Četiri svijeće na ovome vijencu simboliziraju godišnja doba: zimu, proljeće, ljeto i jesen, zatim razdoblja Božjih zahvata u svijetu i povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Postavlja se na vrata kuća, u domove i crkve, te na druga prikladna mjesta. U crkvi se svake nedjelje došašća pali po jedna svijeća do četvrte nedjelje kada gore sve četiri svijeće. Njihov plameni kliktaj najava je božićne radosti i sreće, te vječno svijetle, svjetlosno lijepe Božje orkestracije ljubavi prema svijetu i čovjeku, koji je malo manji od Boga, malo manji od anđela (usp. Ps 8).

4. Mise zornice u došašću. U došašću postoji praksa u svagdanima slavljenja svetih misa zornica, koje počinju ujutro u 6 sati. Na te mise narod dolazi rado iz više razloga, a jedan je svakako uživljavanje u zoru našega spasenja što ju je započeo Isus Krist. On je Zora i Sunce našega života. Sol invictus! Nepobjedivo sunce! Ništa nema ljepšega kao ustati se u zoru i odati hvalu Bogu, njegovu Sinu Kristu i Duhu Svetome. To je i tjelesna i duhovna gimnastika. Krist je novo Sunce čovječanstva kojemu se uvijek radujemo, poglavito u tami života kada nam zasine svojom milošću. Hrvatski su pisci i pjesnici napisali mnoge pjesme o zornicama, adventu i došašću, a na svoj način izrazili su se i ostali naši umjetnici i stvaratelji. Uostalom, počeci naše književnosti vezani su, među ostalima, i za proslavu Božića.

5. Adventsko i božićno koledanje. Tijekom došašća, a negdje otpočne i prije, imamo pojavu koledanja, odnosno pjevanja raznovrsnih pučkih popijevki uz igru. To je obred veselja. Ovaj narodni oblik radosti ima višeslojno značenje, poglavito za djecu i mlade, jer se oni kroza sve to druže, upoznavaju i pripremaju za veliki blagdan u svome životu - rođenje Djeteta u svojoj sredini i u sebi.

6. Odsutnost ženidaba u došašću i božićnica. U došašću se nisu obavljale svadbene svečanosti, jedino su se činile prosidbe i ženidbeno-udadbeni dogovori između mladenaca te između njihovih roditelja. To je bilo sveto vrijeme u kojem nije bilo naglašeno nikakvo vanjsko slavlje, a svadbe nisu mogle biti bez radosti i veselja što se očitovalo kroz igru i pjesmu. Koledanja iskaču iz ovih okvira, jer ona imaju drugu i dugu tradiciju. U došašću se pomagalo onima koji su nemoćni ili siromašni i sve što im se učinilo zvalo se božićnicom. I mladencima je to bio jedan od prvotnih zadataka da bi jednom u bračnoj i obiteljskoj zajednici mogli jedno drugome pomagati kao i svima ubogima i potrebnima.

7. Središnji blagdan - Božić. Glavni i središnji blagdan nakon četiriju nedjelja došašća jest Božić, nakon kojega slijedi božićno vrijeme u kojem je blagdan Bogorodice Marije prekretnica vremena, tj. Nova godina. Božić počinjemo slaviti misom polnoćkom, misom na samu razdjelnicu dana i noći gledano kalendarski. Za sveta barbaravrijeme te mise pjevaju se božićne popijevke koje hrvatski narod ima kao nijedan drugi narod. Mi smo na tu kulturnu baštinu veoma ponosni. Uza sve to postoje i razni običaji što su nastajali kroz dugu našu povijest i oni čine našu kulturološku, narodnosnu i vjersku baštinu. Običajnik je dobrano sličan onome iz svakidašnje životne proze.

8. Adventski običajnik. Uoči došašća priprema se zimnica u raznim oblicima i za sve potrebe života. Postoji nabavna i prikupljačka strast svojstvena čovjeku potrošaču. Kolinje je jedan od najznačajnijih događaja. Tada se okupljaju rođaci, susjedi i prijatelji za zajednički posao oko spremanja mesnih proizvoda u više inačica. Tu je uz posao pripovijedanje, pjesma i opće veselje tako da taj rad i ne umara nikoga nego ga veseli i raduje. Budući da se sve to događa ne tako daleko od Božića, ovaj blagdan ima obilježje i izobilja uza sve one nebrojene duhovne odrednice.

a) Dan sv. Barbare, Barbarinje, Varina. Na ovaj dan sv. Barbare mučenice u nekim našim krajevima sije se pšenica u posebne posude, nagrađuju se dobra djeca darovima i poučavaju da trebaju uvijek biti dobra. U pojedinim dijelovima hrvatskoga naroda nastale su pripovijesti i pjesme u čast sv. Barbari, što ulazi u krug usmene narodne književnosti, kao i mnogi drugi pučki književni oblici.

b) Dan sv. Nikole, Nikoldan, Nikolinje. Uvijek je bila živa svijest o Nikolinju kod nas iako u pojedinim razdobljima, primjerice doba komunizma, nije bilo učestalo. Danas je veoma razvijen osjećaj za ovoga sveca koji obdaruje dobru djecu a lošu krampus kažnjava iako mu sv. Nikola ne dopušta svojim štapom i dobrim anđelima, te ih tako potiče ne bi li i ona postala dobra. Postoje vrlo razvijeni pučki igrokazi što se izvode za blagdan ovoga Božjeg ugodnika. Sve je to kolektivni oblik odgoja djece za dobrotu što nam dolazi s Kristom. I u škola se prakticiraju igrokazi o setom Nikoli kao i u drugim odgojnim dječjim ustanovama. Kod nas je sveti sveti nikola biskupNikola i Dan dubrovačkih branitelja na kojeg se sjećamo crnog dubrovačkog petka 6. prosinca 1991. godine kada su naši branitelji uspjeli odbiti srbocrnogorske horde i zaustaviti zauvijek napredovanje srbocrnogorskih hordi na naš Grad.

c) Bezgrješno začeće B. D. Marije. Ovaj blagdan vraća vjernike u prapočetke kada je Eva pogriješila skupa sa svojim mužem Adamom, a Bog je izabrao novu Evu Mariju koja će roditi Bogočovjeka Isusa Krista novoga Adama. Inače u došašću su dominantni likovi B. D. Marija, sv. Josip i Ivan Krstitelj. Bezgrješno začeće ili Neoskvrnjeno začeće odnosi se na Gospu koja je očuvana od ljage iskonskoga grijeha što su ga počinili i nama u baštinu ostavili praroditelji Adam i Eva. Spomenuti Gospin blagdan ima najidealnije mjesto u došašću jer se sviješću vraćamo u ono početno vrijeme zbivanja i iščekivanja Mesije. Neki siju pšenicu u posebne posude na ovaj blagdan, obavljale su se mise za rudare i pripremale su se prstenske užine za one mladence koji će se vjenčati na Božić.

sveta lucijad) Sv. Lucija, Lucinje. Oni koji nisu posijali pšenicu u posude to čine na Lucinje. U tu se pšenicu stavljaju tri svijeće, a mi Hrvati obavijemo ih i hrvatskom trobojnicom. Svijeće se pale za vrijeme blagovanja od polnoćke do Sveta tri kralja. Sv. Lucija je zaštitnica očiju i vida. Budući da je do Božića ostalo 12 dana, djevojke su na ceduljice ispisivale imena svojih momaka i svakoga dana po jedan papirić bacale bi u vatru, a dvanaesti papirić s imenom mladića značio bi da je to njezin budući zaručnik s kojim će se vjenčati i rađati djecu. Nekad bi se događalo i to da na dvanaestom papiriću ne bude imena, što je značilo da još nije došlo vrijeme udaje.

d) Sv. Toma. Na Tomin dan postoje određeni običaji u svezi s pripremanjem hrane, posebice božićnoga kruha i božićnih kolača. Djevojke se mole sv. Tomi za budućega mladoženju. Žene vapiju da se za Božić okupe svi ukućani: Sveti Toma, dotraj mi sve doma! Ovaj apostol želio je sve vidjeti, čuti i doživjeti, pa mu se posebno Krist ukazao da bi ga vidio, osjetio i doživio. On je paradigma vjernika koji vjeruje a ne vidi.

e) Badnji dan, Badnjak, Badnjica. Toga dana spomendan je naših praroditelja Adama i Eve. Tijekom dana postoje obredi blagoslova ukućana, domova, štala, stoke, vrtova, vinograda, maslenika, voćnjaka, pčelinjaka, pašnjaka... Također u tom danu kiti se božićno drvce i uređuje se štalica s djetešcom Isusom. Ovaj scenarij potječe iz vremena sv. Franje Asiškog. Isto se to događa i u crkvi. Kod nas se tijekom Badnjak ide u kolendavanje i obilaze se prijatelji uz pjevanje kolendi i Božićnih pjesama. Običaj se održao iz vremena dubrovačke repulike. Na Badnjak se pripravlja bakalar a naravno uz prikle i suhe smokve. Nakon kolendavanja ide se na polnoćku..

g) Proslava Božića - polnoćka, te slavlja u božićnom vremenu. Uoči ove polnoćne svete mise obično se izvode poučni božićni igrokazi. Misa se slavi točno u ponoć i zato se zove polnoćka. Tada otpočinje proslava Božića. Pjevaju se božićne pjesme. Nakon mise slijedi međusobno čašćenje i čestitanje: Na dobro ti došao Božić i sveto porođenje Isusovo! I s tobom Bog da zajedno! Poslije mise i čestitanja pred crkvom odlazi svatko svojoj kući gdje misare čeka obilat stol. Tada se prije jela pale tri svijeće u posebnim posudama s izraslom pšenicom obrubljenom hrvatskom trobojnicom uz blagoslovne molitve. Obred blagovanja završava se zahvalnom molitvom i trnjenjem svijeća, ito komadom kruha koji se umače u crno vino.

Božićno vrijeme traje do Sveta tri kralja kada svećenici otpočinju blagoslov kuća i obitelji nakon što su blagoslovili za vrijeme svetih misa vodu i sol čime će škropiti kuće za vrijeme toga blagoslova.. U tom vremenu slavi se sv. Stjepan Prvomučenik, zatim sv. Ivan apostol i evanđelist, Nevina dječica, Sveta obitelj i Dan iseljenika, Silvestrovo, Nova godina i Sveta tri kralja. O svim ovim običajima postoje pisani i usmeni tragovi kod nas, a posebno je zanimljivo događanje oko Sveta tri kralja kada se stvaraju gotovo prave kazališne predstave.

ZAKLJUČAK. Ovo razdoblje od Prve nedjelje došašća do Sveta tri kralja označeno je pomirenjem unutar obitelji, u selu i drugdje sa svima, jer je središnji blagdan Božić blagdan mira što nam ga daruje Bog po novorođenom Djetetu. Uz to slijede i darovi za djecu i ostale, što daje odgojnu razinu mladome naraštaju prožetu čestitošću življenja. Zar i ne kažemo:Čestit Božić i Sretna Nova godina! Božić nam ulijeva u svijest čistoću, čestitost, čednost, čudesnost, časnost. Sve ovo duhovno protkano je i pučkim, pa čak i folklornim što vuče korijene iz daleke prošlosti, a to samo po sebi i ne bi trebalo umanjiti čestitost slavlja i života.

POSTOVANI POSJETIOCI BLOGA;
IMAM JEDNU MOLBU ZA SVE VAS KOJI STE U MOGUCNOSTI DA DADNETE DRAGOVOLJNI PRILOG ZA NASEG PAKLARCANINA ZORANA VALJANA KOJEMU SU OTKAZALI BUBREZI I IDE NA DIJALIZU 3 PUTA TJEDNO PO 4 SATA.
A KAKO JEDNA NEVOLJA NE DOLAZI SAMA I ZORANOVA SUPRUGA SLAVICA( djevojacko prezime Kovac iz Prica) JE IMALA RAK JAJNIKA I ZAVRSILA JE PROCES KEMOTERAPIJE A ZBOG BOLESTI JE IZGUBILA POSAO TAKO DA SU BEZ IKAKVIH PRIMANJA.
NADAMO SE DA CE TE SE ODAZVATI I POMOCI KOLIKO KO MOZE.
ZORANU I NJEGOVOJ SUPRUZI ZELIMO STO BRZE OZDRAVLJENJE.
HVALA SVIMA.
Zoran je sin od Joze i Finke Valjan iz Paklareva(Valjancici),a zivi u Visicima kod Capljine gdje je se nastanio sa obitelji.


POMOC ZA ZORANA VALJANA.
Zoran Valjan iz Paklareva koji zivi u Visicima kod Capljinei koji ima problema sa bubrezima jer vise ne vrse svoju funkciju,tako da ide na dijalizu 3 puta tjedno po 4 sata.
Trenutno radi pretrage kako bi bio spreman za transplantaciju u Zagrebu kad se pronajde kompatibilan donator.
Zoranova supruga je imala rak jajnika i zavrsila proces kemoterapije,a u medjuvremenu izgubila posao i sada ide na redovne kontrole kako nebi doslo do metastaze.
OVIM PUTEM MOLIMO SVE LJUDE DOBRE VOLJE DA POMOGNU ZORANU I NJEGOVOJ SUPRUZI JER SU BEZ IKAKVIH PRIMANJA.
DOLE IMATE BROJ RACUNA NA KOJI SE MOZE NOVAC UPLATIT,
ZORANOV BROJ TELEFONA I NJEGOVU ADRESU.
HVALA SVIMA OD SRCA
ZORANOV PROFIL NA FCB.
https://www.facebook.com/zoran.valjan.9

ZORANOV BROJ TELEFONA.
00387 63 619 296

ZORANOVA ADRESA
Zoran Valjan
88 307 Višići Čapljina, BiH

BROJ RACUNA NA KOJI SE MOZE UPLATIT NOVAC ZA POMOC ZORANU VALJANU.
IZ INOZEMSTVA.HVALA SVIMA OD SRCA KOJI CE POMOCI ZORANU.

Zoran Valjan Capljina
Unicredit Banka d.d.
Kardinala Stepinca bb;
88000 Mostar BiH
swift code: UNCRBA22
iban: BA39 3381 1040 0211 1571

ZA ONE KOJI ZELE UPLATITI NOVAC IZ BIH BROJ RACUNA JE;

Valjan Zoran
Unicredit banka, 451 714 89 000

Hvala svima.

Knjiga se može nabaviti u Franjevačkom samostanu u Gučoj Gori za samo 15 KM.



VEČERNJI LISTU POVODU 70. OBLJETNICE STRADANJA SAMOSTANA
Predstavljena knjiga 'Jači od nevolja' fra Velimira ValjanaPredstavljanje knjige 'Jači od nevolja' fra Velimira Valjana je održano u Franšiznome centru u Vitezu pred više od 300 zainteresiranih građana



VEČERNJI LISTU POVODU 70. OBLJETNICE STRADANJA SAMOSTANA

Predstavljena knjiga 'Jači od nevolja' fra Velimira ValjanaPredstavljanje knjige 'Jači od nevolja' fra Velimira Valjana je održano u Franšiznome centru u Vitezu pred više od 300 zainteresiranih građana
AUTOR:Zvonimir Čilić
Veliku pozornost privuklo je predstavljanje knjige "Jači od nevolja" spodnaslovom "Spomenica u povodu 70. obljetnice stradanjagučogorskog samostana" autora dr. prof. fra Velimira Valjana, rodomiz travničke župe Ovčarevo. Predstavljanje je održano u kongresnojdvorani Franšiznog centra BiH u Vitezu pred više od 300 građana izsvih oblasti društvenog života i rada iz općina Lašvanske doline iširega područja. Knjigu zanimljivog sadržaja, dokumentarno-povijesnog karaktera, koja zorno govori "o franjevačkom trajanjuovdje u Lašvanskoj dolini od prvih tragova u 14. stoljeću doslovce doove 2015. godine preko središnjice franjevačke prisutnosti,samostana u Lašvi (Dolac kod Travnika op. a.) i u Gučoj Gori gdje sufranjevci stvarali i oblikovali svoju duhovnost i odakle su je širili uovome kraju", kako reče predstavljač, dr. prof. fra Ivo Marković Rođo,rođen u gučogorskom susjedstvu, u župi Brajkovići. Lijepo, na vrlozanimljiv način, o knjizi "Jači od nevolja", o upornosti i borbifranjevaca Bosne Srebrene, u očuvanju svoje katoličke vjere, svogkatoličkog puka, kako ostati i opstati u tim teškim vremenima koji su,kroz vjekove, uvijek, za franjevce i njihov vjerni katolički puk, biliteški, trnoviti, često i krvavi..., govorio je poznatibosanskohercegovački i hrvatski književnik Željko Kocaj. Prigodnimriječima, uz autora, dr. fra Velimira Valjana, okupljenima su se obratilii gučogorski gvardijan fra Drago Pranješ Čarli te uime nakladnika"Svjetlo riječi" iz Sarajeva fra Janko Ćuro.

POSTOVANI POSJETIOCI BLOGA;

Imam izuzetnu cast i zadovoljstvo da vam najavim promociju knjige-JAČI OD NEVOLJA-fra Velimira Valjana koja
ce se odrzati u Fransiznom centru u Vitezu:
21. Studenog u 19 sati.

Dobro dosli.





Iz uvoda u knjigu fra Velimira Valjana:
JAČI OD NEVOLJA, SPOMENICA U POVODU 70. OBLJETNICE STRADANJA GUČOGORSKOG SAMOSTANA
Toliko je napisano o bogatoj povijesti gučogorskog samostana, da se u prvi mah pričinja, kako je o njemu rečeno sve što se imalo reći, pa da onima koji bi htjeli još nešto reći ne bi preostalo ništa drugo nego svemu dosadašnjemu nadodati riječ „amen“ i staviti točku. I o fratarskom djelovanju među hrvatskim narodom već su brda knjiga ispisana.
Ipak, veliki povijesni događaji nikad ne mogu biti konačno i za sva vremena sa svih strana osvijetljeni, jer se za njihovo tumačenje uvijek pronađu neki novi dokazi. A kako povijest gučogorskog samostana spada u red ovako zamašnih povijesnih događanja, to će i za njega uvijek izbijati na vidjelo nove činjenice, po kojima će on neprestano dobivati svoje novo osvjetljenje.
Tko barem malo zaviri u povijest bosanskih katolika-Hrvata; tko se barem malo obazre na burnu, ponekad krvavu njihovu povijest, uvjerit će se lako kako je rijetko koji narod u Europi podnio toliko jada, progonstava i stradanja koliko hrvatski narod u Bosni. To dakako vrijedi i za hrvatski katolički narod u Lašvanskoj dolini na čelu s njihovim duhovnim pastirima, franjevcima. Uz zgarišta i ruševine, što ih je iza sebe ostavljalo okrutno tursko progonstvo, franjevci su se sa svojim narodom ponovno dizali i stvarali; sa svojim dobrim i moralnim, tvrdim i oporim pukom, što je stotinu puta bio krvavo kršten patnjom i mućeništvom, franjevci su padali i ustajali, umirali i uskrsavali. Možemo samo naslućivati što su ti 'nesretnici' prepatili po turskim njivama, u svojim kućama i samostanima i u turskim zatvorima; pod dugogodišnjim komunističkim režimom na koji se osvrnuo papa Franjo kad je rekao prigodom posjeta Albaniji 2014. godine, da „nije bio svjestan do koje su mjere kršćani trpjeli pod tim režimom te da sam Bog može biti prava utjeha u takvim okolnostima“. Malo je njih ugledalo sunce slobode, a još ih je manje opisalo svoja lutanja i stradanja. Ali, njihova vjera i ljubav činile su čudesa. Kroz stoljeća su gradili svoje kuće. Neprijateljska ruka ih je rušila i palila, a oni su ih ponovo gradili i obnavljali, iz pepela ustajali i neumorno koračali dalje. Požari njihove crkve i samostana – vatra njihove vjere! Tako je bilo od davne 1400 i neke godine kad je porušen Lašvanski samostan, od 1764. godine kad je izgorjela prva gučogorska rezidencija, od 1945. godine kada su partizani-komunisti zapalili gučogorski samostani crkvu pa sve do 1993. godine kada ga je okupirala Armija Bosne i Hercegovine zajedno s mudžahedinima, stranim plaćenicima.
Ovom spomen-knjigom obilježavamo sedamdesetu obljetnicu paljenja samostana i crkve u Gučoj Gori, 1945. godine. To je prigoda prisjetiti se rušenja i ponovnih građenja, umiranja i uskršavanja, od lašvanskog do gučogorskog samostana. Prisjećajući se tih burnih vremena, nastojat ćemo ne prepustiti se samovoljnu maštanju, već za svaku činjenicu naći potvrdu u povijesnim izvorima. Uza sve to, nisam siguran da ovo prisjećanje može dati kompletnu sliku tihe borbe, junaštva, posrtanja i dizanja hrvatskog puka i franjevaca u tim teškim vremenima.



NACRT (SCENARIJ) ZA PREDSTAVLJANJE KNJIGE:
FRA VELIMIR VALJAN, JAČI OD NEVOLJA (Spomenica u povodu 70. Obljetnice stradanja Gučogorskog samostana)

Na početku za Uvod pjesma: VIS JUKIĆ: Putevi ….

Voditelj: fra DRAGO PRANJEŠ: Pozdravljam…..
Nakon pozdrava:
Knjiga Jači od nevolja, Spomenica u povodu 70. obljetnice stradanja Gučogorskog samostana, autora fra Velimira Valjana, priča je o istini Gučogorskog samostana, njegovih ujaka i njihova naroda. Priča počinje godinom 1400 i nekom. Tek je prošlo četrdesetak godina otkako su Turci pokorili Bosnu, a već zapališe dvadesetak naših samostana. Pobiše naše ujake, vjernike; odvode mnogu katoličku djecu u Carigrad da ih dresiraju za Janjičare; otimaju i djevojke i popunjavaju s njima svoje hareme. Lašvanski samostan, sagrađen stotinjak godina prije toga u Docu, bio je svetinja našeg kršćanskog puka, a Turcima je kao trn u oku. Tim putem, kroz Dolac, prolazili su Osmanlije često. Posebno kad su jurili prema Jajcu da osvoje grad i pogube kralja. Priča počinje ovako:
Fra Stjepan: „Ovda su prolazili već nekoliko puta, ali su se vraćali poraženi, pa ljuti ko risovi.“
Fra Nikola: „Prije dva dana opet su otišli. Ovaj puta, kako narod veli, s velikom silom vojske“.
Fra Marko: „Bojim se, bojim se, braćo, kad se budu vraćali, budu li opet poraženi, da se usput ne osvete na nama i na našem samostanu“.
fra Serafin: „Ostavite, braćo, te crne misli!“
fra Ivo: Što bude, bit će! U Božje ruke! Bog će i nama providiti!“
Fra Josip: „Nego, gvardijane, uhvatite se posla. Rasporedi braću; Nek krenu na put, na posao!“
Fra Franjo: „Tako je! Ti fra Petre, idi u bugojanski kraj, a ti fra Stjepane, u žepački kraj.“
Fra Nikola: „Ja ću, u viteški kraj, pa bude li sreće, ići ću do Zenice.“
Fra Marko: „Ja idem po običaju u oraški kraj, na Torine. Spavat ću u pojati kod dobrog kršćanina, Petra Stojakovića, a svete obrede slavit ću u onoj jarugi.“
Fra Franjo: „fra Serafin, fra Ivo, fra Josip, naša starija braća ostaju u samostanu. Ja ću poći prema Gučoj Gori. Svi se vratimo ovdje, u samostan, u drugu subotu, pa lijepo upišimo krštenja, vjenčanja, opremljene bolesnike, sprovode, pa i probleme s kojima se budemo susretali.“ Neka sve ostane zapisano!“
Braća kleknu, a Gvardijan ih blagoslovi riječima:
Fra Franjo: „Bog bio s Vama, braćo! Pratio Vas zagovor našeg Serafskog oca sv. Franje. Pođite u miru“!
Sva braća se pozdrave i pođu na različite strane.
Voditelj, fra DRAGO PRANJEŠ: Nisu braća ni zamakla, a začu se jezivo urlikanje i zavijanje. Kao da je sva podivljala zvjerad puštena! To Osmanlije bakljama zapališe samostan na Docu. Zapališe i tri starija ujaka koje u samostanu zatekoše. Sveti mučenici... Dok je zgarište još podmuklo tinjalo, kao da govori kako neće ostati ni kamen na kamenu, ujaci pred Osmanlijama pobjegoše najprije na Putićevo, jer najbliži samostan bijaše tek u Fojnici. Nisu htjeli ostaviti svoj vjerni puk, jer tako ne bi bilo po Božjem, govorili su, te odluče otići u Guču Goru, tada malo zabitno mjesto.
Voditelj: fra DRAGO PRANJEŠ: Poziva prvog predstavljača knjige
ŽELJKO KOCAJ: prvi predstavljač…..

Voditelj, fra DRAGO PRANJEŠ (nakon prvog predstavljača): Sve do 1857, fratri su stanovali u Gučoj Gori u omalenoj zgradi koju su napravili pedesetak metara ispod sadašnjeg samostana. Te godine, započinje gradnja sadašnjeg samostana. Pogledajmo kako je tekla:
Lica: Fra Marijan Šunjić, biskup, fra Augustin Dembić, župnik, fra Jako Baltić, Matija Lovrinović, Ibro, Hatidža, svijet s djecom
Fra Augustin: „Dosta su se ujaci stiskali u one dvije sobice koje je načinio pokojni fra Filip Gabrić. Pokoj mu duši!“
Matija Lovrinović: „Ujače, ali ovo mjesto u predvorju starog župnog stana je premaleno. Nisam siguran da će preuzvišeni biskup fra Marijan Šunjić biti s njim zadovoljan. A čuo sam da danas k nama dolazi.“
Ulazi biskup fra Marijan Šunjić. Svi ga pozdravljaju poljupcem u ruku
Fra Marijan Šunjić: „Župniče, svaka čast! Marljiv puk imaš. Svi ste prionuli na posao. Ali, moramo s gradnjom stati. Moramo naći prikladnije mjesto. Ovdje je tisno. Moramo sagraditi samostan, velim, s katedralnom crkvom. Samostan u kojem će biti pučka škola, bogoslovija, novicijat…
Matija Lovrinović: „Oče biskupe, ali gdje? Sve je okolo muhamedanska zemlja.“
Fra Marijan Šunjić: „Ovo je gore iznad puta zemlja Ibre Gigovića iz Travnika. Dogovorio sam se da dođe da se dogovorimo da nam je proda.“
Ulazi Ibro
Fra Marijan Šunjić: „Ibro, prodaj nam ono svoje zemlje, evo ovdje gore gdje je onaj Miljakov križ“.
Ibro: „Rado, biskupe, ali pored moje je i zemlja moje majke Hatidže, ona neće ni da čuje o prodaji. Evo je dolazi, pa je pitajte.“
Ulazi Hatidža
Hatidža: „Ne dam. Neću prodati da vi pravite na mojoj zemlji sebi crkvu“
Fra Marijan Šunjić: „Hatidža, mi želimo napraviti samostan“
Hatidža: „ E pa ako je tako, da ćete praviti samo stan, može.“
Ibro i Hatidža odlaze.
Fra Marijan Šunjić: „Dragi moji Gučogorci. I ovo što kupismo malo je. Vi znate da poviš te dvije njive ima 18 katoličkih kuća. Ja sam svima obećao napraviti bolje kuće na drugom mjestu i svi su pristali. Jedino neće pa neće Stipo Gustinović. Evo dolazi i on“
Gustinović: „Ja se ne želim preseliti, makar ste mi obećali bolju kuću sagraditi“
Fra Marijan Šunjić: „Bolju kuću, Gustinoviću, i još ću ti dati 800 groša“.
Gustinović se trznu na tu sumu
Gustinović: „800 groša prida. E pa tako može.“
Gustinović odlazi
Fra Marijan Šunjić: „fra Jako, imamo prekrasan položaj, velik prostor, ja idem u Brestovsko. Preuzmi gradnju. Neka budu po mogućnosti domaći majstori“.
Fra Jako: „Znam već. Gradnju crkve i samostana predvodit će umjesto Dalmatinca Ante Cicilijana, naš vrsni majstor Matija Lovrinović s Bukovice.“
Svi prisutni: „Tako je!“

Voditelj, fra DRAGO PRAJEŠ, poziva drugog predstavljača (fra Ivo Rođo Marković)
Nakon drugog predstavljača:
Voditelj, fra DRAGO PRANJEŠ: Drugo podizanje samostana, nakon njegova stradanja 21. veljače 1945, trajalo je od 1957. do 1959. godine. Svijet je na plećima nosio građu i ponovno sa ujacima izgradio svoje utočište, simbol svoga postojanja.
Dok on to govori, čuje se pjesma Gučogoraca iza bine i pjevajući ulaze na binu: „Guča Goro, zemljo plemenita, u tebi je crkva kamenita“.
Dok oni tu pjesmu pjevaju, žene nose građu i na bini sklapaju križ. Nakon toga igrajući kolo, pjevaju:
„crkva naša nij propala
dok mi živimo
Visoko je ona stala
Kad je zgradimo
Ak je dugo tvrdo spala
Jača hoće bit
Ak je sada u snu mala
Ona će se prostranit.
Fratar danas kolo vodi,
danak svetkuje
Samostan se preporodi,
svit se raduje.
U kolu su redom župe
Samostana gučanskog:
Zenica, Brajkovići,
Vitez, Bučići,
Ovčarevo, Nova Bila
i Dolac dični.
Fratar danas kolo vodi,
danak svetkuje
Samostan se preporodi,
svit se raduje. (Ponavlja se dva-tri puta zadnja dva retka)

Jedan od glumaca:
8. lipnja 1993.godine, dok se s Vlašića spuštao dah vjetra, kao neka crna i tragična kulisa, u samostan su ušli strani ratnici, plaćenici neke crne ideologije, koji su sijali strah i ledili krv u žilama našemu svijetu. Bili su to takozvani mudžahedini. Isti oni koji i danas ubijaju i progone kršćane na istoku.
Toga kobnoga dana ušli su u samostan i u crkvu, porušili oltar, uništili kipove i slike te s oltara molili neke svoje, tobož' molitve.

Voditelj, fra DRAGO PRANJEŠ: A onda: Dana 11. srpnja 1994. izišlo je sunce ispod gučogorskog samostana. Bio je to znak nečega lijepog i nadnaravnog. Naime, taj dan pozvani su fratri od strane VII. korpusa armije BiH iz Travnika da dođu na razgovore o ponovnom preuzimanju samostana u svoje vlasništvo. Samostan je bio u posjedu Armije nešto više od godinu dana (od 8. lipnja 1993. do 12. srpnja 1994).

Poziva autora knjige da kaže koju riječ:
FRA VELIMIR VALJAN: U poratnim godinama ovaj dični samostan, treći puta paljen, opet se krenu podizati sa zgarišta. I evo i dan danas se polako pridiže i stasa sve ljepši i ponosniji. A zidovi, iako novi, gordi govore priču koju Vam ispričah, i govorit će ju dokle god sunce bude nad njima sjalo. Gučogorci i svi katolici Lašvanske doline diče se ovim samostanom koji od svih nedaća bijaše jači. I svaki od vas koji je ovdje niko i obiko zna da je ova priča istinita i sveta. A od zaborava čuva je ova knjiga.

Na kraju kao Zaključak pjesma: VIS JUKIĆ: Nema meni do mog kraja …