**KLIKNU VILO SA PAKLARSKIH STIJENA**

Knjiga se može nabaviti u Franjevačkom samostanu u Gučoj Gori za samo 15 KM.



VEČERNJI LISTU POVODU 70. OBLJETNICE STRADANJA SAMOSTANA
Predstavljena knjiga 'Jači od nevolja' fra Velimira ValjanaPredstavljanje knjige 'Jači od nevolja' fra Velimira Valjana je održano u Franšiznome centru u Vitezu pred više od 300 zainteresiranih građana



VEČERNJI LISTU POVODU 70. OBLJETNICE STRADANJA SAMOSTANA

Predstavljena knjiga 'Jači od nevolja' fra Velimira ValjanaPredstavljanje knjige 'Jači od nevolja' fra Velimira Valjana je održano u Franšiznome centru u Vitezu pred više od 300 zainteresiranih građana
AUTOR:Zvonimir Čilić
Veliku pozornost privuklo je predstavljanje knjige "Jači od nevolja" spodnaslovom "Spomenica u povodu 70. obljetnice stradanjagučogorskog samostana" autora dr. prof. fra Velimira Valjana, rodomiz travničke župe Ovčarevo. Predstavljanje je održano u kongresnojdvorani Franšiznog centra BiH u Vitezu pred više od 300 građana izsvih oblasti društvenog života i rada iz općina Lašvanske doline iširega područja. Knjigu zanimljivog sadržaja, dokumentarno-povijesnog karaktera, koja zorno govori "o franjevačkom trajanjuovdje u Lašvanskoj dolini od prvih tragova u 14. stoljeću doslovce doove 2015. godine preko središnjice franjevačke prisutnosti,samostana u Lašvi (Dolac kod Travnika op. a.) i u Gučoj Gori gdje sufranjevci stvarali i oblikovali svoju duhovnost i odakle su je širili uovome kraju", kako reče predstavljač, dr. prof. fra Ivo Marković Rođo,rođen u gučogorskom susjedstvu, u župi Brajkovići. Lijepo, na vrlozanimljiv način, o knjizi "Jači od nevolja", o upornosti i borbifranjevaca Bosne Srebrene, u očuvanju svoje katoličke vjere, svogkatoličkog puka, kako ostati i opstati u tim teškim vremenima koji su,kroz vjekove, uvijek, za franjevce i njihov vjerni katolički puk, biliteški, trnoviti, često i krvavi..., govorio je poznatibosanskohercegovački i hrvatski književnik Željko Kocaj. Prigodnimriječima, uz autora, dr. fra Velimira Valjana, okupljenima su se obratilii gučogorski gvardijan fra Drago Pranješ Čarli te uime nakladnika"Svjetlo riječi" iz Sarajeva fra Janko Ćuro.

POSTOVANI POSJETIOCI BLOGA;

Imam izuzetnu cast i zadovoljstvo da vam najavim promociju knjige-JAČI OD NEVOLJA-fra Velimira Valjana koja
ce se odrzati u Fransiznom centru u Vitezu:
21. Studenog u 19 sati.

Dobro dosli.





Iz uvoda u knjigu fra Velimira Valjana:
JAČI OD NEVOLJA, SPOMENICA U POVODU 70. OBLJETNICE STRADANJA GUČOGORSKOG SAMOSTANA
Toliko je napisano o bogatoj povijesti gučogorskog samostana, da se u prvi mah pričinja, kako je o njemu rečeno sve što se imalo reći, pa da onima koji bi htjeli još nešto reći ne bi preostalo ništa drugo nego svemu dosadašnjemu nadodati riječ „amen“ i staviti točku. I o fratarskom djelovanju među hrvatskim narodom već su brda knjiga ispisana.
Ipak, veliki povijesni događaji nikad ne mogu biti konačno i za sva vremena sa svih strana osvijetljeni, jer se za njihovo tumačenje uvijek pronađu neki novi dokazi. A kako povijest gučogorskog samostana spada u red ovako zamašnih povijesnih događanja, to će i za njega uvijek izbijati na vidjelo nove činjenice, po kojima će on neprestano dobivati svoje novo osvjetljenje.
Tko barem malo zaviri u povijest bosanskih katolika-Hrvata; tko se barem malo obazre na burnu, ponekad krvavu njihovu povijest, uvjerit će se lako kako je rijetko koji narod u Europi podnio toliko jada, progonstava i stradanja koliko hrvatski narod u Bosni. To dakako vrijedi i za hrvatski katolički narod u Lašvanskoj dolini na čelu s njihovim duhovnim pastirima, franjevcima. Uz zgarišta i ruševine, što ih je iza sebe ostavljalo okrutno tursko progonstvo, franjevci su se sa svojim narodom ponovno dizali i stvarali; sa svojim dobrim i moralnim, tvrdim i oporim pukom, što je stotinu puta bio krvavo kršten patnjom i mućeništvom, franjevci su padali i ustajali, umirali i uskrsavali. Možemo samo naslućivati što su ti 'nesretnici' prepatili po turskim njivama, u svojim kućama i samostanima i u turskim zatvorima; pod dugogodišnjim komunističkim režimom na koji se osvrnuo papa Franjo kad je rekao prigodom posjeta Albaniji 2014. godine, da „nije bio svjestan do koje su mjere kršćani trpjeli pod tim režimom te da sam Bog može biti prava utjeha u takvim okolnostima“. Malo je njih ugledalo sunce slobode, a još ih je manje opisalo svoja lutanja i stradanja. Ali, njihova vjera i ljubav činile su čudesa. Kroz stoljeća su gradili svoje kuće. Neprijateljska ruka ih je rušila i palila, a oni su ih ponovo gradili i obnavljali, iz pepela ustajali i neumorno koračali dalje. Požari njihove crkve i samostana – vatra njihove vjere! Tako je bilo od davne 1400 i neke godine kad je porušen Lašvanski samostan, od 1764. godine kad je izgorjela prva gučogorska rezidencija, od 1945. godine kada su partizani-komunisti zapalili gučogorski samostani crkvu pa sve do 1993. godine kada ga je okupirala Armija Bosne i Hercegovine zajedno s mudžahedinima, stranim plaćenicima.
Ovom spomen-knjigom obilježavamo sedamdesetu obljetnicu paljenja samostana i crkve u Gučoj Gori, 1945. godine. To je prigoda prisjetiti se rušenja i ponovnih građenja, umiranja i uskršavanja, od lašvanskog do gučogorskog samostana. Prisjećajući se tih burnih vremena, nastojat ćemo ne prepustiti se samovoljnu maštanju, već za svaku činjenicu naći potvrdu u povijesnim izvorima. Uza sve to, nisam siguran da ovo prisjećanje može dati kompletnu sliku tihe borbe, junaštva, posrtanja i dizanja hrvatskog puka i franjevaca u tim teškim vremenima.



NACRT (SCENARIJ) ZA PREDSTAVLJANJE KNJIGE:
FRA VELIMIR VALJAN, JAČI OD NEVOLJA (Spomenica u povodu 70. Obljetnice stradanja Gučogorskog samostana)

Na početku za Uvod pjesma: VIS JUKIĆ: Putevi ….

Voditelj: fra DRAGO PRANJEŠ: Pozdravljam…..
Nakon pozdrava:
Knjiga Jači od nevolja, Spomenica u povodu 70. obljetnice stradanja Gučogorskog samostana, autora fra Velimira Valjana, priča je o istini Gučogorskog samostana, njegovih ujaka i njihova naroda. Priča počinje godinom 1400 i nekom. Tek je prošlo četrdesetak godina otkako su Turci pokorili Bosnu, a već zapališe dvadesetak naših samostana. Pobiše naše ujake, vjernike; odvode mnogu katoličku djecu u Carigrad da ih dresiraju za Janjičare; otimaju i djevojke i popunjavaju s njima svoje hareme. Lašvanski samostan, sagrađen stotinjak godina prije toga u Docu, bio je svetinja našeg kršćanskog puka, a Turcima je kao trn u oku. Tim putem, kroz Dolac, prolazili su Osmanlije često. Posebno kad su jurili prema Jajcu da osvoje grad i pogube kralja. Priča počinje ovako:
Fra Stjepan: „Ovda su prolazili već nekoliko puta, ali su se vraćali poraženi, pa ljuti ko risovi.“
Fra Nikola: „Prije dva dana opet su otišli. Ovaj puta, kako narod veli, s velikom silom vojske“.
Fra Marko: „Bojim se, bojim se, braćo, kad se budu vraćali, budu li opet poraženi, da se usput ne osvete na nama i na našem samostanu“.
fra Serafin: „Ostavite, braćo, te crne misli!“
fra Ivo: Što bude, bit će! U Božje ruke! Bog će i nama providiti!“
Fra Josip: „Nego, gvardijane, uhvatite se posla. Rasporedi braću; Nek krenu na put, na posao!“
Fra Franjo: „Tako je! Ti fra Petre, idi u bugojanski kraj, a ti fra Stjepane, u žepački kraj.“
Fra Nikola: „Ja ću, u viteški kraj, pa bude li sreće, ići ću do Zenice.“
Fra Marko: „Ja idem po običaju u oraški kraj, na Torine. Spavat ću u pojati kod dobrog kršćanina, Petra Stojakovića, a svete obrede slavit ću u onoj jarugi.“
Fra Franjo: „fra Serafin, fra Ivo, fra Josip, naša starija braća ostaju u samostanu. Ja ću poći prema Gučoj Gori. Svi se vratimo ovdje, u samostan, u drugu subotu, pa lijepo upišimo krštenja, vjenčanja, opremljene bolesnike, sprovode, pa i probleme s kojima se budemo susretali.“ Neka sve ostane zapisano!“
Braća kleknu, a Gvardijan ih blagoslovi riječima:
Fra Franjo: „Bog bio s Vama, braćo! Pratio Vas zagovor našeg Serafskog oca sv. Franje. Pođite u miru“!
Sva braća se pozdrave i pođu na različite strane.
Voditelj, fra DRAGO PRANJEŠ: Nisu braća ni zamakla, a začu se jezivo urlikanje i zavijanje. Kao da je sva podivljala zvjerad puštena! To Osmanlije bakljama zapališe samostan na Docu. Zapališe i tri starija ujaka koje u samostanu zatekoše. Sveti mučenici... Dok je zgarište još podmuklo tinjalo, kao da govori kako neće ostati ni kamen na kamenu, ujaci pred Osmanlijama pobjegoše najprije na Putićevo, jer najbliži samostan bijaše tek u Fojnici. Nisu htjeli ostaviti svoj vjerni puk, jer tako ne bi bilo po Božjem, govorili su, te odluče otići u Guču Goru, tada malo zabitno mjesto.
Voditelj: fra DRAGO PRANJEŠ: Poziva prvog predstavljača knjige
ŽELJKO KOCAJ: prvi predstavljač…..

Voditelj, fra DRAGO PRANJEŠ (nakon prvog predstavljača): Sve do 1857, fratri su stanovali u Gučoj Gori u omalenoj zgradi koju su napravili pedesetak metara ispod sadašnjeg samostana. Te godine, započinje gradnja sadašnjeg samostana. Pogledajmo kako je tekla:
Lica: Fra Marijan Šunjić, biskup, fra Augustin Dembić, župnik, fra Jako Baltić, Matija Lovrinović, Ibro, Hatidža, svijet s djecom
Fra Augustin: „Dosta su se ujaci stiskali u one dvije sobice koje je načinio pokojni fra Filip Gabrić. Pokoj mu duši!“
Matija Lovrinović: „Ujače, ali ovo mjesto u predvorju starog župnog stana je premaleno. Nisam siguran da će preuzvišeni biskup fra Marijan Šunjić biti s njim zadovoljan. A čuo sam da danas k nama dolazi.“
Ulazi biskup fra Marijan Šunjić. Svi ga pozdravljaju poljupcem u ruku
Fra Marijan Šunjić: „Župniče, svaka čast! Marljiv puk imaš. Svi ste prionuli na posao. Ali, moramo s gradnjom stati. Moramo naći prikladnije mjesto. Ovdje je tisno. Moramo sagraditi samostan, velim, s katedralnom crkvom. Samostan u kojem će biti pučka škola, bogoslovija, novicijat…
Matija Lovrinović: „Oče biskupe, ali gdje? Sve je okolo muhamedanska zemlja.“
Fra Marijan Šunjić: „Ovo je gore iznad puta zemlja Ibre Gigovića iz Travnika. Dogovorio sam se da dođe da se dogovorimo da nam je proda.“
Ulazi Ibro
Fra Marijan Šunjić: „Ibro, prodaj nam ono svoje zemlje, evo ovdje gore gdje je onaj Miljakov križ“.
Ibro: „Rado, biskupe, ali pored moje je i zemlja moje majke Hatidže, ona neće ni da čuje o prodaji. Evo je dolazi, pa je pitajte.“
Ulazi Hatidža
Hatidža: „Ne dam. Neću prodati da vi pravite na mojoj zemlji sebi crkvu“
Fra Marijan Šunjić: „Hatidža, mi želimo napraviti samostan“
Hatidža: „ E pa ako je tako, da ćete praviti samo stan, može.“
Ibro i Hatidža odlaze.
Fra Marijan Šunjić: „Dragi moji Gučogorci. I ovo što kupismo malo je. Vi znate da poviš te dvije njive ima 18 katoličkih kuća. Ja sam svima obećao napraviti bolje kuće na drugom mjestu i svi su pristali. Jedino neće pa neće Stipo Gustinović. Evo dolazi i on“
Gustinović: „Ja se ne želim preseliti, makar ste mi obećali bolju kuću sagraditi“
Fra Marijan Šunjić: „Bolju kuću, Gustinoviću, i još ću ti dati 800 groša“.
Gustinović se trznu na tu sumu
Gustinović: „800 groša prida. E pa tako može.“
Gustinović odlazi
Fra Marijan Šunjić: „fra Jako, imamo prekrasan položaj, velik prostor, ja idem u Brestovsko. Preuzmi gradnju. Neka budu po mogućnosti domaći majstori“.
Fra Jako: „Znam već. Gradnju crkve i samostana predvodit će umjesto Dalmatinca Ante Cicilijana, naš vrsni majstor Matija Lovrinović s Bukovice.“
Svi prisutni: „Tako je!“

Voditelj, fra DRAGO PRAJEŠ, poziva drugog predstavljača (fra Ivo Rođo Marković)
Nakon drugog predstavljača:
Voditelj, fra DRAGO PRANJEŠ: Drugo podizanje samostana, nakon njegova stradanja 21. veljače 1945, trajalo je od 1957. do 1959. godine. Svijet je na plećima nosio građu i ponovno sa ujacima izgradio svoje utočište, simbol svoga postojanja.
Dok on to govori, čuje se pjesma Gučogoraca iza bine i pjevajući ulaze na binu: „Guča Goro, zemljo plemenita, u tebi je crkva kamenita“.
Dok oni tu pjesmu pjevaju, žene nose građu i na bini sklapaju križ. Nakon toga igrajući kolo, pjevaju:
„crkva naša nij propala
dok mi živimo
Visoko je ona stala
Kad je zgradimo
Ak je dugo tvrdo spala
Jača hoće bit
Ak je sada u snu mala
Ona će se prostranit.
Fratar danas kolo vodi,
danak svetkuje
Samostan se preporodi,
svit se raduje.
U kolu su redom župe
Samostana gučanskog:
Zenica, Brajkovići,
Vitez, Bučići,
Ovčarevo, Nova Bila
i Dolac dični.
Fratar danas kolo vodi,
danak svetkuje
Samostan se preporodi,
svit se raduje. (Ponavlja se dva-tri puta zadnja dva retka)

Jedan od glumaca:
8. lipnja 1993.godine, dok se s Vlašića spuštao dah vjetra, kao neka crna i tragična kulisa, u samostan su ušli strani ratnici, plaćenici neke crne ideologije, koji su sijali strah i ledili krv u žilama našemu svijetu. Bili su to takozvani mudžahedini. Isti oni koji i danas ubijaju i progone kršćane na istoku.
Toga kobnoga dana ušli su u samostan i u crkvu, porušili oltar, uništili kipove i slike te s oltara molili neke svoje, tobož' molitve.

Voditelj, fra DRAGO PRANJEŠ: A onda: Dana 11. srpnja 1994. izišlo je sunce ispod gučogorskog samostana. Bio je to znak nečega lijepog i nadnaravnog. Naime, taj dan pozvani su fratri od strane VII. korpusa armije BiH iz Travnika da dođu na razgovore o ponovnom preuzimanju samostana u svoje vlasništvo. Samostan je bio u posjedu Armije nešto više od godinu dana (od 8. lipnja 1993. do 12. srpnja 1994).

Poziva autora knjige da kaže koju riječ:
FRA VELIMIR VALJAN: U poratnim godinama ovaj dični samostan, treći puta paljen, opet se krenu podizati sa zgarišta. I evo i dan danas se polako pridiže i stasa sve ljepši i ponosniji. A zidovi, iako novi, gordi govore priču koju Vam ispričah, i govorit će ju dokle god sunce bude nad njima sjalo. Gučogorci i svi katolici Lašvanske doline diče se ovim samostanom koji od svih nedaća bijaše jači. I svaki od vas koji je ovdje niko i obiko zna da je ova priča istinita i sveta. A od zaborava čuva je ova knjiga.

Na kraju kao Zaključak pjesma: VIS JUKIĆ: Nema meni do mog kraja …