"POČIVALI U MIRU BOŽIJEM"
Prvi veliki zločin koji su počinile srpska agresorske snage u srednjoj Bosni dogodio se u župi Ovčarevo, na platou Vlašića, na nadmorskoj visini od 1.460 m, na mjestu zvanom Galica, u općini Travnik, 15. svibnja 1992. godine. Naime, tada su srpske paravojne snage zarobile, mučile i okrutno ubile četrnaestoricu pripadnika travničkog HVO-a: Luku, Matu i Slavka Babića, Slavka Didaka, Zorana Domića, Stipu Jerkića, Pericu Lukića, Tadiju Marjanovića, Ivu Martinovića, Žarka Meljančića, Slavka Pendeša, Dragana i Mirka Rimca i Ivu Stojaka.
U travnju 1992. pripadnici tzv. JNA i srpskih paravojnih postrojbi otpočeli su oružane napade na civilno pučanstvo općine Travnik i to na one dijelove općine na kojima su, u većini, živjeli Hrvati i Muslimani. Napadi, uglavnom granatiranje po civilnim ciljevima u gradu i selima, su dolazili sa područja planine Vlašić s obzirom da on, svojom nadmorskom visinom, dominira širim prostorom.
Na te ozbiljne srpske prijetnje HVO općine Travnik odgovara uspostavom obrambene linije na padinama planine Vlašić u smjeru sjeverozapad - jugoistok u dužini od oko 60 km. Otpočele su danonoćne borbe sa pripadnicima združenih srpskih snaga, koje su sačinjavali pripadnici tzv. JNA i raznih srpskih paravojnih postrojbi. U tim borbama je došlo do velikog broja žrtava na obje strane.
Dana 14. svibnja HVO je napao srpske položaje na Vlašiću i privremeno ovladao strateški izuzetno važnom Galicom, kotom sa koje se kontrolirala cijela Lašvanska dolina i šire.
Nakon što su nakon cjelodnevne borbe Srbi potisnuti prema unutrašnjosti Vlašića noć koja je uslijedila je iskorištena da se prestrukturiraju i osvježe brojnim snagama iz pravca Banja Luke. U ranu zoru narednog dana krenuli su u protunapad. Slabije, neiskusne i nedovoljno opremljene snage HVO bile su prisiljene da se povuku.
U dijelu Galice koja je pokrivena ovčarskim katunom na spavanju je zatečeno 13 bojovnika koji su se našli u okruženju. Pripadnici združenih srpskih snaga su ih nakon predaje na brutalan način ubili i masakrirali. Ivo Martinović uspio je ranjen pobjeći samo do nekoliko stotina metara udaljenog Kika gdje je od suboraca pronađen mrtav.
Dana 23.05.1993. godine provedena je identifikacija i vanjski pregled tijela ubijenih pripadnika HVO-a. Pregled je načinjen u mrtvačnici gradskog groblja u Travniku. Sva tijela su identificirana od strane rodbine i prijatelja. Nakon pojedinačnog pregleda svakog tijela i konstatiranja uzroka smrti dr. Faruk Turkić (patalog) je donio i Opći zaključak:
„...Kod svih poginulih su nađene ustrijelnine iz vatrenog oruđa pretežno u predio grudnog koša, vrata, neki u predio glave. Kod 11 leševa su nađeni opsežni prijelomi kostiju krova lubanje i kostiju lica. Ove povrede su nastale udarom tvrdim predmetom u predio glave i to s više snažnih zamaha. Ove povrede su nastale nakon povređivanja iz vatrenog oruđa čime je izazvano teško stanje zbog povreda grudnih organa i besvjesno stanje, a nakon toga dovršavanje agonalnog stanja udarima tupim predmetom. Leš identificiran kao Slavko Didak je zadobio smrtne povrede iz vatrenog oruđa i nakon toga je došlo do karbonifikacije zbog djelovanja plamena. Leš identificiran kao Tadija Marjanović je zadobio povrede iz vatrenog oruđa ispod lijevog oka, a nakon toga je s više udara tupim predmetom sa rubom došlo do prijeloma vratne kičme. Smrt kod svih je nasilna i na osnovu slučaja ubilačka. Kvalifikacija ubojstava s pravne strane je u nadležnosti suda...“.
Srbi su tako sačuvali Galicu. Narednih dana i mjeseci odatle su bjesomučno topništvom i tenkovima tukli po civilima Travnika ali i Dolca, Novog Travnika i mnogih mjesta u Lašvanskoj dolini. Najčešće su to bile odmazde za pretrpljene gubitke na bilo kom dijelu bojišnice. Travnik je bio najčešća meta gdje je stradalo na desetine civila, brojni zatečeni u svojim stanovima jer prije toga nisu uspjeli doći do skloništa. Sa Galice se neselektivno sijala smrt za koju do danas nitko nije procesuiran a time ni odgovarao..
