“No, it is impossible; it is impossible to convey the life-sensation of any given epoch of one’s existence--that which makes its truth, its meaning--its subtle and penetrating essence. It is impossible. We live, as we dream--alone.”
“Ne možete razumjeti. Kako biste i mogli? –s čvrstim kolnikom pod nogama, okruženi ljubaznim susjedima spremnim da vas razvesele ili da vas spopadnu, dok oprezno koračate između mesara i policajca, u svetoj stravi od skandala i galgi i sanatorija za luđake –kako biste vi mogli zamisliti u koje to točno područje prvih doba čovjeka mogu odvesti njegove nesputane noge putem samoće –potpune samoće bez policajca –putem tišine –potpune tišine, gdje se ne može čuti glas upozorenja nekog ljubaznog susjeda kako šapće o mišljenju javnosti? Ove sitnice tvore čitavu tu veliku razliku. Kad njih nestane valja vam se osloniti na vlastitu urođenu snagu, na vlastitu sposobnost da ostanete vjerni. Naravno da ćete možda biti prevelika budala da pogriješite –pretupi da uopće spoznate kako na vas nasrću sile tame. Siguran sam, nijedna budala nikad nije napravila pogodbu s đavlom oko svoje duše: budala je odviše budalasta, ili je đavao odviše đavolski –ne znam točno.“
