|
Oni među vama, koji su već bar niz dobrih i nepovratnih dana života protratili u nekoj usranoj kancelariji te koji još uz to - gle privilegije - imaju pravo na godišnji odmor duži od 5 dana u komadu godišnje ili su se, nedajbože, razbolili, znat će o čemu govorim kada tek ovlaš spomenem kombinaciju riječi 'povratak na posao nakon tjedana provedenih doma'.
Te će im riječi inducirati već poznat, malko nelagodan osjećaj, nešto što bi se moglo opisati kao svrbež u predjelu mozga ili pak bol u leđima (za koji je opće poznato da je posljedica stresa, kad nije nečeg drugog, jel'te). I sjetit će se, onako kao u filmskoj montaži, niza slika, dojmova i osjećaja koji će im u tili čas predočiti sav užas i svu beznadnost povratka u uredsku kolotečinu. Ponovni susret sa kolegama s kojima pričaš zato jer moraš i suptilno do potpuno očito ogovoranje te zabadanje noževa u leđa included.
Jedno mi pitanje, među svim tim trenutnim rojevima misli u umu, neprestano izlazi na površinu, poput dječjeg koluta za plivanje, a to je: 'Koji je idiot, koji kompletni moron izmislio ured kao organizacijski koncept, strpao u njega hrpu ljudi koji se ne podnose ni u kojem smislu (kao što se već ne podnosi nijedna grupacija beštija ove vrste, nakon izvjesnog vremena, koje se može razvuć' od par minuta pa do šačicu mjeseci. godine provedene u miru i skladu ovdje su ipak, složit ćete se, puka utopija) i očekivao da će to sranje funkcionirati?'
Voljela bih toga Mr. Ingenioznog uhvatiti za gušu i objasnit' mu neke stvari. Iako, slutim nešto da se taj već peče negdje na ražnju, jadničak, kao posljedica prokletstava mongih duša zatečenih (ili zatočenih, kako vam drago) u situaciji sličnoj mojoj.
Jučer sam od 7 do 14 h podnosila netrpeljivost toliko intenzivnu da se mogla rezati, od strane mojih poštovanih uredskih koleginica, klimakterij-ženetina, kako ih u slobodno vrijeme volim zvati i pritom sebi priuštiti bar malo smijeha u bradu u svom tom jadu i bijedi.
Pa sad još zamislite takvu netrpeljivost pomiješanu sa pogledima tipa B-48, popularno zvanim 'Ogovarale smo te svo ovo vrijeme dok nisi radila i sad te ne podnosimo i mislimo, uopće, o tebi sve najgore.'
Pa zamislite, za dovršenje ove pjesničke predodžbe, mme zvanu Stres kako me cijeli taj prokleti jučerašnji dan izjeda iznutra, manifestira se u vidu trbuhobolje, glavobolje a potom proste staromodne živačnosti i kulminira neviđenim umorom na kraju dana.
Danas slijedi nastavak, sve mi se čini. A ja ću, bome, morat pronać' način za sve to istrpit. Makar se šetala u koncentričnim krugovima po kvartu pola radnog vremena, slušajući mp3 plejer na maksimumu.
I ne, nisam paranoična. Ovo je stvarno istina. Znam, znam, to kažu svi paranoici, al' eto, vi birajte hoćete li mi vjerovat' ili ne.
PS. Bilježim se za prijevremenu penziju. Ako ću dobivat' i sto kuna mjesečno, i to je bolje nego ovaj ping-pong sa živcima.
|
