ordinarylove

O financijskom glibu mi se ne nariče, kao ni o depresijama dostojnih kakvog 16-godišnjaka (koji nek' se ne nađu uvrijeđeni), koje me "peru" posljednjih dana, bez ikakvog vidnog razloga. Da sam bar malo romantičnija, malo manje pragmatična, prepustila bih se tom valu depresije, pokušavajući u njemu pronaći nešto duboko, istinsko. Bar bi, kvragu, pisala pjesmuljke o smislu života. Ovako, sve što mogu je sklupčati se u kut, dobro, doooobro isplakati, te - što je najvažnije - sebi kljucati kako je to prolazno. Jer jest. Evo, već mi je danas bolje. Malko. Ideje o smrtnosti, smislu života i ostalom još me ne napuštaju i neki bi mi rekli da se ne zamaram njima, al' što ću, kad mi je to vrsta profi-deformacije. Znat će već oni koji znaju čim se bavim (reče ona povjerljivo).

Malo drame ne škodi, pa ću, evo, pripomenuti ovlaš, kako razmišljam o tome da uzmem pauzu od ovog omiljenog načina gubljenja vremena. Al' rečeno - neučinjeno, bit' će vrlo mogući scenarij. Ipak, o tome razmišljam, pa nek' bude zabilježeno.

U svega nekoliko dana svjedočila sam smrti jedne drage mi životinje, nečijem propadanju, onom mentalnom, razočarala se u par prolaznika kroz moj život, dobila prstohvat sumnjivih mail-ova koji su samo potpomogli moju rastuću paranoju, žvakala sve moguće posljedice Iksove bolesti, te se budila ujutro i lijegala navečer (obrnutim redoslijedom, ili ne, kako vam već drago) sa jednom jedinom mišlju - onom o vlastitoj smrtnosti. I ostajala budna, kontemplirajući sve načine kako se s njom nositi. A još više, kako se nositi sa istom tom, kad se ista tiče meni bliskih, najbližih, najdražih.

Ljude ovih dana doživljavam nekako kao muhe. Jer se vrte oko mene, ne svojom krivicom (pogotovo uzmete li u obzir da dobru polovinu svog budnog vremena u danu provodim na radnom mjestu). A ja samo čekam da mi se maknu iz vidokruga, pa da mogu opet mirno disat. Postoji li naziv za to? Mizantropija, možda? Ili samo najobičnija, dosadna malodušnost?

Nekima više ne vjerujem. A tako rado bih. Dala bih neznamšta da mogu vratiti vrijeme unatrag, u vrijeme dok sam vjerovala da postoje prijatelji, onako, potpuno pouzdani. A onda bih se vratila još ranije, u doba kad sam mislila da me nitko nikada neće nasanjkat. I da su ljudi, u biti, dobri. Zapravo, i jesu, ali ne na onaj način, površni i ne-analitični, na koji ja to gledam, jer sam lijena dignut dupe i pogledat stvari iz drugog kuta. Onog njihovog.

Koliko daš, toliko dobiješ, I guess. Čini mi se, slijedom ovoga, da baš ne znam slušat ljude, a kamoli suosjećat s njima. Sve o čemu ja mislim jest kako im pomoći, praktično, pa ih zaspem nizom savjeta koji ih ne zanimaju, posve sigurno, jer ne bi ni mene zanimali na njihovom mjestu. A i to radim samo onda kada se usudim dovoljno angažirat za "njihovu stvar", nauštrb "svoje". Zaboravit, na par kratkih trenutaka, da su moji problemi prašina, u jedva vidljivom sloju, u usporedbi sa svim ostalim problemima svih ostalih živih bića.

I tako. Već sam rekla, negdje na samom početku, da nemam o čemu pisat. Pa sam završila na onome o čemu sam svojedobno pisala školske zadaćnice.

Prolazno je ovo, tješim se ja.

A za ilustraciju mog psi'ičkog stanja: