|
Cilu noć oka nisam sklopila, i ne pada mi u ovom momentu na pamet gora stvar na svijetu od ostajanja sam sa svojim mislima u trenutku kad si za to potpuno nespreman. Učinak takvog nečeg je otprilike kao da ti je bačena bomba ravno u mozak i da je tamo eksplodirala, bez ikakvih vanjskih tragova.
Posljedice ovakve sinoćnje reakcije bile su takve da sam tih 5-6 sati vrtila sljedeće misli po glavi, ne nužno ovim redoslijedom ali u svakom slučaju u krug i uvijek iznova:
Prva je zašto sam tako kronično nezadovoljna osoba, k tome i neodlučna te puna glupih inhibicija. Potaknuto mojom sinoćnjom šetnjom na potezu Bače - Zenta u namjeri da se okupam. Sama. Navečer. Ta je ideja zazvonila tako slatko u mojoj glavi oko cca 10 pm, e da bi bila naknadno osujećena već spomenutim kočnicama. Previše je bilo ljudi. Previše pijanih klinaca. Preglasna glazba. Previše govorancije. Pa je cila stvar završila sa tri kruga šetnje naprid-nazad po toj relaciji. Majkemi, pretvaram se u grintavu prijevremenu staričicu. A ne znam kako to zaustavit. A ne znam ni želim li. Ali svakako želim izvadit tu prokletu metlu iz guzice.
Pa iz toga ravno slijedi druga - a to je da moram naučit biti sama. Pitanje opstanka. Jer u momentu kad više nikoga ne bude oko mene, a do toga će doć - prije ili kasnije - moram imati nešto za naslonit se da ne padnem, pa makar to bila ja. Zapravo, već sad sam sama, samo što to ne znam. Kao i ostatak svijeta.
Pa je u follow-up-u od ove prethodne slijedila netrpeljivost prema paranoji i stresu koji će uslijedit po buđenju u 6 ujutro, kako bi odradila jutarnju smjenu, potpuno nenaviknuta, kao netko tko radi gotovo isključivo poslijepodne i sa minimalnim brojem ljudi, na taj aspekt rada u firmi.
Nakon čega je slijedila mala noćna muzika vrćenja računa, kalkulacija i uobičajenih planova pretakanja iz šupljeg u prazno po svim mojim računima. Te dugovi, te krediti. Nema ih puno, al' ih ima sasvim dovoljno da mi došetavaju u misli u ta savršeno neprikladna vremena.
Onda sam se, valjda, konačno umorila od svega toga. Kako Šekspir u hrvatskoj varijaciji kaže, debelo izvađeno iz konteksta: "Sit svega toga, vapim smrt smirenja."
Ne želin zvučat preradikalno, al' se svejedno pitam, u mraku svog neznanja, more li ljude ovakve misli prije 20-i-koje? Jer ja se, iskreno, ne sjećam kad sam zadnji put bila toliko bezbrižna a da je to bilo vrijedno graviranja u memoriju.
A on top of all that (ili na kraju, kako vam drago), u toj svojoj sinoćnjoj šetnji ugledah jednog fantoma iz prošlosti kako sjedi na jednoj klupi uz more, naime, zadnju osobu koju sam htjela ugledat uopće u životu. Stegao mi se želudac do boli. Navike su vrag, ma i onda kad su zaboravljene. Tako mi i treba kad rušim mostove za sobom.
Bit će bolje. Uvik bude. Al'danas triba otić negdi..sam..sa slušalicama u ušima i mislima u praznom hodu, kako bi Tija rekla. Sretan joj, dragoj, rođendan, sa zakašnjenjem. I svim najboljim šta uopće može zamislit.
(Tori Amos: Cornflake Girl)
|
