|
Većina zainteresiranih već je ispucala frustracije glede jučerašnjeg poraza Hrvatske. Oprostite sad na "general poslije rata" sindromu, al' sam bila od početka skeptična što se tiče prolaza Vatrenih u drugi krug. Svejedno sam jučer izgubila glas od urlanja i navijanja, a vjerojatno i sebi navukla na vrat nesreću u budućem životu zbog kočijaškog psovanja.
Bila sam u Karlovačkom Korneru, kao i teta Parah (nepotrebno linkat). Nisam se sjetila ponijet aparat, al' sam zato ozbiljno razmišljala o tome da odem gasit onaj požar iza Starog Hajdukovog igrališta koji je nastao negdje prije kraja poluvremena. Baš sam u tom momentu promislila kako volim ovaj sumanuti grad i ljude koji ga nastanjuju, poglavito navijače koji uvijek moraju izazvati neki incident, ma barem malo zapalit štagod, tek da se zna...kol'ko nas ima...al' to je valjda bila samo patetika tog trenutka, žena sam, šta'š, ne mogu od sebe...
U nekoj bih im drugoj situaciji jebala mater divljačku.
Šta se Hrvatske tiče. mislim da su dali sve od sebe. To je bilo vidljivo kako u Stipinom odličnom "spašavanju", Srninom doslovnom "kidanju" (da li kako bi se iskupio za Japan il' ne, briga me. Samo on zna zašto.) tako i na onim Tomasovim nes(p)retnim ručnim ispadima. Meni je jako žao što su ispali, i kad sam vidjela Tudora kako sjedi na travi nakon utakmice, Šimunića kako leži i Kovača kako se hvata za glavu, plakalo mi se više nego ikad. Majke mi.
dodatak: moj engleski friend rekao mi da ne shvaća navijačko-pljuvačku narav ovdašnjih Hrvata, koji spremno pljucaju po svojim zemljacima-igračima kad zajebu stvar. Kaže, u Engleskoj ih bodrimo, gubili il' dobijali...al' zato mrze Maradonu ko psa :)
|
