utorak, 30.09.2008.
Utorak
Vrijeme prošlo je pored mene,
K`o pored neznanca na ulici,
Ni pozdravilo, ni odzdravilo.
Samo prošlo.
Od jednom, nigdje nije mi dom,
Gledam ljude - a ne poznajem ih,
Lijep i skladan nestaje stih,
Nekako sivi pogledi su na cesti,
Sive su zgrade, sivi puti,
Zrak koji dišem okusa je sivog,
Sivi su cvijeti, a bili su žuti.
Sivilo spustilo se nad grad,
Preko noći, dok svi spavali smo,
Kao neko podmuklo pismo:
"Moj dragi Zagreb grad,
Šaljem sada kaos tebi i nesklad."
Nitko ne zna što zbiva se na cesti,
Bljutavi čušpajz više se ne jede,
Zeleni smetlari prestali su mesti,
Kumice gledaju u visinu.
Kaj je? Tj., što je?
Ni Zagreb ne zna kako priupitati,
Kojim jezikom reći,
Kao fitilj na svijeći,
Gori, polako, sivo...
...
I nije vrijeme za lijep završetak,
Ovo nije blagdan, kak bi se reklo - svetak,
Samo običan utorak,
Kad magla spušta se u grad,
Donosi zvuk kaosa. I smrad.
Samo starac za šankom ispija pivo,
Tek utorak je, a već sve je sivo.
Orator, -oris, m.
- 23:23 -
Prikaži komentare (5) - Komentiraj - *
Taktovi života
Međ zidovima ovim,
Kao prividne rešetke,
Stišću mi grudi,
Sanjivo, tiho,
Duša polako se budi,
Gleda, uživa...
Sanja neku tugu,
Tminu, depresiju kao muzu,
No osuđena je na slobodu,
Ni da pjeva o ljepoti,
Niti stiha o svom rodu,
Samo neke umjetne strofe.
Iz srca.
A to najviše boli.
Tempirana bomba u naručju,
Samo čeka da eksplodira,
Da pjeva o vlastitom poraću,
Snobovskim razmišljanjima,
Stvara iluziju da nitko ju ne dira.
No opet svi su tu,
I sve podsjeća na one me dane,
Istog trena smrkne mi i svane,
I vraćaju se sjene onih vremena,
Bez mirisa, okusa, bez boje.
Kao tkanine što krivo se kroje,
Tako misli moje dišu,
I nestajem, polako,
U dubini paradoksa,
Gdje stihovi ovi se pišu.
I brišu, pišu, brišu...
Vječna nedoumica jeftinog papira,
Ne, nisam ja taj koji je kriv,
Ili jesam?
Ne znam,
Ali u daljini glazba i sada svira,
Tiho...
Takt po takt.
Brzo, moj quickstep života.
Jedan, dva, tri, četiri.
Dok vjetar polako piri.
Moj život otukcava taktove u noći.
Piši, briši, piši, briši...
I svi će na počinak poći,
A moje oći ljubiti će nebo,
Ili ono što kroz smog je ostalo,
I uživati,
U onome što imaju.
Jer,
Kada god pomislim da mogu imati više,
Kada suza zacakli mi oko,
Znam da mogao imati sam i manje.
Tada krenem uobičajenim ritmom.
Piši, briši, piši, briši...
Orator, -oris, m.
- 00:46 -
Prikaži komentare (1) - Komentiraj - *
nedjelja, 28.09.2008.
Rujanfest (prva jesenska depresija)
Duboko ispod poimanja ljudske svijesti,
Gdje osjećaji gorde svoje bitke biju,
Tama, potiho, na čelo će sjesti,
I pustiti zastave da na po` koplja se viju.
Tama, iznad svega,
Poput neprijelaznog neba,
Kao snijeg kad pokriva lice brijega,
Srce u krletku zatvara, a srce slobodu treba.
I nakon večeri s drugom,
Kojoj vjerujem više neg` sebi,
Kako ptici veseloj reći "Zbogom,
Srce moje ne pripada tebi."
No ne pripada nikome,
I strofe ove tek ispovijest su depresije,
Neznam da kažem li šaptom ili vikom,
"Poljupci naši škrte su travestije".
Ne, nema snage za teške riječi,
U srce rastanak zabiti joj ne mogu,
Ta rana dušu će dugo mi peći,
I da ne pusti suzu, ja molit ću se Bogu.
Jer vrijedan njenog osmjeha nisam,
I neke potrošene šablone, istinite sada se čine,
"nisi ti kriva, ta - problem ja sam",
A režem joj krila dok leti u visine.
Orator, -oris, m.
- 00:53 -
Prikaži komentare (1) - Komentiraj - *
petak, 26.09.2008.
Katarza
Hej, Bezimeni, što po svijetu hodiš!
Reci, kamo ćeš?
Kamo tvoje noge idu,
Kamo za ruku dušu moju vodiš?
"Ja plovim svijetom na krilima vjetra,
I zvijezda Danica suputnica je moja,
Nebesko plava je očiju mojih boja,
Moj korak mek je kao oblak."
Reci Bezimeni, kako to da nisi ko mi?
Gdje nestadoše sjene što ko lanci nas vežu,
Gdje nestadoše suze što u krevet s nama liježu?
Zašto si drugačiji, glasan - a tih,
Zašto riječi tvoje stvaraju stih,
Paraju tišinu, a bivaju sve tiše, tiše...
"Ja slobodan sam koliko i ti,
I mene sjene prate, no ne želim se kriti.
I suze moje drugovi su stari,
No nestaju u boji sreće,
Nestaju suze, a srce je sve veće".
No, Bezimeni, reci mi sve,
Kako tama nije dio priče te?
Kako vidiš svjetlo u tmini?
Jer vidjeti ja ga ne mogu,
Makar dušu izmolio Bogu,
Ne mogu.
"Prijatelju, to srce tvoje zna,
Dok kuca, slušaj pjesmu,
Kada ti jednom ljubav prizna,
Stani, okreni se.
Pogledaj prošlost, udari ju snažno,
Preni se!"
Nemogu, te zime jače su od mene,
mene zebe kad sjetim se lica,
Mene ne puštaju moje sjene,
Ne daju mi da dišem,
da pišem,
da...
"Ustani, tvoje lice blijedo je i hladno,
no u srcu cvijeće sreće raste još veće.
Pogledaj istini u oči,
Jer, novi dan će doći,
a sjena sakrit će se u laži,
A tada istina morat će poći."
...
Priznajem, ne volim ju.
I svaki poljubac koji pružam,
U sebi sam tužan,
I svaki njezin pogled pun sreće,
Njoj ostajem dužan.
Svako obećanje što ozari joj lice,
Mene boli, jer znam da lažem.
Ako lažem, tad i kradem,
Srce njeno što kuca po mome,
Srce, što živi za moje,
Naivno misli da prava ljubav to je.
A ja hladno, kao prvi studenski snijeg,
Pokrivam jedan topli brijeg,
Jednu prekrasnu dušu.
Koju ne volim.
A ne znam kako da to kažem,
Bez da očima tim plavim lažem,
Mi nismo jedno za drugo.
I onda alaj vera tugo,
I njena suza, opet, na košulji mojoj,
Dok skriva pogled po sobi svojoj,
Tamo gdje ga nitko uhvatiti neće,
Tamo gdje ugasiti će ove svijeće,
Jer, znam, neuzvračena ljubav peće.
A ja? Ja znati ću da istina boli,
Ja znat ću da ona me voli,
A ja da sam ono što nikad nisam htio biti.
Jadna duša, što mora se kriti.
Orator, -oris, m.
- 00:16 -
Prikaži komentare (2) - Komentiraj - *
ponedjeljak, 22.09.2008.
Glup narod (Historia est magistra vitae)
Sloboda prividna se budi,
Lepršaju zastave, od jednom, kao, naše,
Narod korača, k`o stoka sa ispaše,
Na ćelenkam` zv(ij)ezde, krvava im boja.
Dolaze neki novi pastiri, granice novog kroja,
A ovce se vesele, narod slavi.
Dok nebo nad Hrvatskom se plavi.
Sloboda u iluziji laži se davi.
I opet svi skaču od silne slobode,
U rano proljeće novog sistema,
Konstruiranih priča i životnih teorema.
Još jednom narod žedan prelazi preko vode.
Još jučer slavili prošle su vođe,
Ne tako davno rušili su neke druge,
I tada, ko sada, u očima sjale su duge,
No rana, kao i pamet, s vremenom prođe.
...
I opet blagostanje prividno se budi,
Lepršaju zastave, od jednom, kao, naše,
Narod korača, k`o stoka sa ispaše.
Na zastavi plave boje, zlatne se zvijezde roje.
Narod sanja, veseli se i slavi,
Zaboravlja one što život za njih su dali,
I povijest čak svoju zaboravlja (opet),
Samo na zapovijed u novi kreće pokret.
Jer kovčeg pun zlata nudi se u hipu,
A mi biramo one što uzimaju dukat samo,
Domoljublje pokazuju vjencem na kipu,
Narod vjeruje da bolje s one je strane, tamo.
No dok iste pastire ovce biraju,
pjesme naše sve tiše su i tiše.
Niti ne zaslužujemo više.
Orator, -oris, m.
P.S. Htio bih samo nadodati malu opasku, a to je da je ovo moja prva pjesma (ako izuzmemo prve koje sam napisao još kao klinac) koja nije napisana pod okriljem noći u mojoj sobi na kompu, već u školi na koricama bilježnice, pod satom (po temi je teško pogoditi kojem...) povijesti.
- 20:37 -
Prikaži komentare (3) - Komentiraj - *
subota, 20.09.2008.
"Kad se male ruke slože..."
Evo ovako, ovo je post bez stihova, bez strofa i bez svega uobičajenog za ovaj moj blog. Može se tugovati zbog ljubavi, zbog raznih stvari, ali postoje situacije, tudje ili vlastite, koje nas potaknu na razmišljanje. Zato Vas ovim putem molim za pomoć u ime malene Sare. Ona prolazi kroz proces presađivanja koštane srži, a ima svega 14 mjeseci. Ovo je veoma HITNO, i zato molim sve Vas koji ovo čitate a imate A minus (A-) krvnu grupu da se javite na broj 0914185432 njezinom tati Kreši. Ako ste poput mene i nažalost nemate krvnu grupu kojom možete pomoći, pomozite tako da objavite vijest o tome na svom blogu. Pokažimo da ljudska ljubav i dobrota ipak živi. Živi, i ne poznaje granice...
- 00:09 -
Prikaži komentare (12) - Komentiraj - *
utorak, 16.09.2008.
Jedna riječ
Što riječ jedna znaći u tišini,
Kada kao novčić upadne u šešir, pun pjesama mojih,
I lice mi obasja, u pozadini trzaj na violini,
Kao na ulici, ja svoju pjesmu predajem vama.
Kao na cesti, ja pjevam ovdje,
No bez violine, bez harmonike,
Pod mjesečevim zlatnikom ne punim gradske kronike,
Ne dižem se u nebo, pjevam za sebe.
I Vas, što pjesme čitate ove,
Kada napišete jednu riječ, ona mene zove,
Kao zvuk iz daleka, kao da mi kaže,
Piši! Jer stihovi tvoji - tvoje su najdraže.
Hvala na svakoj riječi što mi dajete,
Svakom srcu koje s mojim kuca, k`o kastanjete,
Hvala što pjesme moje imaju čitatelje svoje,
One koji vole, one koji znaju, i ne daju da drugi pute im kroje.
Ovu pjesmu posvećujem svima vama koji čitate moje pjesme, koji ih komentirate. Nekada ne vidim vaš komentar, rijetko kada na njega odgovorim, ali znajte da su ti komentari možda baš ono što me tjera naprijed i što drži sve ovo na skupu, na zbroju i što stihovi ne nestaju u noći, već ostaju na "papiru".
A posebno je ova pjesma još posvećena feu, mojoj vjernoj i jednoj od najdražih čitateljica, jer je upravo njezin komentar na pjesmi Adieu potaknuo moju malenkost da napiše ovu pjesmu. Ovim putem bih ti se isto htio ispričati što rijetko komentiram tvoje pjesme, ali ja jednostavno nisam vičan komentiranju jer mislim da se poezija iz srca ne može ocijeniti, no to ne znaći da tvoje pjesme ne čitam. Ne znaš koliko mi nekad tvoj komentar znaći mnogo, i zato ti hvala, od srca.
Orator, -oris, m.
- 22:22 -
Prikaži komentare (3) - Komentiraj - *
četvrtak, 11.09.2008.
Adieu
Sanjao sam te noćas.
Prekrasnu, u bijelom.
Kako ležiš u travi,
Dok sunce obasjava odraz ti u Savi.
Sanjah kako pada noć,
kako zajedno brojimo zvijezde,
dok sat otkucava ponoć,
Dok one na nebu kao ptice se gnijezde.
U zraku miris jesenjih jabuka,
U noći tišinom odzvanja tmina.
Kap znoja na čelu, vlada sparina.
Posljednje ljeto, posljednja muka.
Među nama strast,
a u strasti težnja.
Visoka, nepoznata,
tiha, no nama izdata,
Samo naša.
Mala tajna.
U manifestu ljetne noći,
Čuju se cvrčci.
Sa istoka miriše dan što će doći.
A mi u svom malenom svemiru,
Kao na odru ljubavi.
Ne plačem, i najveće ljubavi umiru.
Ali naša neće.
Na mene podsjećati ovo će te cvijeće.
Ti budiš se, moj vlak kreće.
Zbogom, jedina moja,
Moja kap zauvijek tvoje ljubavi rijekom teće.
Orator, -oris, m.
- 22:36 -
Prikaži komentare (1) - Komentiraj - *
subota, 06.09.2008.
Soba mi se vrti
Pijem.
Bez razloga,
tek da alkohol mi venama teče.
Svako veče?
Ne, tek u trenutcima boli,
izmišljenim da osjećam,
izmišljenim da se podsjećam,
da znam, da me voli.
Ona.
Ovo je prvi stih o njoj,
ovaj stih nije sav svoj,
ima miris pjenušca.
Starog, francuskog.
Jel ju volim?
Neznam, valjda.
tko to zna,
u ovoj noći bez sna,
u ovoj rupi bez dna.
Izmišljenoj,
jer život mi je toliko lijep,
da izmišljam osušeni cvijet,
i personificiram poput sebe,
kao da me srce zebe,
a u biti lažem.
Sebi, Vama.
Život je lijep.
Stih je težak, kada tužan nije,
Stih je pijan, kada vino pije,
Stih je sjetan, kada ljubav snije.
Stih je ništa, ako ljubav postoji,
ako ljubav iza leđa mi stoji.
I misao o njoj,
dok nisam sav svoj.
"misli svatko, da je meni lako,
ne daj Bože nikome ovako..."
I ostale tužne pjesme,
Pejaković i ekipa,
Likovi stari poput orlandovog kipa.
"Nemam kuće, nemam krova,
nemam ženu ni sinova..."
Ma kakva to pjesma svira,
Meni srce dira,
kao da život mi propada,
a tek uzdiže se sada.
lijepo mi je.
A o tome stihove ne mogu pisati.
Jer pjesnik sreću ne poznaje,
Da bi pisao pije,
jer kad sretan je, on u sebi će vriskati.
Ne za Vas.
Stih sreća nije.
On tugu, sjetu krije.
I u čaši vina,
kao izmišljenoj tuzi,
u noćnoj bluzi.
Kaj bi stari rekel, da vidi sada si sina.
Orator, -oris, m.
- 00:17 -
Prikaži komentare (3) - Komentiraj - *
utorak, 02.09.2008.
Zagrebe moj
Zagrebe moj,
Bole li ovi koraci blatni,
Ovi otisci nanešene tmine,
Zebu li srce oči pune taštine,
Ljudi kaj režu krila dok ti bi u visine?
Zagrebe moj,
Osjećaš li ovo staklo kaj u dušu ti meću,
Gde povjest si pisal,
Gdje još jučer zumbuleke sa trga sam risal,
Zakaj zabijaju nož ti u srce?
Zagrebe moj,
Bojiš li se kada vidiš sjene,
Onih kaj u pozdrav dizali su škrlake,
A sada sami, sa nahtkasla, piju kave mlake,
Zatvaraš li oći kad vidiš kak purgeraj vene?
Zagrebe moj,
Bole li te uši kada čuješ te zvuke,
Kaj s kamena sišli su na gospodske tvoje ulice,
Jel sram te kad građani tvoji neznaju dojti do Ilice?
Grade, zar su ti dani puni muke?
Zagrebe moj,
Sjećaš li se onih starih dana,
Bučnih tramvaja, glasnih mašina,
Pa još starijih na Mitnici krinolina?
Sjećaš li se iz predgrađa jorgovana?
Zagrebe moj,
Popričaš li nekada sa banom,
Kaj penzioneri na Jelažić placu uz kavu,
Dok pričaju kak jednom su se kupali uz Savu,
Zaplaćeš li kad vidiš kaj dešava s našim se Dinamom?
Zagrebe moj,
Smiješ li se s menom kad nazovu te metropolom,
Centrom kulture, Medvedgrad našom akropolom,
A samo zvuci s istoka tvoju noć paraju,
Neki novi, strani ljudi u tvojim krevetima spavaju.
Zagrebe moj,
Ti i ja, mi nismo poput njih,
Ovo nije protiv, već za njih, stih,
Nek žive, nek se vesele, u tebi uživaju,
Al nek našu povijest, kulturu, naš šmek ne diraju.
Orator, -oris, m.
- 10:16 -
Prikaži komentare (3) - Komentiraj - *
ponedjeljak, 01.09.2008.
Na rubu
Kasnoljetni dan je na odlasku,
U daljini opjevanog zapada,
Ovaj grad u suton nosi masku,
Dok polako sunce zapada.
Ova svjetlost me drži u tišini,
Tišini oronulih zgrada, pohabanih cesta,
Daleki se zvuci paraju u polutmini.
I ona, i ja.
Ovi dodiri od stakla,
Njezin dah, trzaj tišine,
Moji poljupci u sjenama daljine.
Ovo naše je veče...
Orator, -oris, m.
- 01:43 -
Prikaži komentare (1) - Komentiraj - *