Izuzetno mi je teško predstaviti proširene pojmove i naprednu istinu o svemiru i određenim povezanim koncepcijama stvari, značenja i vrijednosti univerzalne stvarnosti koja se drasično razlikuje od opće prihvaćenog mišljenja u znanosti i religiji a kojima se bavi ovaj blog.

Naš svijet, jedan je od mnogih sličnih naseljenih planeta koji čine lokalni svemir. Ovaj svemir, zajedno sa sličnim tvorevinama, čini supersvemir, koji je jedan od sedam evolucijskih supersvemira vremena i prostora koji kruže oko tvorevine božanskog savršenstva koja je bez početka i svršetka – središnjeg svemira Havone. U srcu ovog vječnog i središnjeg svemira je stacionarni Otok Raj, geografsko središte beskonačnosti i prebivalište vječnog Boga.

Sedam supersvemira koji podilaze evoluciju, zajedno sa središnjim i božanskim svemirom, čini veliki svemir. Ove tvorevine su već organizirane i naseljene. One su dio glavnog svemira, koji pored toga obuhvaća nenaseljene ali aktivirane svemire vanjskog prostora.

Konačnu razinu stvarnosti obilježava život stvorenih bića i vremensko-prostorna ograničenja. Konačne stvarnosti ne moraju imati svršetke, ali uvijek imaju početke – one su stvorene. Na razini Vrhovnosti, Božanstvo se može promatrati kao djelovanje u odnosu na konačne egzistencije.

Apsolutna razina stvarnosti je bez početka, bez svršetka, bezvremena i bezprostorna. Na primjer: Na Raju ne postoje vrijeme i prostor; vremensko-prostorni status Raja je apsolutan. Rajska Božanstava su egzistencijalno postigla ovu razinu Trojstva, ali ovaj treći stupanj ujedinjujućeg izražaja Božanstva nije u potpunosti ujedinjen iskustveno. Kad god, gdje god i kako god funkcionira apsolutna razina Božanstva, dolazi do manifestacije rajsko-apsolutnih vrijednosti i značenja.

Velik dio konfuzije svih redova bića, visokih i niskih, u njihovim nastojanjima da otkriju Oca-Beskonačnog, je svojstven ograničenjima njihova razumijevanja. Apsolutni primat Oca Svih nije očigledan na podbeskonačnim razinama; stoga je vjerojatno da jedino Vječni Sin i Beskonačni Duh istinski poznaju Oca kao beskonačnost; sve druge ličnosti spoznaju taj koncept prakticiranjem vjere.

Kao ljudsko iskustvo, religija se može kretati od primitivnog ropstva strahu kao u slučaju primitivnog evolucijskog čovjeka, do blažene i veličanstvene slobode vjere civiliziranih ljudi koji imaju duboku svijest da su sinovi vječnog Boga.

Božanski duh ne uspostavlja kontakt sa smrtnim čovjekom pomoću osjećaja ili emocija, već u području najvišeg i najproduhovljenijeg razmišljanja. K Bogu nas vode naše misli, a ne osjećaji. Čovjek može spoznati božansku narav jedino očima uma. Ali um koji istinski opaža Boga, koji čuje glas unutarnjeg Ispravljača, je čist um. "Bez svetosti, ni jedan čovjek ne može vidjeti Gospodina." Svako takvo unutarnje i duhovno zajedništvo se može nazvati duhovnim uvidom. Takvi religiozni doživljaji predstavljaju rezultat upečatljivog dojma koji na čovjekov um ostavlja zajedničko djelovanje Božanskog duha – Ispravljača misli i Duha Istine koji u evoluirajućim Božjim sinovima djeluju između i iznad ideja, ideala, uvida i težnji duha.

Religija stoga živi i napreduje vjerom i uvidom, a ne vidom i osjećajem. Ona se ne sastoji u otkriću novih činjenica ili jedinstvenih doživljaja, već u otkriću novih i duhovnih značenja u činjenicama koje su već dobro poznate čovječanstvu. Najviši religiozni doživljaji ne počivaju na čovjekovim prijašnjim djelima vjerovanja, tradicije i autoriteta, religija, pored toga, nije proizvod blaženih osjećanja i posve mističkih emocija. Ona je prije izrazito dubok i istinski doživljaj duhovnog zajedništva s utjecajima duha koji žive u ljudskom umu i ukoliko se takav doživljaj može definirati riječima psihologije, to je jednostavno iskustvo doživljavanja stvarnosti vjerovanja u Boga kao stvarnosti takvog posve osobnog iskustva.

Teologija je pronevjerila ukazano povjerenje jer se usudi tražiti od svojih odanika da zanijekaju stvarnosti i prihvate izmišljotine. Teologija djeluje izdajnički ako počne tražiti izdaju intelektualnog integriteta i odanosti vrhovnim vrijednostima i božanskim idealima. Prava vjera nikad ne izbjegava dužnost suočavanja s problemima smrtničkog življenja. Živuća vjera ne vodi netrpeljivosti, progonu ili netoleranciji, što je teologija obilno koristila i dan danas, bez obzira dali je to katolička, pravoslavna ili islamska.

Svrha religije nije zadovoljenje čovjekove znatiželje o Bogu, već postignuće intelektualne postojanosti i filozofskog uvjerenja, stabilizacija i obogaćenje ljudskog življenja spajanjem smrtničkog s božanskim, nepotpunog sa savršenim, čovjeka s Bogom. Pomoću religioznog iskustva, čovjekovi koncepti idealnosti postaju obdareni stvarnošću. Na žalost teologija djelotvorno onemogućuje takvu čovjekovu težnju usput izazivajući podjele i sukobe sa veliki brojem stradalih, sve u ime Boga.

Oznake: ISTINA