Nedugo nakon Isusovog pogreba u petak poslije podne, poglavar arhanđela koji je ovom prilikom bio nazočan na Zemlji, sazvao je sabor uskrsnuća uspavanih smrtnika obdarenih slobodnom voljom, te je odmah započeo razmatranje mogućih tehnika Isusovog uskrsnuća. Ovi okupljeni sinovi lokalnog svemira, Mihaelova stvorena bića, ovako su učinili vodeći se vlastitim osjećajem odgovornosti, a ne prema Gabrijelovom pozivu. Prije ponoći došli su do zaključka da stvoreno biće ne može olakšati proces uskrsnuća Stvoritelja. Bili su skloni ptihvatiti Gabrijelov savjet, koji ih je poučio da s obzirom da je Mihael “sam od sebe dao svoj život, te on sam također ima vlast opet ga uzeti u skladu sa svojom odlukom.” Nedugo po razilaženju ovog vijeća arhanđela, Prijenosnika Života i njihovih različitih suradnika pri procesu obnove stvorenih bića i morontija tvorevine, tjeskobnim se promatračima obrati Isusov Personificirani Ispravljač, koji je zapovijedao okupljenim nebeskim vojskama Zemlje, riječima:
“Nitko od vas ne može učiniti ništa kako bi pomogao svom Stvoritelju-ocu da se vrati u život. Kao smrtnik on je iskusio fizičku smrt; kao Stvoritelj svemira on još uvijek živi. Ono što sada imate priliku vidjeti je smrtni prijelaz Isusa Nazarećanina iz zemaljskog života u morontija obličje. Isusov je duhovni prijelaz bio okončan onog trenutka kad sam se odvojio od njegove ličnosti i postao vašim osobnim zapovjednikom. Vaš je Stvoritelj-otac odabrao proći cjelokupnim iskustvom svojih smrtnih bića, od rođenja na materijalnim svjetovima, prirodne smrti i morontija uskrsnuća, do statusa istinskog duhovnog postojanja. Uskoro ćete vidjete određenu fazu ovog iskustva, ali u njemu nećete moći sudjelovati. One stvari koje inače činite za stvorena bića ne možete učiniti za Stvoritelja. Sin Stvoritelj ima moć darivati se u obličju svojih stvorenih sinova; on sam po sebi ima vlast dati svoj život te ga ima vlast ponovo uzeti; i on ima ovu vlast prema izravnoj zapovijedi svog Rajskog Oca, i ja znam o čemu govorim.
Kad su čuli ove riječi Personificiranog Ispravljača, svi promatrači, od Gabrijela do najnižeg kerubina, zauzeli su stav tjeskobnog iščekivanja. Promatrali su Isusovo zemaljsko tijelo koje je ležalo u grobu; mogli su primjetiti kozmičku aktivnost svog voljenog Stvoritelja; i kako nisu bili u stanju shvatiti ove pojave, strpljivo su čekali daljnji razvoj događaja.
MORONTIJA PRIJELAZ
U petnaest do tri u nedjelju ujutro, na mjesto događaja došlo je Rajsko povjerenstvo utjelovljenja -- sedam neobznanjenih rajskih ličnosti – te su se odmah postavili oko groba. U deset do tri, iz Josipovog novog groba počele su dolaziti snažne vibracije materijalno-morontijalnih aktivnosti, a u tri sata i dvije minute u nedjelju ujutru 9. travnja 30. godine poslije Krista, iz groba je izišlo uskrsnulo morontija obličje i ličnost Isusa Nazarećanina.
Nakon što je uskrsnuli Isus izašao iz svog groba, materijalno tijelo u kojem je živio i radio na zemlji gotovo trideset šest godina, ostalo je ležati netaknuto na pogrebnoj postelji ovijeno lanenim platnom, upravo onako kako su ga u petak poslije podne postavio Josip i njegovi prijatelji. Kamen na ulazu u grob nije bio pomaknut; Pilatov pečat bio je nedirnut; stražari su još uvijek bili na straži. Hramski čuvari ni jednog trenutka nisu napustili svoje položaje, a smjena rimskih vojnika uslijedila je oko ponoći. Niti jedan od ovih promatrača ni jednog časa nije posumnjao da se predmet njihovog čuvanja podigao u novi i viši oblik postojanja i da je tijelo koje su čuvali sada bilo samo odbačeni prekrivač koji je izgubio svaku povezanost s Isusovom oslobođenom i uskrsnutom morontija ličnosti.
Čovječanstvo vrlo sporo sazrijeva u spoznaji da je u svemu što je osobno materija jedino kostur morontije, dok ni jedno ni drugo nisu ništa više od sjenovitih odražaja trajnih duhovnih stvarnosti. Kad ćete konačno početi smatrati vrijeme pokretnim obličjem vječnosti, a prostor nestalnom sjenom stvarnosti Raja?
Koliko smo mi u stanju prosuditi, ni jedno stvoreno biće ovog svemira niti bilo koja ličnost drugih svemira, nije sudjelovalo u morontija uskrsnuću Isusa Nazarećanina. Isus je u petak položio svoj život kao smrtnik; u nedjelju ujutro, ponovo je uzeo svoj život kao morontija biće norlatiadeškog sustava Satanije. Mi nismo u stanju shvatiti velik dio događaja vezanih s Isusovim uskrsnućem. Ali znamo da se ono odigralo na način i otprilike u vrijeme koji smo ovdje predočili. Također možemo ustvrditi da su se sve poznate pojave vezane s ovim smrtnim prijelazom -- morontija uskrsnućem – odigrale u Josipovom novom grobu, gdje su se nalazili Isusovi materijalni ostaci uvijeni u pogrebne povoje.
Sa sigurnošću znamo da ni jedno stvoreno biće lokalnog svemira nije sudjelovalo u ovom morontija buđenju. Vidjeli smo sedam rajskih ličnosti koje su okružile grob, ali nismo primjetili da su činili bilo što vezano uz Učiteljevo buđenje. Čim se Isus pojavio pored Gabrijela, nešto malo poviše groba, sedam je rajskih ličnosti dalo znak da se smjesta namjeravaju vratiti na Uversu.
Ovom prilikom želimo zauvijek razjasniti koncepciju Isusovog uskrsnuća sljedećim izjavama:
1. Njegovo materijalno ili fizičko tijelo nije bilo dio uskrsle ličnosti. Kad je Isus izašao iz groba, njegovo je zemaljsko tijelo ostalo netaknuto na pogrebnom ležaju. U procesu izlaska iz grobnice nisu pomaknuti kamenovi na ulazu u grob, niti su dirnuti Pilatovi pečati.
2. On nije izišao iz groba bilo kao duh ili kao Mihael iz Nebadona; on se nije pojavio u obličju Suverenog Stvoritelja koje je imao prethodno svom utjelovljenju u smrtnom obličju na Zemlji.
3. On je izišao iz Josipovog groba u obličju morontija ličnosti, poput osoba koje izlaze iz odaja uskrsnuća prvog svijeta mansonije lokalnog sustava Satanije kao uskrsla uzlazna bića morontija obličja. Štoviše, sama nazočnost Mihaelovog spomenika u središtu prostranih odaja za uskrsnuće prve mansonije navodi na zaključak da je ovaj prvi mansonijski svijet morao na neki način sudjelovati u Učiteljevom uskrsnuću na Zemlji.
Isus je po izlasku iz groba prvo pozdravio Gabrijela te ga uputio da u svemiru nastavi djelovati na izvršiteljskoj poziciji pod Imanuelovim nadzorom, nakon čega je uputio poglavara Melkizedeka da prenese njegove bratske pozdrave Imanuelu. Zatim je tražio od Svevišnjih Edentije da daju potvrdu Starim Danima za njegov smrtni prijelaz; te je, obraćajući se morontija grupama sedam svjetova mansonije koji su ovom prilikom skupili kako bi pozdravili svoga Stvoritelja i poželjeli mu dobrodošlicu uoči ove njegove pojave u obličju bića njihovog reda, izgovorio prve riječi svog novog života poslije zemaljske smrti. Morontija Isus je rekao: “Nakon što se završio moj zemaljski život, namjeravam ovdje ostati kraće vrijeme kako bi cjelovitije upoznao život mojih uzlaznih stvorenja i kako bi nastavio obznanjivati volju mog Rajskog Oca.”
Kad je to rekao, dao je znak svom Personificiranom Ispravljaču koji je odmah odaslao sva inteligentna kozmička bića okupljena na Zemlji koji su prisustvovali uskrsnuću na njihove dužnosti.
Isus je zatim započeo uspostavljati kontakte na morontija razini, upoznavajući se, kao stvorenje, sa zahtijevima života kojim je odlučio kratko vrijeme živjeti na Zemlji. Ovo uvođenje u morontija svijet trajalo je više od jednog sata zemaljskog vremena, i bilo je dva puta prekinuto njegovom željom da razgovara sa svojim negdašnjim zemaljskim suradnicima koji su izišli iz Jeruzalema da zavire u prazan grob ne bi li otkrili ono što su smatrali dokazom njegovog uskrsnuća.
Tako se završio Isusov smrtni prijelaz, morontija uskrsnuće Sina Čovječjeg, te se započelo Učiteljevo prijelazno iskustvo u obliku ličnosti na pola puta između materijalnog i duhovnog statusa. Isus je sva ova postignuća ostvario vlastitim unutarnjim moćima i bez ičije pomoći. U tom je periodu on živio kao morontija Isus, a na tom početku njegovog morontija života njegovo je materijalno tijelo još uvijek ležalo netaknuto u grobu. Stražari su još uvijek bili na straži, a Pilatov je pečat još uvijek bio nedirnut oko kamena na ulazu u grob.
ISUSOVO MATERIJALNO TIJELO
U tri i deset, dok je uskrsli Isus razgovarao s okupljenim morontija ličnostima sa sedam mansonijskih svjetova Satanije, poglavar arhanđela – anđela uskrsnuća – pristupio je Gabrijelu tražeći Isusovo materijalno tijelo. Taj je arhanđeo rekao: “Mi nismo mogli sudjelovati u morontija uskrsnuću darivanja našeg vadara Mihaela, no željeli bismo da nam se daju njegovi posmrtni ostaci kako bismo ih što prije uništili. Ne želimo predložiti upotrebu naše tehnike dematerijalizacije; jednostavno želimo pokrenuti ubrzani protok vremena. Dovoljno je što smo imali priliku vidjeti našeg Suverenog Vladara kakko živi i umire na Zemlji; želimo poštedjeti nebeska bića bilo kakvog sjećanja na prizor sporog raspadanja ljudskog obličja kozmičkog Stvoritelja i Održavatelja. U ime nebeskih inteligencija cijelog Lokalnog Svemira, tražim da mi se da nadzor nad smrtnim tijelom Isusa Nazarećanina i dopuštenje za njegovo neposredno uništenje.”
I nakon što se Gabrijel posavjetovao sa starješinom Svevišnjih Edentije, arhanđeoski glasnogovorniku nebeskih vojski dobio je dopuštenje da ukloni Isusove fizičke ostatke kako sam bude smatrao najbolje učiniti.
Kad je arhanđeoski starješina primio ovo dopuštenje, zatražio je pomoć svojih suradnika kao i mnogobrojnih predstavnika različitih redova nebeskih ličnosti, te je uz pomoć srednjih bića Zemlje preuzeo kontrolu nad Isusovim fizičkim tijelom. Čovjekovo smrtno tijelo predstavlja posve fizičku tvorevinu; ono je fizičko i doslovno; ne može biti odstranjeno iz groba onako kako je morontija obličje moglo proći kroz zatvorena vrata zapečaćene grobnice. Uz pomoć određenih pomoćnih morontija ličnosti, morontija obličje može privremeno poprimiti osobine duha te na taj način biti u stanju proći kroz fizičku materiju, dok u drugim slučajevima može postati vidljivo i spoznatljivo materijalnim bićima poput zemaljskih smrtnika.
Dok su se spremali odstraniti Isusovo tijelo iz groba prije nego što će mu ukazati dostojanstveno i dostojno uništenje gotovo trenutačnim procesom raspada, drugorazrednim srednjim bićima Zemlje pripala je zadaća da odstrane kamenove s ulaza u grob. Veći od dva kamena bio je okrugli, poput mlinskog kamena, te je bio užlijebljen u udubljenje u stijeni kako bi se mogao pomaknuti s ulaza. Kad su židovski stražari i rimski vojnici u blijedom jutarnjem svjetlu ugledali kako se miče veliki kamen na ulazu u grob i to, kako kako se njima činilo, sam od sebe – bez ikakvog vidljivog objašnjenja – obuzeo ih je veliki strah i panika te su pobjegli sa svojih stražarskih mjesta. Židovi su prvo pobjegli svojim kućama, a zatim su otišli prijaviti ove događaje svom zapovjedniku koji se nalazio u hramu. Rimljani su pobjegli u tvrđavu Antonija i te su svoga stotnika izvijestili o onome što su vidjeli čim se ovaj pojavio na dužnosti.
Židovske vođe su svoje prljavo nastojanje da se tobože riješe Isusa započeli podmićivanjem izdajnika Jude, a sada su, našavši se u ovako neugodnoj situaciji, umjesto da kazne stražare zato što su pobjegli sa svojih položaja, pokušali te stražare i rimske vojnike podmititi. Platili su svakom od ovih dvadeset osoba određenu sumu novca te su im rekli da svima kažu sljedeće: “Dok smo sinoć spavali, njegovi su učenici došli i uzeli tijelo.” Židovske vođe svečano su obećali vojnicima da će ih obraniti pred Pilatom u slučaju da se ikada obznani da su primili mito.
Krišćansko se vjerovanje u Isusovo uskrsnuće temelji na činjenici “praznog groba.” Uistinu je točno da je grob bio prazan, ali ova činjenica ne predstavlja istinu uskrsnuća. Grob je uistinu bio prazan kad su prvi vjernici došli, i ova je činjenica, zajedno s činjenicom Učiteljevog nesumnjivog uskrsnuća, dovela do stvaranja netočnog vjerovanja: učenja da je Isusovo materijalno smrtno tijelo ustalo iz groba. Istina povezana s duhovnim stvarnostima i vječnim vrijednostima ne može uvijek počivati na kombinaciji očiglednih činjenica. Premda individualne činjenice mogu biti materijalno ispravne, povezivanje ovih činjenica ne mora rezultirati ispravnim duhovnim zaključkom.
Josipov je grob bio prazan, ali ne zato što je Isusovo tijelo obnovljeno i uskrslo, već zato što je nebeskim vojskama dano dopuštenje da izvrše posebno i jedinstveno uništenje, povratak “praha prahu,” bez vremenske odgode ovog procesa i bez djelovanja uobičajenih i vidljivih procesa smrtnog raspada i postupnog raspada materije.
Isusovi posmrtni ostaci prošli su istim prirodnim procesom materijalnog raspada koji je karakterističan svim ljudskim tijelima na zemlji, osim što je ova prirodna metoda raspada bila toliko ubrzana da bi se moglo reći da je bila gotovo trenutačna.
Istinski su dokazi Mihaelovog uskrsnuća po svojoj prirodi duhovni, iako je ovo učenje potkrijepljeno svjedočanstvima mnogih zemaljskih smrtnika koji su sreli, prepoznali i razgovarali s uskrslim morontija Učiteljem. On je na ovaj način postao dijelom osobnog iskustva gotovo tisuću ljudskih bića prije nego što je konačno otišao sa Zemlje.
SVEOPĆE USKRSNUĆE
Nedugo nakon pola pet u nedjelju ujutro, Gabrijel je k sebi pozvao arhanđele, te se spremio objaviti sveopće uskrsnuće u znak svršetka Adamičke ere na Zemlji. Nakon što se mnoštvo serafima i kerubina koji zaduženih za ovaj značajni događaj okupilo u određene formacije, pred Gabrijela se pojavio morontija Mihael, govoreći: “Kao što moj Otac ima život u sebi, tako je dao Sinu da ima život u sebi. Premda još nisam u cjelosti preuzeo punu kozmičku vlast, ono samonametnuto ograničenje ni na koji način ne ograničava moju sposobnost podarenja života mojim uspavanim sinovima; neka započne prozivka planetarnog uskrsnuća."
Ovo je bio prvi put da je krug arhanđela djelovao na Zemlji. Gabrijel i arhanđeoske vojske stupili su na položaj duhovnog polariteta planeta; a kad je Gabrijel dao znak, prvim mansonijskim svijetom odjeknuo je njegov glas: “Prema Mihaelovoj zapovijedi, neka započne podizanje mrtvih na Zemlji!” Zatim su se svi preživjeli pripadnici ljudske rase na Zemlji koji su zaspali još od doba Adama, a koji do tog trenutka nisu došli na sud, pojavili u mansonijskim dvoranama uskrsnuća spremni za svečano morontija ustoličenje. I odmah su se serafimi i njihovi suradnici spremili poći na mansonijske svjetove. Obično serafimski čuvari, nekad postavljeni kao grupni čuvari ovih preživjelih smrtnika, čekaju na njihovo buđenje u odajama uskrsnuća na svjetovima mansonije, ali su se u ovom slučaju na tom svijetu nalazili zato što je Gabrijel tu morao biti nazočan zbog Isusovog uskrsnuća u morontija obličju.
Iako su mnoge osobe koje su imale osobne serafimske čuvare i koje su postigle odgovarajuće napredovanje duhovne ličnosti otišle na mansoniju tijekom stoljeća koja su uslijedila nakon razdoblja Adama i Eve, i premda je u međuvremenu bilo mnogih posebnih i tisućljetnih uskrsnuća sinova Zemlje, ovaj događaj je bio treća planetarnu prozivku, to jest potpuno epohalno uskrsnuće. Prvo je epohalno uskrsnuće nastupilo prilikom dolaska Planetarnog Kneza, drugo u vrijeme Adama, a treće je obilježeno morontija uskrsnućem ili smrtnim prijelazom Isusa Nazarećanina.
Istog časa kad je arhanđeoski poglavar primio pozivni signal planetarnog uskrsnuća, Personificirani Ispravljač Sina Čovječjeg predao je upravu nad nebeskim vojskama Zemlje, vraćajući sve ove sinove lokalnog svemira pod upravu njihovih individualnih zapovjednika. I on se potom uputio na Salvington kako bi s Imanuelom zabilježio dovršenje Mihaelovog smrtnog prijelaza. Odmah nakon njega krenule su sve nebeske vojske koje nisu bile potrebne na Zemlji. Gabrijel je ostao na Zemlji sa morontija Isusom.
Ovo je pregled događaja vezanih uz Isusovo uskrsnuće s gledišta onih koji su ih vidjeli onako kako su se uistinu dogodili, bez ograničenja nepotpunog ljudskog promatranja.
OTKRIĆE PRAZNOGA GROBA
Kako se bližilo vrijeme Isusovog uskrsnuća u nedjelju rano ujutro, treba napomenuti da su se desetorica apostola smjestili u domu Ilije i Marije, gdje su spavali u sobi na gornjem katu na istim onim ležajima na kojima su sjedili tijekom posljednje večere s Učiteljem. Ove nedjelje ujutro svi su se tu okupili osim Tome. Toma je bio uz njih nekoliko minuta kad su se okupili kasno u subotu navečer, ali nije mogao podnijeti prizor okupljenih apostola i sjećanje na ono što se dogodilo njegovom Učitelju. Pogledao je svoje suradnike i onda odmah napustio sobu, te je otišao do Šimunovog doma u Betbasi, gdje je želio tugovati u samoći. Apostoli su svi patili, ne toliko zbog sumnje i očajanja, koliko zbog straha, tuge i sramote.
U Nikodemusovom su se domu okupili, pored Davida Zebedejevog i Josipa iz Arimateje, nekih dvanaest do petnaest istaknutijih osoba iz Jeruzalema, Isusovih učenika. U domu Josipa iz Arimateje okupile su se nekih petnaest do dvadeset vodećih vjernica. One su se jedine smjestile u Josipovoj kući, a kako su cijeli dan u subotu i večer nakon subote bile zajedno, nisu nisu znale da je na grobu postavljena vojna straža; nisu znale čak ni da je na grob stavljen i drugi kamen, te da su oba kamena zapečećena Pilatovim pečatom.
Nešto prije tri sata u nedjelju ujutro, tek što se na istoku počeli ukazivati prvi jutarnji znaci, prema Isusovom se grobu uputilo pet žena. Pripremile su pregršt posebnih miomirisa, a nosile su i dosta platnenih plahti. Namjeravale su podrobnije pomazati Isusovo tijelo, te ga brižljivije oviti novim plahtama.
Žene koje su krenule pomazati Isusovo tijelo bile su: Marija Magdalena, Marija majka Alfejevih blizanaca, Saloma majka braće Zebedeja, Ivana žena Kuze, i Suzana kćer Ezre iz Aleksandrije.
Bilo je otprilike pola četiri kad su ovih pet žena, noseći miomirise, stigle do praznoga groba. Kad su prošle kod vrata koja su nosila ime grada Damaskusa, vidjele su više vojnika kako bježe prema gradu obuzeti panikom, te su se zbog toga zaustavile na par minuta; ali kako se niša drugo nije dogodilo krenule su dalje.
Jako su se iznenadile kad su vidjele da je kamen već odgurnut s ulaza u grob, jer su na putu prema grobu govorile jedna drugoj: “Tko će nam odgurnuti kamen s ulaza u grob?” Spustile su svoje stvari te su se počele pogledavati ustrašene i u velikom čudu. Dok su tako stajale i drhtale od straha, Marija Magdalena smiono je zaobišla manji kamen i ušla u otvoreni grob. Josipov se grob nalazio u njegovom vrtu na brežuljku na istočnoj strani puta, a i ulaz je bio okrenut prema istoku. Do sada se dovoljno razdanilo pa je Marija mogla vidjeti mjesto na kojem je položeno Učiteljevo tijelo i uočiti da ga tamo više nema. U kamenoj udubini gdje su položili Isusa, Marija je vidjela samo složenu maramu na kojoj je počivala Isusova glava i pogrebne plahte kako leže netaknute na kamenom postolju isto onako kako su ležale prije nego što su nebeske vojske uklonile Isusovo tijelo. Posmrtni pokrivač ležao je na podnožju pogrebe udubine.
Nakon što je Marija nekoliko trenutaka tako stajala na ulazu u grob (nije odmah mogla jasno vidjeti, trebale su joj se oči priviknuti na tamu), vidjela je da Isusovog tijela nema i da su tu na njegovom mjestu samo pogrebne plahte, te je kriknula iz straha, iznenađenja i duboke boli. Sve su žene bile jako nervozne; nalazile su se na rubu živaca otkako su na ulazu u grad vidjele uplašene stražare kako bježe, a kad su začule Marijin ustrašeni krik, spopao ih je veliki strah i smjesta su počele bježati. I nisu se zaustavljale sve dok nisu stigle do vrata Damaskusa. Ivanu je u ovom času obuzela grižnja savjesti zato što su napustile Mariju, pa je pozvala i ostale žene, te su se zaputile nazad prema grobu.
Kako su se približavale grobu, uplašena Marija Magdalena koju se još više preplašila kad nije pronašla niti jednu od svojih prijateljica kad je izišla iz groba, pohitila je prema njima uzbuđeno govoreći: “On nije ovdje – uzeli su ga iz groba!” I povela ih je natrag prema grobu, te su sve ušle i vidjele da je grob prazan
Njih pet su onda sjele na kamen kraj ulaza kako bi razgovarale o tome što su tu vidjele. Još niti jedanput nisu pomislile da je Isus uskrsnuo. Kako su subotu provele odvojene od drugih vjernika, zaključile su da je tijelo moralo preneseno na neko drugo mjesto. Ali što su više raspravljale o ovoj mogućnosti, to im je bilo teže objasniti uredni raspored pogrebnih plahti; kako su mogli pomaknuti tijelo kad su plahte kojima je bilo ovijeno još uvijek ležale netaknute na pogrebnoj loži?
I dok su žene sjedile na kamenu tijekom ovih ranih sati novoga dana, pogledale su u stranu i ugledale nekakvog stranca kako tiho i nepomično stoji. Na trenutak ih je ponovo spopao strah, ali je Marija Magdalena pohitila prema njemu misleći da je vrtlar, govoreći: “Gdje si odnio Učitelja? Gdje su ga položili ? Reci nam, da možemo otići po njega. ” Kad joj stranac nije odgovorio, Marija je počela plakati. Tada im je Isus rekao: “Ženo, koga tražiš?” Marija odgovori: “Tražimo Isusa kojega su položili da počiva u Josipov grob, ali njega nema. Znaš li gdje su ga odnijeli?” Reče Isus: “Nije li vam taj Isus rekao, čak i u Galileji, da će umrijeti, ali da će opet ustati? ” Ove su riječi zapanjile žene, ali Učitelj je bio toliko izmijenjen da ga još uvijek nisu mogle prepoznati u blijedom jutarnjem svjetlu. I dok su razmišljale o njegovim riječima, obrati se Isus Magdaleni dobro poznatim glasom: “Marijo!” Kad je čula ovaj izraz dobro poznatog suosjećanja i prijateljskog pozdrava, Marija je prepoznala glas svoga Učitelja i te je odmah kleknula pred Gospodinom govoreći: “Moj Gospodine, i moj Učitelju!” I sve su druge žene shvatile da pred njima stoji njihov Učitelj u svom novom i uzvišenom obličju, te su sve pred njim kleknule.
Ljudske su oči bile u stanju vidjeti Isusovo morontija obličje zahvaljujući posebnoj službi preobrazitelja i srednjih bića u suradnji s određenim morontija osobama koje su ovom prilikom pratile Isusa.
Marija je htjela zagrliti Isusova stopala, ali on joj je rekao: “Ne dodiruj me, Marijo, jer ja više nisam u svom zemaljskom obličju. U ovom ću obličju ostati s vama neko vrijeme prije nego što uziđem k svome Ocu. Ali sada krenite žurno i recite mojim apostolima – i Petru - da sam uskrsnuo i da ste sa mnom razgovarale.”
Kad su se žene oporavile od velikog iznenađenja i zaprepaštenja, požurile su prema gradu i kući Ilije Marka, gdje su ispričale desetorici apostola sve što im se dogodilo; ali apostoli im nisu vjerovali. Isprva su mislili da su žene vidjele utvaru, ali kad im je Marija Magdalena ponovila Isusove riječi, i kad je Petar čuo svoje ime, izjurio je iz gornje sobe, a za njim je istrčao i Ivan, te su njih dvojica pojurila kako bi što prije došli do groba i sami se uvjerili u istinitost ovih tvrdnji.
Žene su ponovile priču o razgovoru s Isusom ostalim apostolima, ali oni im nisu vjerovali; nisu htjeli otići do groba da provjere priču kao što su to učinili Petar i Ivan.
PETAR I IVAN NA GROBU
Dok se dvojica apostla trčala prema Golgoti i Josipovom grobu, u Petru su se izmjenjivale misli straha i nade; on se bojao susreta s Učiteljem, ali nadu mu je probudila činjenica da je Isus spomenuo baš njega. Bio je napola uvjeren da je Isus uistinu živ; sjetio se Isusovog obećanja da će ustati trećeg dana. Premda može djelovati čudno, od raspeća Isusa nije ni na trenutak pomislio na ovo obećanje sve dok nije krenuo sjeverno od Jeruzalema. Dok je Ivan žurio iz grada, u njegovoj je duši plamtjela čudna ekstaza radosti i nade. Bio je napola uvjeren da su žene uistinu vidjele uskrslog Učitelja.
Ivan, kako je bio mlađi, brže je trčao pa je prije Petra došao do groba. No, zastao je na ulazu da pogleda unutrašnjost groba, te je vidio da je sve bilo onako kako je Marija opisala. Uskoro je dojurio i Šimun Petar koji je, kad je ušao, vidio prazan grob i pogrebna platna kako leže u neobičnom rasporedu. Kad je Petar izašao iz groba, ušao je i Ivan i uvjerio se sam za sebe, te su onda sjeli na kamen kako bi razmislili o značenju svega što su vidjeli i čuli. I dok su tako sjedili, prevtali su po glavi sve što je do ovog časa rečeno o Isusu, ali nisu bili u stanju jasno shvatiti sve što se dogodilo.
Petar je isprva rekao da je grob sigurno opljačkan, i da su neprijatelji ukrali tijelo i najvjerojatnije podmitili stražare. Ali Ivan je ustvrdio da pljačkaši ne bi ostavili grob tako urednim ako su došli ukrasti tijelo. Pitao se kako je uopće moguće da su plahte ostavljene i to u tako netaknutom stanju. Ponovo su ušli u grob da pomnije promotre pogrebne povoje. Kad su po drugi put izašli iz groba, našlu su Mariju Magdalenu kako plače pred ulazom u grob. Marija je otišla apostolima vjerujući da je Isus ustao od mrtvih, ali kad su oni odbili vjerovati njezinim riječima, obuzela ju je toga i očajanje. Željela se vratiti na grob, gdje je čula dobro poznati Isusov glas.
Marija je ostala na grobu kad su Petar i Ivan otišli, i tada joj se Učitelj se još jednom ukazao govoreći: “Ne sumnjaj; nađi hrabrosti vjerovati u ono što si vidjela i čula. Idi natrag mojim apostolima i javi im da sam ustao od mrtvih, i da ću im se ukazati. Reci im da idem pred njima u Galileju kako sam i obećao."
Marija je otrčala do Markova doma i ispričala apostolima o svom drugom razgovoru s Isusom, ali oni joj ponovo nisu vjerovali. No, kad su se Petar i Ivan vratili, prestali su se rugati, te ih je obuzeo stah.
Oznake: Uskrs