Ovo bi trebao biti najznačajniji post do sada napisan na ovom blogu, tajna i znanje o čovjeku-ljudima koji žive na planetu Zemlji. Tekst je dugačak, napisan u više zasebnih cijelina, nadam se razumljiv većini čitatelja iako trenutno čitljiv manjini koja gleda prema gore i teži osobnom napretku kao i napretku svih.

Problem definiranja čovjeka je kompleksan i višestruk zbog trenutnog znanstveno-tehnološkog nivoa razvoja koji je vidljiv, opisiv i mjerljiv i drugih viših energetskih i duhovnih cijelina čovjeka koje nisu vidljive i mjerljive postojećom tehnologijom a što ne znači da nisu stvarne kao i vidljive komponente čovjeka. Većina nas gleda na svijet mehanistički a ne u subatomskom prostoru koji ima sasvim druge zakone kao što sam i napisao u boxevima na lijevoj strani ovog bloga.

Ova tema se tiče svakoga čovjeka posebno i kada je počinje otkrivati u sebi i drugima tada je krenuo stazom uspona i osobnog rasta.

Prije početka priče o čovjeku moram naglasiti da je temelj svemirskog materijala energija u smislu da je osnova cjelokupne egzistencije, i čista energija je kontrolirana od strane Boga Oca. Temelj svemira pa i Zemlje je materijal, ali bit života je duh. Otac duhova je također predak svemira, od vječnog Oca Izvorni Sin je vječni izvorni originalni uzorak, Otoka Raja.
Materija - energije – one su različite manifestacije iste kozmičke stvarnosti.

Ali vratimo se čovjeku, što je on, po definiciji koja je manje-više poznata i opće prihvaćena.
Struktura čovjeka u materijalnoj dimenziji je nama poznata kao živi elektrokemijski sklop sa
mozgom koji omogućuje određenu inteligenciju u interakciji sa vanjskim svijetom i napredovanjem procesom učenja i iskustva. Znamo iz kiriljanovih fotografija da čovjek ima i auru koja ga obuhvaća, tip fine energije koji izlazi iz živog fizičkog tijela a ogledalo je fizičkog i psihičkog zdravlja čovjeka. Ali čovjek nije samo to, važno je znati da svatko od nas ima živi materijalni elektrokemijski sklop sa mozgom koji pored funkcije obrade podataka je i antigravitacijski stroj, ali je još važnije znati da je to materijalno tijelo vozilo (ili hram) žive duše sa umom i da sa njima živi još i duh-izvorni fragment Boga Oca. Um je „softwer“za mozak (hardver) povezan sa dušom, mislim da je to dobra usporedba. Cijelokupni takav sklop uma-mozga je povezan sa sedam pomoćnih krugova duha na planeti i dalje sa Svemirom.
U naknadnom opisu sedam pomoćnih krugova duha poslužiti ću se analogijom računarne mreže jer je internet danas poznat manje/više svima, jer i računarna mreža ima sedam slojeva (fizički sloj, sloj podatkovne veze, mrežni sloj, prijenosni sloj, sloj sesije, sloj predstavljanja, aplikacijski sloj), iako u stvarnosti nije tako, to je analogija na pomoćne duhove krugova.

Pa idemo pokušati opisati dijelove koji čine cijelinu čovjeka, s time da ovdije neće biti riječi o materijalnom, elektrokemijsko dijelu jer je on poznat većini ljudi, nego ću izlaganje nastaviti o ličnosti- duši i umu te duhu-izvornom fragmentu boga ili misaonom ispravljaču i o njihovom međuodnosu. I ovdije počinje priča o Duši – Umu – Duhu spojenih u jedan složeni sistem koji zovemo ljudsko biće.

Duša - ličnost

Premda bi bilo preuzetno pokušati definirati ličnost, može se pokazati korisnim navesti nekoliko činjenica s njom u vezi:

1.Ličnost je to svojstvo stvarnosti koje daruje bilo sam Bog Otac Svih ili koje Elohimi daruju u Očevo ime.

2.Ona može biti darovana svakom živom sistemu energije koji obuhvaća um i duh.

3.Ona nije u cjelosti podložna okovima apriorne uzročnosti. Relativno je stvaralačka ili sustvaralačka.

4. Kad je darovana stvorenim bićima materijalne evolucije, ličnost navodi duh da uz pomoć uma nastoji ovladati energijom-materijom.

5.Dok sama nema identiteta, ličnost može ujediniti identitet svakog živog sistema energije.

6.Za razliku od triju energija koje reagiraju na gravitaciju kako kvalitativno tako i kvantitativno, ličnost reagira na krug ličnosti jedino kvalitativno.

7. Ličnost se ne mijenja unatoč sveopćoj promjeni.

8.Ona može dati dar Bogu, može navesti čovjekovu slobodnu volju da se posveti činjenju Božje volje.

9.Obilježena je moralnošću--sviješću o relativnosti odnosa s drugim osobama. Ona opaža razliku između različitih razina ponašanja i pronicljivo odabire među njima.

10.Ličnost je jedinstvena, apsolutno jedinstvena: ona je jedinstvena u vremenu i prostoru; jedinstvena u vječnosti i na Raju; jedinstvena kad je darovana biću, ne postoje duplikati; jedinstvena u svakom času egzistencije; jedinstvena u odnosu s Bogom, u kojeg nema pristranosti, no koji ne može dadati ličnost na ličnost, jer je to nemoguće, ličnost je asocijativna premda nije zbrojiva.

11. Ličnost neposredno reagira na prisutnost drugih ličnosti.

12.Ličnost je jedina stvar koja se može dodati duhu, što potvrđuje Očevo prvenstvo u odnosu na Sina. (Um ne mora biti dodan duhu.)

13.Zajedno s identitetom koji se nalazi u preživjeloj duši, ličnost može preživjeti fizičku smrt. Ispravljač i ličnost su nemijenjajući; odnos između njih (u duši) nije ništa drugo nego promjena, neprestana evolucija; i ako bi se ova promjena (rast) obustavila, duša bi prestala postojati.

14.Ličnost je na vrlo osobit način svjesna vremena; ona spoznaje vrijeme drukčije nego to čine um ili duh.

Tip ličnosti koji je podaren ljudima na Zemlji posjeduje potencijal za sedmodimenzionalni samoizražaj ili ostvarenje osobe. Od ovih dimenzionalnih pojava, tri se mogu ostvariti na konačnoj razini, tri na absonitnoj i jedna na apsolutnoj. Na podapsolutnim razima, bića mogu doživjeti ovu sedmu ili dimenziju cjelokupnosti kao stvarnost ličnosti.

Ova vrhovna dimenzija predstavlja pridruživi apsolut i premda nije beskonačna, posjeduje dimenzionalni potencijal za podbeskonačni prodor apsolutnog.

Konačne dimenzije ličnosti tiču se kozmičke duljine, dubine i širine. Duljina pokazuje značenje; dubina obilježava vrijednost; širina obuhvaća uvid-sposobnost bića da doživi neospornu svijest kozmičke stvarnosti. Ljudska bića će biti u stanju izbjeći velike teškoće koje susreću pri proučavanju ljudske ličnosti ako se sjete da dimenzionale razine i duhovne razine nisu koordinirane u iskustvenom ostvarenju ličnosti.

Život je uistinu proces koji se odvija između organizma (bitka) i njegovog okruženja. Ovoj vezi između organizma i njegovog okruženja, ličnost pridaje vrijednost identiteta i značanja kontinualnosti. Jasno je stoga da veza između podražaja i posljedice ne predstavlja čisto mehanički proces, kako ličnost sudjeluje u cijelokupnosti ove sitacije. Mehanizmi će uvijek biti obilježeni pasivošću; organizmi uvijek posjeduju prirođeno svojstvo aktivnosti.

Fizički život je proces koji se ne odvija toliko unutar organizma koliko između organizma i njegovog okruženja. I svi takvi procesi imaju tendenciju da stvore i utemelje organske uzorke reagiranja na takvo okruženje. I svi su takvi usmjerivački uzorci visoko utjecajni pri odabiru cilja.

Posredničkim djelovanjem uma uspostavlja se smislen odnos između okruženja i čovjekovog "ja." Sposobnost i voljnost organizma da učini tako bitne kontakte s okruženjem (reakciju na podražaj) predstavlja stav cijele ličnosti.

Ličnost ne može uspješno djelovati u izolaciji. Čovjek je po svojoj naravi društveno biće; njega prožima žudnja da nekome pripada. Doslovno je istina, "Ni jedan čovjek ne živi za sebe."

Ali koncept ličnosti koji označava cjelinu živog i djelujućeg stvorenog bića označava mnogo više nego integraciju odnosa; on označava ujedinjenje svih komponenti stvarnosti i koordinaciju svih odnosa. Odnosi postoje između dva predmeta, dok tri ili više predmeta tvore sistem i takav sistem predstavlja mnogo više nego uvećan ili složen odnos. Ova razlika je jako bitna, kako u kozmičkom sistemu individualni članovi nisu uzajamno povezani, izuzev što su povezani s cijelim i kroz individualnost cijelog.

U ljudskom organizmu, zbroj komponenti sačinjava bitak -individualnost- no takav proces ni najmanje ne naliči ličnosti, koja je ujedinitelj svih ovih komponenti pri njihovom odnosu s kozmičkim stvarnostima.

U agregatu, dijelovi se dodaju jedan na drugi; u sistemu, komponente su uzajamno uređene. Sistemi su značajni radi organizacije - pozicionih vrijednosti. U dobrom sistemu, svaka komponenta ima svoju kozmičku poziciju. U lošem sistemu, javljaju se bilo nedostaci ili nered - poremećaji. U ljudskom sistemu, ličnost je ta koja ujedinjuje sve aktivnosti zauzvrat unoseći svojstva identiteta i stvaralaštva.

Pri proučavanju čovjekovog bitka, treba imati na umu slijedeće:

1. Fizički sistemi su podređeni.
2. Intelektualni sistemi su istoredni.
3. Ličnost je nadređena.
4. Duhovna sila koja živi u čovjeku ima usmjerivački potencijal.

Pri razmatranju svih predodžbi bitka, treba prepoznati činjenicu da prvo nastaje život, a tek potom njegova procjena ili tumačenje. Dijete prvo živi, a tek potom razmišlja o svom životu. U kozmičkom sustavu, uvid prethodi predviđanju.

Kozmička činjenica da je Bog postao čovjek zauvijek je izmijenila sva značenja i sve vrijednosti ljudske ličnosti. U pravom smislu riječi, ljubav podrazumijeva uzajamno poštovanje cijelih ličnosti, bilo ljudskih, božanskih ili ljudsko-božanskih. Dijelovi čovjekovog "ja" mogu djelovati na brojne načine, razmišljanjem, osjećanjem ili željenjem, dok se jedino koordinirana svojstva cijele ličnosti usredotočuju u inteligentnom činu; i iskrena i nesebična ljubav jednog ljudskog bića prema drugom, bilo ljudskom ili božanskom biću, omogućuje da se sve ove moći povežu s duhovnim obdarenjem smrtnog uma.

Svi fizički koncepti stvarnosti počivaju na pretpostavci aktualnosti ljudske ličnosti; svi koncepti nadljudskih stvarnosti počivaju na iskustvu ljudske ličnosti koja djeluje u sastavu i u vezi s kozmičkim stvarnostima izvjesnih pridruženih duhovnih jedinki i božanskih ličnosti. Izuzev ličnosti, sve neduhovne pojave u ljudskom iskustvu predstavljaju sredstva koja vode nekom cilju. Svaki istinski odnos ljudskog bića s drugim osobama, ljudskim ili božanskim, sam po sebi predstavlja cilj. I takav prijateljski odnos s ličnošću Božanstva predstavlja vječni cilj kozmičkog uspona.

Radi toga što posjeduje ličnost čovjek se može nazvati duhovnim bićem, kako jedinstvo bitka i samosvijest ličnosti predstavljaju obdarenja nadmaterijalnog svijeta. Sama činjenica da smrtni materijalista može zanijekati postojanje nadmaterijalnih stvarnosti sama po sebi ukazuje na to da su u njegovom umu prisutne i aktivne sinteza duha i kozmička svijest.

Veliki kozmički raskol vlada između materije i misli, no ovaj je raspol daleko veći između materijalnog uma i duhovne ljubavi. Svijest, a pogotovu samosvijest, ne može biti objašnjena ni jednom terijom mehaničke elektronske povezanosti ili materijalističkih pojava energije.

Kako um teži najvišoj analizi stvarnosti, materija, čija spoznaja iščezava sa stanovišta materijalnih čula, može ostati stvarna umu. Kad duhovni uvid teži onoj stvarnosti koja ostaje po iščeznuću materije i kad je nastoji potanko analizirati, ona iščezava umu, dok uvid duha može i dalje spoznati kozmičke stvarnosti i najviše vrijedosti duhovne naravi. Na taj način, znanost poprima obličje filozofije, dok se filozofija mora povući pred zaključcima istinskog duhovnog iskustva. Razmišljanje se povlači pred mudrošću, dok se mudrost gubi u prosvijetljenom i kontemplativnom obožavanju.

U znanosti, čovjekovo "ja" opaža materijalni svijet; filozofija predstavlja opservaciju ove opservacije materijalnog svijeta; religija, istinsko duhovno iskustvo, predstavlja iskustveno ostvarenje kozmičke stvarnosti opservacije ove opservacije cjelokupne relativne sinteze energetskih materijala vremena i prostora. Izgraditi kozmičku filozofiju na temeljima isključivog materijalizma znači zanemariti činjenicu da su sve materijalne stvari na početku bile zamišljene stvarnima u iskustvu ljudske svijesti. Osmatrač ne može biti predmet osmatranja; procjena zahtijeva da se do izvjesnog stupnja prevaziđe predmet procjene.

U vremenu, razmišljanje vodi mudrosti, a mudrost vodi iskazanju obožavanja; u vječnosti, obožavanje ovdi mudrosti, a mudrost rezultira finalnošću misli.

Ono što omogućuje ujedinjenje evoluirajućeg čovjekovog "ja" počiva u obilježjima njegovih sastavnih dijelova: osnovnih energija, osnovnih tkiva, osnovne kemijske kontrole, najviših ideja, najviših motiva, najviših ciljeva i božanskog duha koji je dar Raja - tajne koja objašnjava samosvijest čovjekove duhovne naravi.

Cilj kozmičke evolucije je postignuće jedinstva ličnosti putom sve veće dominacije duha - kada slobodna volja reagira na nauk i vodstvo Misaonog Ispravljača. Unutarnje kozmičko svojstvo kako ljudske tako i nadljudske ličnosti može se nazvati "evolucijom dominacije," proširenjem kontrole kako nad sobom tako i nad svojim okruženjem.

U toku fizičkog života, čovjekovo materijalno "ja," egoistička jedinka ljudskog identiteta, ovisi o produženju djelovanja materijalnog životnog mehanizma, produženju djelovanja neizjednačene ravnotežene energija i intelekta koja se na Zemlji naziva životom. No bitak čija vrijednost može osigurati opstanak, bitak koji može nadići iskustvo smrti, evoluira jedino uspostavom potencijalnog prijenosa identiteta evoluirajuće ličnosti s prolaznog životnog mehanizma--materijalnog tijela--na trajniju i besmrtnu narav duše pa čak i preko ovih razina, u područje gdje duša postaje obuhvaćena i duhovnom stvarnošću čiji status vremenom postiže. Ovaj aktualni prijenos od povezanosti s materijalnim do poistovjećenja s višim dimenzijama postiže se iskrenošću, ustrajnošću i čvrstinom odluka smrtnog stvorenog bića koje traži Boga.

Duh –izvorni fragment Boga, Misaoni Ispravljač (Bog u čovjeku)

Premda Otac Svih osobno živi na Raju, u samom centru svemira, on je istinski prisutan na svjetovima prostora u umovima svoje nebrojene djece vremena u kojoj živi u vidu Tajanstvenih Osmatrača. Vječni Otac je istodobno najviše udaljen i najintimnije povezan sa svojim planetarnim sinovima smrtnicima.

Njegovi fragmenti - Ispravljači su stvarnost Očeve ljubavi koja je utjelovljena u ljudskim dušama; oni su istinska garancija čovjekovog vječnog života koja je zatvorena u smrtnom umu; oni su bit usavršene ličnosti čovjeka finaliste koju ljudi mogu okusiti u vremenu dok postupno ovladavaju božanskom vještinom življenja Očeve volje, postižući je korak po korak dok se uspinju svemirom za svemirom, sve dok istinski ne postignu božansku prisutnost svog Rajskog Oca.

Naredivši da čovjek bude savršen kao što je on sam savršen, Bog se spustio u vidu Ispravljača, postavši čovjekov iskustveni suradnik pri postignuću uzvišene sudbine koja se na ovaj način uspostavlja. Božji fragment koji živi u čovjekovom umu predstavlja apsolutnu i bezuvjetnu garanciju da čovjek može naći Oca Svih ako pristane surađivati s božanskim Ispravljačem koji je došao od Boga kako bi našao čovjeka i učinio ga svojim sinom čak i za života u tjelesnom obličju.

Ispravljač je apsolutna bit beskonačnog bića zatvorena u umu konačnog stvorenog bića koja, ovisno o odlukama dotičnog smrtnika, vremenom može okonačati ovu privremenu zajednicu između Boga i čovjeka i uistinu proizvesti novu vrstu bića koja će biti posvećena vječnoj kozmičkoj službi. Ispravljač je božanska stvarnost svemira koja obistinjuje istinu da je Bog čovjekov Otac. Ispravljač je čovjekov pouzdani kozmički kompas koji uvijek nepogrešivo upućuje čovjekovu dušu prema Bogu.

Naše prolazne i nestabilne emocije radosti i patnje najvećim dijelom predstavljaju čisto ljudske i materijalne reakcije na našu unutarnju psihičku klimu i naše vanjsko materijalno okruženje. Ne može se stoga, očekivati od Ispravljača sebična utjeha i fizička podrška. Ispravljač nas nastoji pripremiti za vječnu pustolovinu, osigurati produženje našeg života. Misija Tajanstvenog Osmatrača ne počiva u nastojanju da ublaži naše burne osjećaje ili izliječi naš povrijeđeni ponos; pažnju i vrijeme Ispravljača zaokuplja nastojanje da pripremi našu dušu za dugi put uspona.

Misaoni Ispravljači nastoje zamijeniti naše osjećaje straha za uvjerenja ljubavi i pouzdanja; no oni to ne mogu učiniti mehanički i samovoljno; to je naš zadatak. Dok sprovodimo odluke koje nas oslobađaju od okova straha, mi doslovno stvaramo psihičko uporište na koje Ispravljači mogu položiti duhovnu polugu nadahnjujućeg i naprednog prosvjetljenja.

Ispravljač je izvor duhovnog postignuća i nada božanskog karaktera u nama. On je moć, privilegija i mogućnost za postignuće vječnog života, po kojoj se zauvijek razlikujemo od čisto životinjskih stvorenja. On je viši i istinski unutarnji duhovni podražaj misli koji se razlikuje od vanjskih i fizičkih podražaja koje um prima pomoću nervno-energetskog mehanizma materijalnog tijela.

Ispravljači su vječni preci, božanski praizvori, naše evoluirajuće besmrtne duše; oni su poriv koji čovjeka neprestano nagoni da pokuša ovladati sadašnjom materijalnom egzistencijom, ne gubeći iz vida budući duhovni život. Ispravljači su zatočenici neumoljive nade, izvori vječnog napretka. A kako se raduju kad mogu komunicirati sa svojim suradnicima više-manje izravnim kanalima! Kako se raduju kad se mogu riješiti simbola i drugih metoda neizravne komunikacije i direkno prenijeti svoje poruke intelektima svojih ljudskih suradnika!

Dok se ljudski um neometano kreće slobodnim ali kontroliranim kanalima stvaralačke imaginacije, vrhovni i samodjelujući Ispravljači su mu često u stanju prenijeti duhovno bitne komponente. U takvim časovima, a u nekom slučaju i za vrijeme sna, Ispravljač je u stanju uhititi mentalne struje, te prvo zaustaviti a zatim skrenuti tok misli; i ovim se nastoje postići duboke duhovne preobrazbe u višim razinama nadsvijesti. Na taj se način umne sile i energije približnije uštimavaju prema glazbenom ključu dodirnih tonova duhovne razine sadašnjosti i budućnosti.

Dok se ljudski um neometano kreće slobodnim ali kontroliranim kanalima stvaralačke imaginacije, vrhovni i samodjelujući Ispravljači su mu često u stanju prenijeti duhovno bitne komponente. U takvim časovima, a u nekom slučaju i za vrijeme sna, Ispravljač je u stanju uhititi mentalne struje, te prvo zaustaviti a zatim skrenuti tok misli; i ovim se nastoje postići duboke duhovne preobrazbe u višim razinama nadsvijesti. Na taj se način umne sile i energije približnije uštimavaju prema glazbenom ključu dodirnih tonova duhovne razine sadašnjosti i budućnosti.

No naši nestalni i brzo mijenjujući mentalni stavovi često staju na put Ispravljačevim planovima, remeteći njihovo djelovanje. Ne samo što usađene naravi ljudi i rasa predstavljaju teškoću njihovom radu, već ovu službu isto tako značajno ometaju naša prerano formirana mišljenja, kristalizirane ideje i duboko uvriježene predrasude. Radi ovih se zapreka u čovjekovoj svijesti najčešće javljaju jedino njihove nedovršene tvorevine, što neminovno vodi konceptualnoj pometnji. Stoga, svaki put kad analizirate mentalne situacije, možete naći sigurnost jedino ako smjesta prepoznate upravo ono što svaka misao i iskustvo stvarno i temeljno predstavljaju, ni najmanje se ne obazirući na sve druge mogućnosti.

Veliki problem života počiva u tome što čovjek treba uskladiti naslijeđene sklonosti života sa zahtijevima duhovnih poriva koji izviru iz božanske prisutnosti Tajanstvenog Osmatrača. Dok za života u svemiru viših razina postojanja ni jedan čovjek ne može služiti dva gospodara, za života koji sada živimo na Zemlji svaki je čovjek primoran služiti dva gospodara. Čovjek mora umjetnički ovladati sposobnošću neprestanog donošenja ljudskih vremenskih kompromisa istodobno priznajući duhovnu odanost samo jednog gospodara; i ovo je razlog zašto mnogi posrnu i pokleknu, postavši žrtvama iscrpljenosti i stresa evolucijske borbe.

Bilo bi pogrešno smatrati da Ispravljači žive u materijalnom mozgu ljudskih bića. Oni nisu organski dio fizičkih tijela planetarnih stvorenja. Bolje je da si predočimo da Misaoni Ispravljači žive u smrtničkom umu čovjeka, nego u nekom njegovom fizičkom organu. Neizravno i neprimijetno, Ispravljač bez prestanka komunicira s ljudskim bićem, naročito za vrijeme onih blaženih časova obožavalačkog kontakta između uma i duha koji se odvija u čovjekovoj nadsvijesti.

Premda nas maši božanski Ispravljači prije svega nastoje duhovno pripremiti za naredni stadij beskonačne egzistencije, njima je isto tako jako stalo do naše vremenske dobrobiti i naših stvarnih postignuća na Zemlji. Oni su presrećni kad mogu doprinjeti našem zdravlju, sreći i istinskom uspjehu. Stalo im je do našeg uspjeha po svim pitanjima planetarnog napredovanja koja ne škode našem budućem životu vječnog napretka.

Ispravljač ostaje s nama kroz sve nevolje i kroz svaku bolest koja ne uzrokuje potpuno uništenje mentalnog sustava. Ali kako je neljubezno s čovjekove strane svjesno onečistiti ili na bilo koji način namjerno zagaditi fizičko tijelo koje mora poslužiti kao zemaljski hram ovom izvanrednom Božjem daru. Svi fizički otrovi uveliko otežavaju Ispravljačeva nastojanja na uzvišenju materijalnog uma, dok mentalni otrovi straha, ljutnje, zavisti, sumnjičavosti i netrpeljivosti jednako stravično ometaju duhovni napredak evolutivne duše.

Kad Misaoni Ispravljač dođe u ljudski um, on sa sobom ponese plan najboljeg puta, idealnog života, koji je prethodno izradio. Oni tako započinju rad s jasnim i predodređenim planom za intelektualni i duhovni razvoj svojih ljudskih suradnika, premda ni jedno ljudsko biće nije obvezno prihvatiti ovaj plan. Dok je istina da svi imamo predodređenu sudbinu, nije predodređeno da moramo prihvatiti ovo božansko predodređenje sudbine; potpuno smo slobodni bilo djelomično ili potpuno odbaciti ovaj program Misaonih Ispravljača. Ispravljači svojim djelovanjem nastoje sprovesti umne promjene i duhovna usklađenja koja čovjek slobodno i inteligentno prihvaća, kako bi postigli snažniji utjecaj pri usmjerenju njegove ličnosti; ali ni pod kojim nas okolnostima ovi božanski Osmatrači neće iskoristiti niti na nas na bilo koji način samovoljno utjecati pri našim odlukama i izborima. Ispravljači poštuju suverenitet ličnosti; oni se uvijek podređuju našoj volji.

Dok su Ispravljači ustrajni, domišljati i savršeni u svojim radnim metodama, oni nikad ne pribjegavaju nasilju nad bitkom svojih domaćina koji su obdareni slobodnom voljom. Božanski Osmatrač ne može produhoviti ni jedno ljudsko biće protivno volji ovog bića; opstanak je dar Bogova i stvorena bića vremena moraju prvo željeti ovaj opstanak. Na koncu konca, što god Ispravljač uspije postići za nas, zapisi će pokazati da je preobražaj postignut s našom suradnjom i uz naš pristanak, da smo voljno surađivali s Ispravljačem pri postignuću svakog koraka ovog ogromnog preobražaja na putu uspona.

Ispravljač ne pokušava upravljati našim mislima kao takvim, već ih nastoji produhoviti, učiniti vječnim. Ni anđeli ni Ispravljač ne nastoje izravno utjecati na ljudske misli; ovo predstavlja isključivu povlasticu naše ličnosti. Ispravljači su posvećeni nastojanju da poboljšaju, izmijene, isprave i koordiniranju naš misaoni proces.

Kao lično stvoreno biće, čovjek ima um i volju. Kao predlično biće, Ispravljač ima predum i predvolju. Ako se uspijemo tako cjelovito suglasiti s Ispravljačevim umom da ga konačno budemo u stanju promatrati tako reći licem u lice, naši će se umovi sjediniti i bit ćemo osnaženi Ispravljačevim umom. Ako naša volja zatim odredi i nametne izvršenje odluka ovog novog i spojenog uma, kroz ovu našu odluku Ispravljačeva predlična volja postiže izražaj ličnosti, dok mi u pogledu dotičnog projekta postajemo sjedinjeni sa svojim Ispravljačem. Naš um postiže usklađenje s božanstvenosti, dok Ispravljačeva volja postiže izražaj ličnosti.

Ovisno o mjeri postignuća takvog identiteta, mentalno se približavamo višem stadiju egzistencije.

Mnogi od nas troše toliko vremena i energije na nebitne stvari, dok gotovo u cjelosti previde bitnije stvarnosti od vječnog značaja, upravo ona dostignuća koja mogu voditi razvoju skladnijeg radnog sporazuma između nas i naših Ispravljača. Veliki cilj ljudske egzistencije počiva u čovjekovom usklađenju s božanstvenošću njegovog unutarnjeg Ispravljača; veliko postignuće fizičkog života počiva u postignuću istinske i razborite posvećenosti vječnim ciljevima božanskog duha koji djeluje i čeka u našem umu. Ali čovjekovo odano i odlučno nastojanje da ostvari vječnu sudbinu nikako ne isključuje mogućnost postignuća bezbrižnog i radosnog života i uspješne i priznate karijere na zemlji. Suradnja s Misaonim Ispravljačem ne povlači samokažnjavanje, lažnu pobožnost ili licemjerno i razmetljivo samouniženje; idealan život je život brižne službe, a ne egzistencija prožeta bojaznima i zlim slutnjama.

Ispravljači su u stanju primiti naprekidni tijek kozmičke informacije koja putuje glavnim krugovima vremena i prostora; oni su neprekidno u dodiru s kozmičkom energijom i inteligencijama duha. Ali zahvaljujući jako malom broju zajedičkih obilježja kao i čovjekoj nesposobnosti da razazna i reagira na Ispravljačevo djelovanje, ovi moćni poslanici nisu u stanju prenijeti najveći dio ovog bogatstva mudrosti i istine umovima ljudi u kojima žive.

Između ljudskog i božanskog, između čovjeka i Boga, vlada ogroman raskol. Rase koje žive na Zemlji u tako velikoj mjeri podliježu djelovanju svoje elektrokemijske prirode, toliko nalikuju životinjama u svom svakodnevnom ponašanju, tako emocionalno djeluju u svojim normalnim reakcijama, da je Osmatračima često jako teško voditi i upravljati takva bića. Mi tako rijetko donosimo hrabre odluke i dajemo znakove svesrdnoj posvećenosti, da je Ispravljačima gotovo nemoguće neposredno komunicirati s ljudskim umom. Čak i kad uhvate priliku da upute ljudskoj duši neku novu misao, ovo duhovno otkrivenje često tako snažno zaslijepi čoveka da vodi k prenagljenom grču fanatizma ili nekom novom intelektualnom preokretu katastrofalnih posljedica. Mnoge nove religije i čudni "izmi" predstavljaju rezultat izjalovljenih, nesavršenih, neshvaćenih i iskrivljenih pokušaja komunikacije naših Misaonih Ispravljača.

Čovjekovi snovi, ta iskrivljena i nepovezana parada neusklađenog usnulog uma, predstavljaju odličan dokaz Ispravljačevog neuspjeha pri usklađenju i povezivanju različitih komponenti čovjekovog uma. Ispravljači jednostavno nisu u stanju za vrijeme jednog života, samovoljno uskladiti i sinkronizirati dva tako ralizičita načina razmišljanja kakva su ljudski i božanski. Kad u tome uspiju, kao što je nekom prilikom bio slučaj, takve duše se smjesta prevode na rezidencijske svjetove a da pri tome ne moraju proći procesom smrti.

Ispravljač za vrijeme sna nastoji postići jedino ovo što je volja ličnosti njegovog domaćina prethodno u cjelosti odobrila odlukama i izborima koji su doneseni za vrijeme pune budne svijesti i koji su na taj način pohranjeni u razinama naduma, koji predstavlja spojenu domenu ljudskog i božanskog međuodnosa.

Dok njihovi fizički suradnici spavaju, Ispravljači pokušavaju zabilježiti svoja djela u višim razinama materijalnog uma i čovjekovi groteskni snovi pružaju svjedočanstvo neuspjehu njihovih nastojanja na uspostavi djelotvornog kontakta. Apsurdnost čovjekovih snova svjedoči ne samo o pritisku neispoljenih emocija već i o užasnom izobličenju predstava Ispravljačevih duhovnih predodžbi. Za vrijeme nesvjesnog sna, naše strasti, porivi i druge usađene predispozicije prenose svoja značenja u slikovni oblik i postavljaju svoje neispoljene žudnje u isti psihički registar u koji Ispravljači nastoje unijeti svoje božanske poruke.

Cjelokupno ostvarenje ličnosti na materijalnom svijetu počiva na sve većem ovladanju sedam psihičkih krugova fizičke potencijalnosti. Ulazak u sedmi krug obilježava početak djelovanja istinske ljudske ličnosti. Upotpunjenje prvog kruga obilježava relativnu zrelost smrtnog bića. Premda prolazak kroz sedam kružnica kozmičkog rasta nije isto što i spoj čovjeka s Ispravljačem, ovladanje ovim krugovima obilježava postignuće onih koraka koji prethode čovjekovoj fuziji s Ispravljačem.

Ispravljač je naš ravnopravni suradnik pri postignuću sedam krugova--dostignuću odgovarajuće fizičke zrelosti. Ispravljač se uspinje ovim krugovima zajedno s čovjekom, od sedmog do prvog kruga, i postiže status vrhovnosti i samodjelovanja uglavnom neovisno o aktivnoj suradnji fizičkog uma.

Psihički krugovi nisu isključivo intelektualni ili posve morontijalni; oni se tiču statusa ličnosti, umnog postignuća, rasta duše i usklađenja s Ispravljačem. Uspješnan prolazak ovim razinama zahtijeva skladno djelovanje cijele ličnosti, a ne samo njezinih pojedinačnih faza. Rast dijelova nije jednak zrelosti cijelog; dijelovi postižu stvarni rast u skladu s proširenjem cijelog bića - čitavog bitka - njegovih materijalnih, intelektualnih i duhovnih strana.

U slučaju da razvoj intelektualne prirode preteče razvoj duhovne strane čovjeka, komunikacija s Misaonim Ispravljačem postaje vrlo teška i opasna. Pretjeran duhovni razvoj jednako vodi k fanatičnom i izopačenom tumačenju vodstva duha ovog unutarnjeg Ispravljača. Ako je slučaj da biće ima nedostatnu duhovnu sposobnost, Ispravljaču je daleko teže prenijeti takvom materijalnom intelektu duhovne istine iz više nadsvijesti. Savršeno postojan um koji je smješten u tijelu čistih navika, uravnoteženih nervnih energija i ujednačenog kemijskog djelovanja, gdje fizičke, mentalne i duhovne moći postižu trojedini razvojni sklad, predstavlja um koji može primiti najveću mjeru svjetla i istine uz najamnju opasnost od dolaska u planetarnu opasnost ili ugroženja istinske dobrobiti takvog bića. Čovjek se takvo uravnoteženim rastom može uspeti jednim po jednim krugom planetarnog napretka, od sedmog do prvog.

Dok su Ispravljači s nama i uvijek blizu nas, rijetko nam mogu govoriti neposredno, onako kako bi to učinila druga bića. Krug za krugom, naše intelektualne odluke, moralni izbori i duhovni razvoj doprinose Ispravljačevoj sposobnosti djelovanja u našem umu; krug za krugom, napredujemo od nižih razina povezanosti s Ispravljačem i umnog usklađenja tako da je Ispravljač sve više, jasnije i uvjerljivije u stanju zabilježiti svoja predočenja sudbine u evolutivnoj svijesti ovog spojenog uma-duše koji teži za Bogom.

Svaka odluka koju donesete bilo otežava ili olakšava Ispravljačevo djelovanje; iste ove odluke jednako tako odlučuju o našem napretku krugovima ljudskog postignuća. Istina je da visina i odsudni značaj odluke uveliko odlučuju o usponu krugovima; unatoč tome, brojnost i ustrajno ponavljanje odluka igraju bitnu ulogu u procesu formiranja navika koje osiguravaju ponavljanje takvih reakcija.

Kako čovjek prolazi sve višim krugovima, djete materijalne evolucije odrasta u zrelo ljudsko biće besmrtne potencijalnosti. Dok je nemoguće precizno definirati ovih sedam razina ili psihičkih krugova ljudskog rasta, moguće je iznijeti gornje i donje granice ovih stadija ostvarenja zrelosti:

Sedmi krug. Ljudsko biće ulazi u ovu razinu na početku razvoja moći osobnog izbora, individualne odluke, moralne odgovornosti i sposobnosti za postignuće duhovne individualnosti. Ovo označava ujedinjeno djelovanje sedam pomoćnih duhova uma pod upravom duha mudrosti, uključenje fizičkog bića u domenu utjecaja Svetog Duha i na Zemlji, prvo djelovanje Duha Istine koje je praćeno s dolaskom Misaonog Ispravljača u fizički um. Ulaskom u sedmi krug, fizičko biće postaje istinski potencijalan državljanin viših svemira.

Treći krug. Ispravljačev rad je mnogo djelotvorniji nakon što uspinjući čovjek postigne treći krug i primi osobnog serafskog čuvara sudbine. Dok ne postoji jasan radni sporazum između Ispravljača i serafskog čuvara, nakon što čovjek primi osobnog serafskog pratitelja, moguće je primijetiti očigledan napredak po pitanju svih faza kozmičkog postignuća i duhovnog razvoja. Nakon postignuća trećeg kruga, Ispravljač nastoji podići vibracije čovjekovog uma tijekom ostatka njegovog života, kako bi postigao preostale krugove i dostigao završni stadij božansko-ljudske povezanosti prije nego prirodna smrt uspije prekinuti suradnju ova dva jedinstvena partnera.

Prvi krug. U normalnim slučajevima Ispravljač ne može direktno i neposredno govoriti s vama dok ne postignete prvi i konačni krug sve većeg fizičkog postignuća. Ova razina predstavlja najviše moguće ostvarenje odnosa imeđu uma i Ispravljača u ljudskom iskustvu prethodno oslobođenju evolutivne duše iz odjeće materijalnog tijela. U pogledu uma, emocija i kozmičkog uvida, ovo postignuće prvog psihičkog kruga predstavlja najbliži susret materijalnog uma i duha Ispravljača koji se može ostvariti u ljudskom iskustvu.

Postignuće kozmičkih krugova ima jedino indirektnu vezu s istinskim duhovnim religioznim iskustvom; takva postignuća pokazuju reciprocitet i uzajamnu korist. Dok posve duhovni razvoj ne mora biti bitnije vezan uz materijalni prosperitet, postignuće krugova uvijek otvara mogućnost za ljudski uspjeh i fizičko dostignuće.

Prijelaz od sedmog do trećeg kruga obilježava sve veće i ujedinjenije djelovanje sedam pomoćnih duhova uma koji nastoje odvojiti fizički um od njegove ovisnosti o stvarnostima materijalnog životnog mehanizama prethodno sve većem upoznavanju s višim razinama iskustva. Od trećeg kruga naviše, opada utjecaj pomoćnih duhova uma.

Sedam krugova obuhvaćaju široki raspon fizičkih iskustva koji se kreće od najviše posve životinjske razine do najniže dodirne viševibrurajuće razine samosvijesti kao čovjekovog iskustva ličnosti. Ovladavanje prvim kozmičkim krugom označava postignuće predviše fizičke zrelosti i obilježava prestanak spojene službe pomoćnih duhova uma kao isključivog utjecaja umne aktivnosti u okviru ljudske ličnosti. Nakon prvog kruga um postaje sve više nalik inteligencijama viših stadija evolucije, spojene službe kozmičkog uma i obdarenja Stvaralačkog Duha lokalnog svemira koje djeluje iznad domena ovih umnih pomoćnika.

Postignuće sedam kozmičkih krugova nije isto što i fuzija s Ispravljačem. Mnogi ljudi na Zemlji su već postigli svoje krugove; ali spoj ili fuzija ovisi o još većim i višim duhovnim postignućima, postignuću konačnog i potpunog usklađenja fizičke volje prema Božjoj volji koja počiva u Misaonom Ispravljaču.

Kad ljudsko biće dovrši krugove kozmičkog postignuća i nakon što fizička volja konačnom odlukom dopusti Ispravljaču da upotpuni vezu između ljudskog identiteta i više duše za vrijeme evolutivnog fizičkog života, takav se upotpunjeni spoj duše i Ispravljača smjesta svaki za sebe prenosi na rezidencijske svjetove nakon čega se izdaje dopuštenje za neodložno spajanje ili fuziju Ispravljača i te više duše. Ako ovaj spoj nastupi za vrijeme fizičkog života, fuzija smjesta proguta materijalno tijelo; ljudski svjedoci ovog događaja jedino opažaju takav smrtnički prijenos kao nestanak u "ognjenim kolima." To je novo moćno biće čista energija i iz čiste energije.

Nakon spoja ili fuzije s ljudskim bićem, Ispravljači dijele našu sudbinu i naše iskustvo; oni su jedno s nama. Nakon fuzije besmrtne duše i pridruženog Ispravljača, svo iskustvo i sve vrijednosti jednog s vremenom pripadnu drugom, tako da u vječnosti istinski postaju sjedinjeni. U određenom smislu ovo novo biće ima vječnu prošlost kao i vječnu budućnost. Sve što je nekoć bilo ljudsko u duši preživjelog čovjeka kao i svi iskustveno božanski posjedi Ispravljača, sada postaju istinska svojina nove i vječno uspinjuće kozmičke ličnosti. Ali na svakoj kozmičkoj razini Ispravljač može obdariti ovo novo biće jedino onim osobinama koje imaju smisao i vrijednost u okviru te razine. Apsolutno sjedinjenje s božanskim Osmatračem, potpuno iscrpljenje Ispravljačevog obdarenja, može nastupiti jedino u vječnosti nakon konačnog postignuća Bog Oca Svih - Oca duhova - vječnog izvora ovih božanskih darova.

Ali u slučaju ogromne većine ljudi na Zemlji, Ispravljač mora strpljivo čekati na izručenje procesom smrti; mora čekati na oslobođenje novonastajuće duše od gotovo potpune dominacije energetskih uzoraka i kemijskih sila materijalnog reda egzistencije. Osnovna čovjekova teškoća pri pokušaju uspostave kontakta s unutarnjim Ispravljačem počiva upravo u ovoj usađenoj materijalnoj prirodi. Jedino mali broj ljudi istinski razmišlja; mi rijetko duhovno razvijamo i discipliniramo svoje umove na način koji bi pogodovao spajanju s božanskim Ispravljačima. Uho ljudskog uma je gotovo gluho na duhovne molbe, Ispravljačeve prijevode mnogostrukih poruka kozmičkih emitiranja ljubavi koje dolaze od Oca milosti. Ispravljaču je gotovo nemoguće upisati u životinjski uma ove inspirativne poruke upraviteljskog duha kad ovim umom tako potpuno dominiraju kemijske i električne sile naše fizičke prirode.

Dok je Ispravljačev glas uvijek u nama, većina ljudi rijetko čuje ovaj glas za vrijeme zemaljskog života. Ljudska bića ispod trećeg i drugog kruga postignuća rijetko čuju Ispravljačev neposredni glas izuzev u časovima najviša žudnje, u vrijeme najviših trenutaka i po donošenju vrhovne odluke.


Um-duša
Premda djelovanje Ispravljača ima duhovnu prirodu, oni neminovno temelje svoje aktivnosti na intelektualnoj osnovi. Um je ljudska podloga na čijoj osnovi, u suradnji s ličnošću svoga domaćina, duh Monitor mora podići vibracuju duše

Materijalna evolucija nam je pružila životni mehanizam, naše tijelo; sam Bog Otac nas je obdario najčistijom stvarnošću duha u cijelom svemiru, našim Misaonim Ispravljačem. Ali u naše ruke, podređen našim odlukama, postavljen je um i pomoću uma živimo ili umiremo. U ovom umu i s ovim umom, donosimo moralne odluke zahvaljujući kojima možemo postati nalik Ispravljaču, što znači nalik Bogu.

Fizički um je privremeni intelektualni sustav koji je posuđen ljudskim bićima na upotrebu za vrijeme materijalnog života i koristeći se ovim umom, ona bilo prihvaćaju ili odbacuju potencijal vječne egzistencije. Um je gotovo jedina komponenta kozmičke stvarnosti koja je podređena našoj volji dok duša –naše više "ja" vjerno oslikava proizvod zemaljskih odluka fizičkog bića. Ljudska svijest se lagano naslanja na podlogu nižeg elektrokemijskog mehanizma, dok lagano dodiruje viši energetski sustav duha. Ni jednog od ovih sustava ljudsko biće nije u cjelosti svjesno za vrijeme fizičkog života; ono stoga mora djelovati u umu, kojeg je svjesno. Opstanak nije toliko rezultat onoga što um razumije, koliko je rezultat onoga što um nastoji razumjeti; poistovijećenje s duhom nije toliko stvar toga kakav je um danas, koliko je stvar toga kakav um nastoji postati. Kozmički uspon nije toliko stvar čovjekove svjesti Boga, koliko je rezultat čovjekove žudnje za Bogom. To što smo danas nije toliko bitno koliko je bitno to što postajemo dan za danom i u vječnosti.

Um je kozmički instrument na kojem ljudska volja može svirati nemilozvučje uništenja ili na kojem ista ova ljudska volja može proizvesti veličanstvene melodije poistovijećenja s Bogom i rezultirajućeg vječnog opstanka. Na koncu konca, dok čovjekov Ispravljač ne može podlijeći zlu i dok nije u stanju počiniti grijeh, grešne mahinacije izopačene i sebične ljudske volje uistinu mogu iskriviti i izobličiti ljudski um i učiniti ga zlim i ogavnim. A isti ovaj um jednako tako može postati plemenit, lijep, istinit i dobar - stvarno velik - ako ga takvim učini duhom prosvjetljena volja ljudskog bića koje poznaje Boga.

Ljudski um je potpuno stabilan i pouzadan jedino kad se ispoljava na dvije krajnosti kozmičke intelektualnosti, na posve mehaniziranoj i posve produhovljenoj razini. Između dvaju intelektualnih krajnosti, posve mehaničke kontrole i istinske prirode duha, vlada ogroman raspon evolutivnih uspinjućih umova čija stabilnost i spokoj ovise o izboru ličnosti i mjeri poistovijećenja s duhom.

Ali čovjek ne predaje svoju volju Ispravljaču pasivno, ropski. Bolje je reći da on aktivno, pozitivno i kooperativno donosi odluku da će slijediti Ispravljačevu upravu i to u onom času i na onaj način na koji se takva uprava bude svjesno razlikovala od želja i impulsa prirodnog smrtničkog uma. Dok Ispravljači manipuliraju čovjekov um, oni njime nikad ne upravljaju protiv čovjekove volje; Ispravljačima, ljudska volja je nepovrediva. I oni poznaju i poštuju ovu volju, istodobno nastojeći ostvariti svoje duhovne ciljeve, ispraviti misli i preobraziti prirodu u gotovo neograničenoj domeni evolutivnog ljudskog intelekta.

Um je naš brod, Ispravljač je naš kormilar, dok je ljudska volja kapetan. Gospodar smrtničke lađe treba mudro dopustiti božanskom kormilaru da povede uspinjuću dušu u visoke luke vječnog života. Čovjekova volja može jedino svojom sebičnošću, neaktivnošću i grešnošću odbaciti upravu ovog brižnog kormilara i s vremenom uništiti smrtnički život nasukavši se u zlim plićacima odbačene milosti i stijenama prihvaćenog zla. S našim pristankom, ovaj nas vjerni kormilar sigurno vodi preko zapreka vremena i teškoća prostora, do samog izvora božanskog uma ako ne i dalje, do Rajskog Oca Ispravljača.

Pri umnom djelovanju kozmičke inteligencije, cjelokupnost uma dominira nad fragmentima intelektualnih funkcija. Um je u biti funkcionalno jedinstvo; on stoga neminovno ispoljava ovo konstitutivno jedinstvo, čak i ako zavedeno biće pokušava zapriječiti njegovo djelovanje svojim nerazumna djelima i odlukama. I ovo jedinstvo uma bez iznimke teži koordinaciji s duhom na svim razinama povezanosti s čovjekovim "ja" koje posjeduje dostojanstvo volje i povlastice uspona.

Materijalni um čovjeka je kozmički razboj koji nosi više vibrirajuće predivo na kojem unutarnji Misaoni Ispravljač može tkati uzorke duha obilježene kozmičkim karakterom trajnih vrijednosti i božanskih značenja - dušu koja opstaje i ima ultimnu sudbinu i beskrajan put -potencijalnog finalistu.

Čovjekova ličnost se poistovijećuje s umom i duhom koji su funkcionalno povezani životom u materijalnom tijelu. Ovaj funkcionalni odnos takvog uma i duha ne vodi k stvaranju nekog spoja osobina ili obilježja uma i duha, već prije k stvaranju potpuno nove, originalne i jedinstvene kozmičke vrijednosti pred kojom potencijalno stoji vječni život - duše.

Tri, a ne dvije komponente, sudjeluju u evolutivnom stvaranju takve besmrtne duše. Ova tri prijepostojeća dijela ljudske visoko vibrirajuće duše ubrajaju:

1.Ljudski um i sve prijepostojeće kozmičke utjecaje koji mu se pridaju.

2.Božanski duh koji živi u ovom ljudskom umu i sve potencijale koji su svojstveni
takvom fragmentu apsolutne duhovnosti, zajedno sa svim duhovnim utjecajima i činiteljima ljudskog života.

3.Odnos između materijalnog uma i božanskog duha koji sadrži vrijednosti i značenja
koja ne postoje pojedinačno bilo u umu ili u duši. Stvarnost ovog jedinstvenog odnosa nije ni materijalna niti duhovna, već je morontijalna. To je duša.

I ljudski um i božanski Ispravljač su svjesni prisutnosti i zasebne prirode evolutivne duše -Ispravljač potpuno, a um djelomično. Duša postaje sve svjesnija povezanih jedinki uma i Ispravljača, u skladu s mjerom vlastitog evolutivnog razvoja. Duša u sebi spaja obilježja ljudskog uma kao i osobine božanskog duha, dok se ustrajno razvija imajući za cilj uvećanje kontrole duha i božanske dominacije unaprijeđenjem umnog djelovanja čija značenja nastoje ostvariti sklad s istinskom vrijednošću duha.

U unutarnjem životu čovjeka prepoznavanje je intelektualni proces uklapanja sjetilnih dojmova iz vanjskog svijeta u osobne uzorke sjećanja. Razumijevanje znači da su ovi prepoznati sjetilni dojmovi i s njima povezani uzorci sjećanja postali ujedinjeni ili organizirani u dinamičku mrežu principa.

Značenja nastaju iz spoja prepoznavanja i razumijevanja. Značenja ne postoje u posve sjetilnom ili materijalnom svijetu. Čovjek može spoznati značenja i vrijednosti jedino u okviru unutarnjih ili nadmaterijalnih domena ljudskog iskustva.

Svaki napredak istinske civilizacije vuče porijeklo iz ovog unutarnjeg svijeta. Jedino ovaj unutarnji život može biti istinski stvaralački. Civilizacija teško može napredovati ako većina mladih bilo koje generacije posveti interese i energiju materijalističkim disciplinama sjetilnog ili vanjskog svijeta.

Unutarnji i vanjski svijet imaju različit sustav vrijednosti. Svaka civilizacija je u opasnosti kad tri četvrtine mladeži izaberu materijalističke okupacije ili se posvete izučavanju sjetilnih aktivnosti vanjskog svijeta. Civilizacija je u opasnosti kad mladi zanemare interes za etiku, sociologiju, eugeniku, filozofiju, likovne umjetnosti, religiju i kozmologiju.

Jedino u višim razinama nadsvjesnog uma koji se nadovezuje povrh ljudsko-iskustvene domene duha, možemo naći više pojmove koji su vezani s bitnim djelotvornim uzorcima i koji mogu voditi k izgradnji bolje i trajnije civilizacije. Dok stvaralaštvo predstavlja unutarnje obdarenje ličnosti, ličnost djeluje stvaralački jedino u individualnom unutarnjem životu.

Pahulje su uvijek šestokutne, dok je svaka jedinstvena. Djeca se mogu razvrstati po tipovima, ali nije moguće naći dva identična djeteta, ni među blizancima. Ličnosti podliježu tipovima, dok su uvijek jedinstvene.

Sreća i radost nastaju u unutarnjem životu. Istinska radost ne može biti osamljeno iskustvo. Samoća uništava sreću. Čak i obitelji i nacije uvećavaju užitke života kad ih dijelile s drugima.

Mi ne posjedujemo potpunu moć kontrole vanjskog svijeta--svoga okružja. Stvaralaštvo unutarnjeg svijeta u najvećoj mjeri podliježe čovjekovoj upravi, kako je ličnost u ovom području uglavnom oslobođena od okova uzročne povezanosti. Ličnost je povezana s ograničenim suverenitetom volje.

Kako je ovaj čovjekov unutarnji život istinski stvaralački, na svakom čovjeku leži odgovornost da izabere hoće li ovo stvaralaštvo biti spontano i posve nasumično ili će biti kontrolirano, usmjereno i konstruktivno. Kako će stvaralačka mašta biti u stanju proizvesti dostojnu djecu ako mora djelovati na podijumu koji je okupiran predrasudama, mržnjom, ozlojađenošću, osvetom i bigostvom?

Dok ideje mogu vući porijeklo iz podražaja vanjskog svijeta, ideali se rađaju jedino u stvaralačkim domenama unutarnjeg svijeta. U današnje doba svjetskim nacijama upravljaju osobe koje imaju obilje ideja - ali kojima nedostaju ideali. Ovdje počiva objašnjenje siromaštva, razvoda, ratova i rasnih netrpeljivosti.

Evo u čemu je problem: Ako je čovjek koji ima slobodnu volju iznutra obdaren stvaralačkim moćima, bitno je prepoznati da stvaralaštvo slobodne volje podrazumijeva njezinu potencijalnu destruktivnost. I kad se stvaralaštvo pretvori u destruktivnost, suočeni ste s pustošenjima zla i grijeha - tlačenjem, ratom i uništenjem. Zlo je djelomičnost stvaralaštva koja naginje u smijeru fragmentacije i s vremenom uništenja. Svaki sukob je zao zato što zaustavlja stvaralačko djelovanje unutarnjeg života - djeluje kao vrsta građanskog rata u sastavu ličnosti.

Unutarnje stvaralaštvo doprinosi plemenitosti karaktera integracijom ličnosti i sjedinjenjem bitka. Zauvijek je istina: Ne može se promijeniti prošlost; jedino se može promijeniti budućnost sadašnjim stvaralaštvom unutarnjeg bitka.

I na kraju Duh može dominirati nad umom; um tako može upravljati energijom. Ali um može upravljati energijom jedino inteligentnom manipulacijom metamorfičkih potencijala koji su svojstveni matematičkoj razini uzročno-posljedične veze fizičkih domena. Kontrola energije nije svojstvena umu stvorenja; ona predstavlja povlasticu Božanstva. Ali ako uspije ovladati energetskim tajnama fizičkog svemira, um stvorenja može biti u stanju manipulirati energijom.

Kad čovjek želi izmijeniti fizičku stvarnost, bilo samog sebe ili svoje okružje, njegov uspjeh ovisi o otkriću načina i metoda za kontrolu materije i upravljanje energije. Bez ovih vještina, um je jedino u stanju utjecati na fizički mehanizam s kojim je neraskidivo povezan, ali ne i na ostale materijalne pojave. Ali inteligentnom upotrebom tjelesnog mehanizma, um može proizvesti druge mehanizme, čak i energetske i žive odnose koji rezultiraju uvećanjem kontrole i dominacije nad fizičkom razinom svemira.

Znanost je izvor činjenica i um ne može djelovati bez činjenica. One su građevinski blokovi u procesu izgradnje mudrosti i životno iskustvo ih cementira u povezanu cjelinu. Čovjek može naći Božju ljubav bez činjenica i otkriti Božje zakone bez ljubavi, ali ne može početi cijeniti beskonačnu simetriju, nadzemaljski sklad i izvrsno obilje sveobuhvatne prirode Tvorca sve dok ne nađe božanski zakon i božansku ljubav i dok svojim iskustvom ne poveže ove elemente u indivualnu evolutivnu filozofiju kozmosa.

Proširenje materijalnog znanja vodi k porastu intelektualnog poštovanja značenja ideja i vrijednosti ideala. Dok ljudsko biće može naći istinu u unutarnjem iskustvu, bez jasnog poznavanja činjenica ne može primijeniti svoje osobno otkriće istine u okviru neumoljivo praktičnih zahtijeva svakodnevnog života.

Odveć je prirodno što je smrtni čovjek uznemiren osjećajem nesigurnosti sve dok smatra da je neraskidivo povezan s prirodom, dok ustvari posjeduje duhovne moći koje posve nadilaze sve temporalne i konačne pojave. Jedino religiozno pouzdanje - živuća vjera - može podržati čovjeka uoči teških i zamršenih problema.

Ponos je najveća opasnost koja opsjeda čovjekovu smrtničku prirodu i ugroža njegov integritet. Dok je hrabrost je neustrašiva, egotizam je tašt i samoubojstven. Nemojmo prezirati prikladan osjećaj samopouzdanja. Čovjek se razlikuje od životinja upravo po svojoj moći da prevaziđe samoga sebe.

Ponos je prijevaran i omamljiv i vodi k grijehu, bilo da se radi o ponosu osobe, grupe, rase ili nacije. Doslovno je istina da "ponos prethodi porazu."