Ovaj post pišem prije Božića, sa uvodnim kratkim tekstom o ekonomsko-političkom stanju prije nešto više od 2000 godina a drugi dio o samom Isusovom rođenju.

Zapad prije 2000 godina i Isusova obitelj

Isus nije došao na ovaj svijet u razdoblju duhovne nazadnosti; u periodu njegovog rođenja, Zemlja je prolazila razdobljem preporoda duhovne misli i religioznog življenja kakav nije zabilježen bilo kroz cijelu poslijeadamičku povijest ili ikad zatim. U doba Isusovog utjelovljenja na Zemlji, svijet je pružao najpovoljnije uvjete za darivanje Sina Stvoritelja, uvjete kakvi se nikad prije nisu javili niti su ikad zatim postignuti. Tijekom prethodnih stoljeća, grčka su se kultura i jezik upravo proširili Zapadom i bliskim Istokom, dok su židovi -- pripadnici Levantinske rase a u biti dio Istoka kao i Zapada -- u ovom razdoblju imali priliku iskoristiti postojeće kulturne i jezične okolnosti kako bi djelotvorno pronijeli novu religije na Istok i Zapad. Ove su jako povoljne okolnosti dalje unaprijeđene tolerancijom političke uprave Rimljana nad Mediteranom.

Cijeli je ovaj spoj svjetskih utjecaja zorno predočen u primjeru Pavla koji je, premda po religioznoj kulturi pravi židov, propovijedao evanđelje židovskog Mesije na grčkom jeziku dok je imao rimsko državljanstvo.

Civilizacija Isusovog doba se ne može usporediti s bilo kojom zapadnom civilizacijom prije ili poslije ovog razdoblje. Evropska je civilizacija bila ujedinjena i koordinirana nesvakidašnjim spletom triju okolnosti:

1. Rimskim političkim i društvenim sustavom.
2. Grčkim jezikom i kulturom -- i u određenoj mjeri, filozofijom.
3. Brzim širenjem utjecaja židovskih religioznih i moralnih učenja.

Po Isusovom rođenju, cijeli je Mediteranski svijet bio ujedinjen u jednu imperiju. Po prvi put u svjetskoj povijesti, mnogi su bitni centri bili povezani prohodnim cestama. Nakon što su mora očišćena od pirata, uslijedilo je veličanstveno doba trgovine i putovanja. Evropa nije nanovo uživala takav period putovanja i trgovine sve do devetnaestog stoljeća poslije Krista.

Unatoč unutarnjem miru i površnom prosperitetu grčko-rimske imperije, njezini su žitelji najvećim dijelom bili osuđeni na propast u bijedi i siromaštvu. Malobrojna je viša klasa uživala u bogatstvu; svakidašnji se svijet sastojao od očajne i osiromašene niže klase. U ovo doba nije postojala srećna i uspješna srednja klasa; ona se upravo počinjala javljati u rimskom društvu.

Upravo su bile okončane prve borbe između Rima i Parte, dvaju širećih imperija, što je ostavilo Siriju u rukama Rima. U Isusovo doba, Palestina i Sirija su uživale u razdoblju blagostanja, relativnog mira i sve boljih trgovinskih veza s Istokom i Zapadom.

Tajna palestinskog opstanka -- židovskog kraljevstva -- kao poluneovisne države počivala je u inozemnoj politici rimske vlade, koja je htjela održati kontrolu nad palestinskim cestama kojima se putovalo između Sirije i Egipta, kao i nad zapadnim granicama karavanskih puteva između Istoka i Zapada. Rim nije namjeravao dopustiti da se u Levantu pojavi sila koja bi ograničila njegovo buduće proširenje ovim domenama. Spletkarenja kojima se nastojalo potaći neprijateljstvo između Seuklidove Sirije i Ptolomejevog Egipta nalagalo je postojanje Palestine kao zasebne i nezavisne države. Rimska strategija koja se zalagala za pad Egipta i sve veće slabljenje Seuklida pred rastućom snagom Parte, objašnjavaju zašto je kroz više generacija mala i nemoćna grupa Židova bila u stanju održati nezavisnost unatoč Seuklida na sjeveru i Ptolomeja na jugu. Ovu su slučajno stečenu slobodu i nezavisnost političke uprave koju su uživali unatoč svojim moćnijim susjedima, židovi pripisali svojoj ulozi "izabranog naroda," smatrajući je djelom samog Jahve. Radi takvih je ideja o rasnoj nadmoćnosti židovima bilo odveć teško pomiriti se s Rimskom upravom kad više nisu imali izbora. I u ovom su tužnom času židovi odbili spoznati da je njihova svjetska misija imala duhovnu a ne političku prirodu.

Tijekom prvog stoljeća poslije Krista, Rimsku su Imperiju potresali dalekosežni društveni problemi. Ljudi su se uglavnom poistovjećivali s grupom kojoj su pripadali prema rođenju. Unatoč tome što su nadarene i sposobne osobe uvijek mogle prokrčiti put od nižih do viših slojeva rimskog društva, ljudi su općenito bili zadovoljni svojim društvenim položajom. Nisu imali razvijenu svijest o klasnoj pripadnosti, niti su ovu klasnu podvojenost smatrali bilo nepravednom ili pogrešnom. Kršćanstvo nije bilo ekonomski pokret koji je težio poboljšanju životnih okolnosti ili umanjenju bijede potlačenih klasa.

Premda su širom rimske imperije žene uživale veću slobodu nego u Palestini gdje su imale dosta ograničenu poziciju, židovska je obiteljska odanost i prirodna ljubav daleko nadilazila odanost i ljubav nežidova.

Književnici, farizeji i svećenici su držali Židove u groznom ropstvu ritualizma i legalizma, ropstvu koje je bilo daleko stvarnije od ropstva koje je nametala Rimska politička vlast. Židovi Isusovog doba nisu jedino bili primorani pokoriti se zakona, već su jednako bili okovani ropskim zahtijevima tradicije, zahtijevima koji su zahvaćali i dominirali u svakoj domeni njihovog osobnog i društevnog života. Ovi detaljni zakoni koji su određivali način ponašanja progonili su i dominirali svakoj odanog židova i nije čudo što su se tako brzo odrekli osobe koja je pripadala njihovim redovima, a koja se usudila ismijati njihove dugo poštivane zakone društvenog ponašanja. Teško da su mogli s odobravanjem prihvatiti učenja osobe koja se bez oklijevanja sukobila s dogmama za koje su vjerovali da potječu od samog Oca Abrahama. Mojsije im je dao njihov zakon i oni nisu bili spremni na kompromis.

Tijekom prvog stoljeća p.K., nepisano tumačenje zakona od priznatih učitelja-književnika, je postalo višim autoritetom nego je bio sam pisani zakon. I upravo zahvaljujući tome, određene židovske religiozne vođe su lakše mogle pridobiti narod da se suprotstavi prihvaćanju novog evanđelja.

Zbog ovih okolnosti Židovi nisu bili u stanju ispuniti svoju božansku sudbinu koju su trebali ostvariti kao glasnici novog evanđelja religiozne i duhovne slobode . Nisu bili u stanju raskinuti okove tradicije. Jeremija je govorio o "zakonu koji će biti stavljen u čovjekovu dušu i upisan u njegovo srce." Ezekije je govorio o "novom duhu koji će živjeti u čovjekovom srcu," dok je autor Psalma molio da Bog "čisto srce stvori u njemu i obnovi duh postojni." Ali kad je židovska religija dobročinstva i pokornosti zakonu postala žrtvom stagnacije tradicionalističke inercije, religiozna evolucija je nastavila teći među Evropskim narodima.



I tako su različiti narodi bili pozvani kao nositelji napredujuće teologije, sustava učenja koji bio utjelovljenje grčke filozofije, rimskog zakona, židovske moralnosti i Pavlovog evanđelja osobne slobode utemeljenog na Isusovim učenjima.
U takvim okolnostima nakon što je proučio specijalni melkizedeški izvještaj o statusu izoliranih svjetova i po savjetovanju s Gabrijelom, Isus je konačno izabrao Zemlju kao planet svog završnog darivanja. Po donošenju ove odluke, Gabrijel je osobno posjetio Zemju i kao rezultat njegovog izučavanja različitih ljudskih grupa i njihovih duhovnih, intelektualnih, rasnih i zemljopisnih osobina, zaključio je da su židovi posjedovali određene relativne prednosti koje su ih činile rasom pogodnom za podarenje. Nakon što je Isus odobrio ovu odluku, Gabrijel je imenovao i poslao na Zemlju Dvanaestočlanu Obiteljsku Komisiju—sastavljanu od pripadnika viših redova kozmičkih ličnosti—kojoj je povjereno izučavanje židovskog obiteljskog života. Po okončanju svojih napora, komisija je imenovala tri para koja su prema njezinom mišljenju bila u stanju pružiti najpovoljnije obiteljske uvjete za Mihaelovo planirano darivanje i Gabrijel je bio prisutan na Zemlji kad je primio ovaj izvještaj.

Između ova tri kandidata, Gabrijel je osobno izabrao Josipa i Mariju; on se zatim osobno ukazao Mariji saopćivši joj radosnu vijest da će biti zemaljska majka darovanog djeteta.
Isusovo životno djelo je istinski započelo s aktivnostima Ivana Krstitelja. Ivanov otac Zakarije je pripadao židovskom svećenstvu, dok mu je majka Elizabeta pripadala imućnijoj grani iste velike obitelji iz koje je potekla Isusova majka Marija. Zakarije i Elizabeta nisu imali djece premda su bili u braku više godina.

Jednog dana krajem lipnja 8. godine pr.K., otprilike tri mjeseca prije vjenčanja Josipa i Marije, Gabrijel se ukazao Elizabeti upravo kao što će se zatim ukazati Mariji. I Gabrijel reče:

“Dok tvoj muž Zakarije stoji pred žrtvenikom u Jeruzalemu i dok se okupljeni narod moli za dolazak izručitelja, ja, Gabrijel, dolazim da ti kažem da ćeš uskoro roditi sina koji će biti prethodnik ovog božanskog učitelja i kojemu ćeš nadjenuti ime Ivan. On će rasti posvećen Gospodinu Bogu našemu i kad odraste, obradovat će tvoje srce jer će okrenuti mnoge duše k Bogu i navijestiti dolazak onoga koji će izliječiti duše tvoga naroda i osloboditi duh cijelog čovječanstva. Tvoja rodica Marija će biti majka ovog obećanog djeteta i ja ću se i njoj ukazati.”
Gabrijel se ukazao Mariji sredinom studenog 8. godine pr. K., dok je radila po kući u Nazaretu. Kasnije, kad više nije bilo sumnje da je bila trudna, Marija je nagovorila Josipa da joj dopusti otići u posjetu Elizabeti koja je živjela u gradu Judinu, četiri milje zapadno od Jeruzalema. Gabrijel je obavijestio obje buduće majke o svojim ukazanjima. One su stoga teško čekale da se sastanu, da ispričaju jedna drugoj o ovom događaju i da rasprave pitanja vezana uz budućnost svojih sinova. Marija je ostala kod svoje rodice tri tijedna. Elizabeta je na svaki način nastojala osnažiti Marijinu vjeru u Gabrijelovo ukazanje, te se Marija tako vratila kući entuzijastično posvećena izvršenju svojih majčinskih dužnosti i podizanju sina sudbine koji se uskoro trebao javiti na svijetu kao bespomoćno djetešce, prosječna i normalna zemaljska beba.

Obitelji Josipa i Marije su bile visoko obrazovane za mjerila svoga doba. Josip i Marija su bili nadprosječno obrazovani za svoje doba i životni položaj. On je bio mislilac; ona je znala planirati, stručno se prilagoditi i praktično riješiti neposredna pitanja. Josip je bio smeđ s crnim očima; Marija je imala svijetlu kosu i smeđe oči.

Josip i Marija su se uzeli prema židovskim običajima u Marijinom domu u blizini Nazareta kad su Josipu bile dvadeset dvije godine. Ovim brakom su zaključene gotovo pune dvije godine udvaranja. Nedugo zatim preselili su se u novu kuću u Nazaretu koju je Josip sagradio u suradnji sa svoja dva brata. Kuća je bila smještena nedaleko od podnožja obližnje uzvišice s koje se pružao predivan pogled na obližnje predjele. Uz naročite pripreme, ovi mladi i uzbuđeni roditelji su se nadali da će u ovoj kući dočekati rođenje obećanog djeteta, ne očekujući da će ovaj značajni trenutak nastupiti za njihovog odsustva, za vrijeme putovanja u gradu Betlehemu u zemlji Judeji.

Isusovo rođenje

Rano ujutro, 20 kolovoza, Josip i Marija su nastavili s putovanjem stigavši u Jeruzalem prije podneva, odakle su nakon posjete hramu krenuli prema svom konačnom odredištu, Betlehemu, gdje su stigli prije podneva. Kako je gostionica bila zauzeta, Josip se ponadao da će naći prenoćište kod svojih daljih rođaka, što se pokazalo nemogućim kako je u Betlehemu svaka soba bila krcata posjetiteljima. Po povratku u dvorište gostionice, Josip je saznao da je obližnja karavanska štala koja je bila izdubljena u stijeni, ispražnjena i spremljena za smještaj posjetitelja. Josip je ostavio magarca u dvorištu, te nakon što je uprtio vreće s odjećom i drugim potrepštinama, uputio se s Marijom kamenim stepenicama koje su vodile do svratišta. Našli su se u prostoriji koja je služila kao spremište za žito na samom ulazu u pregrađene štale i jasle. S plafona su visile zavjese od šatorskog platna i putnici su se smatrali jako srećnim što su bili u stanju naći tako udoban smještaj.

Marija se cijele noći prevtala, tako da ni ona ni Josip nisu puno spavali. U zoru je počela osjećati snažnije bolove tako da je uz ljubeznu pomoć drugih putnica 21. kolovoza 7. pr.K. rodila muško dijete. I tako je na svijet došao Isus iz Nazareta; i majka Marija je tako umotala dijete u pelenice koje je ponijela da joj se nađu na putu i položila ga u jasle.
Obećano dijete je došlo na svijet na isti nači na koji se rađaju sva druga djeca kako prije tako i poslije njegovog doba; i kako je bio židovski običaj, obrezan je osmog dana i formalno nazvan Jošua (Isus). Dan nakon Isusovog rođenja, Josip se prijavio na popis. Na putu je sreo čovjeka s kojim je razgovarao prije dvije noći u Jerihonu, i kako je ovaj čovjek imao imućnijeg prijatelja koji je našao sobu u jednom svratištu, ovaj se prijatelj ponudio da zamijeni mjesto s nazaretskim parom. I tako su ovog poslijepodneva prešli u svratište, gdje su ostali gotovo tri tijedna, kad su prešli u dom Josipovog daljeg rođaka.

Točno je da su se u podne na dan Isusovog rođenja serafi Zemlje okupili pod upravom svojih upravitelja i da su nad Betlehemskim jaslama pjevali himne u slavu djeteta, ali ove se himne nisu mogle čuti ljudskim ušima. Ni pastiri niti bilo koje drugo ljudsko biće nije došlo iskazati poštovanje Betlehemskom novorođenčetu sve do dolaska određenih svećenika iz Ura koje je Zakarije poslao iz Jeruzalema.

Određeni religiozni učitelj iz Mezopotamije je povjerio ovim svojim zemljacima kako je u snu primio saopćenje kako se na zemlji trebalo pojaviti “svjetlo života” u obličju židovskog djetešceta. I ova tri učitelja su se tako uputila u potragu za ovim “svjetlom života.” Nakon više tijedana uzaludnog traganja Jeruzalemom, upravo kad su se namjeravali vratiti u Ur, sreli su Zakarija koji im je rekao da se onaj za kojim su tragali, djetešce po imenu Isus, rodio u Betlehemu, gdje su ga i našli i gdje su ostavili darove kod Marije, njegove zemaljske majke. Djetetu su bila otprilike tri tijedna u vrijeme njihove posjete.

Ovi mudraci nisu došli u Betlehem slijedeći zvijezdu. Lijepo predanje o betlehemskoj zvijezdi predstavlja rezultat slijedećih okolnosti: Na dan Isusovog rođenja, u podne 21. kolovoza 7. godine pr. K., nastupio je nesvakidašnji susret Jupitera i Saturna u zviježđu Riba. Gotovo ista nesvakidašnja astronomska pojava se odigrala 29. rujna i 5. studenog iste godine. Na osnovu ovih nesvakidašnjih premda posve prirodnih događaja, dobronamjerni revnitelji iz druge generacije vjernika su satkali primamljivo predanje o betlehemskoj zvijezdi i mudracima koji su je slijedili do štale, gdje su našli dijete i gdje su mu iskazali poštovanje. Istočni i bliskoistočni umovi jako uživaju u predanjima, neprestano izmišljajući primamljive pripovijedi o životu svojih religioznih vođa i političkih heroja. Prije tiska, kad se ljudsko znanje najvećim dijelom prenosilo usmenim putom, predanja su vrlo lako postajala tradicije i tradicije su vrlo lako prihvaćane kao gotove činjenice.