Treba se sjetiti da moć bilo koje ideje ne počiva u njezinoj vjerodostojnosti ili istinitosti, već prije u sposobnosti da ostavi živ i upečatljiv dojam.

Kršćanstvo, Islam i ostale evolutivne religije ne ostavlja prostora promjeni ili reviziji; za razliku od znanosti, one ne ostavlja prostora progresivnoj samokorekciji. Evolutivna religija nameće poštovanje zahvaljujući toma da se svojim učenicima nameće kao Istina; teoretski, "vjera koja je izručena svecima" mora biti konačna i nepogrešiva. Kult se opire stvarnom razvoju zbog toga što će ga stvarni razvoj neminovno izmijeniti ili uništiti; kult se mijenja jedino pod velikim pritiskom.

Jedino dva utjecaja mogu izmijeniti i unaprijediti dogmatičnost prirodne religije: pritisak sporo napredujućih nepisanih društvenih običaja i periodično prosvjetljenje epohalnog otkrivenja. Nije čudo što je napredak bio spor; stari su ljudi smatrali sve napredne i dosjetljive osobe vješcima, te su ih kao takve odmah ubijali. Kult napreduje vrlo sporo kroz više generacija i kroz stoljećne cikluse, ali svejedno napreduje. Evolutivno vjerovanje u duhove polaže temelje filozofiji obznanjene religije koja će s vremenom uništiti sujevjerja od kojih vuče svoje porijeklo.

Religija je umnogome sputala društveni razvoj, ali bez religije nisu mogle opstati trajna moralnost i etika, niti je mogla postojati vrijedna civilizacija. Religija je potakla veliko bogatstvo nereligiozne kulture: Kiparstvo se javilo iz idolopoklonstva, arhitektura iz gradnje hramova, poezija iz čarobnih formula, glazba iz religioznih napjeva, drama iz glumatske komunikacije s duhovima, a ples iz periodičnih festivala obožavanja.

Ali dok religija igra bitnu ulogu pri razvoju i očuvanju civilizacije, treba naglasiti da je prirodna religija isto tako značajno sputala i paralizirala istu onu civilizaciju koju je inače njegovala i održavala. Religija je stala na put industrijskim aktivnostima i ekonomskom razvoju; rastrošno se koristila ljudskim radom potrošivši silan kapital; često nije bila od pomoći obitelji; nije čuvala mir i dobronamjernost; često je zanemarivala obrazovanje i unazađivala znanost; nije imala pravo osiromašiti ovaj život kako bi tobože obogatila budući. Evolutivna religija, ljudska religija, je uistinu kriva svemu tome i mnogim drugim manjim i većim propustima i greškama.

Religija se rađa kao biološka reakcija uma na čovjekova duhovna vjerovanja kao i na njegovo okružje. Od svih posjeda bilo koje rase religija je posljednje što nestaje i što se mijenja. Religija je prilagođenje društva tajanstvenom. Kao društvena institucija ona obuhvaća obrede, simbole, kultove, svete knjige, oltare, svetilišta i hramove. Sveta voda, relikvije, fetiši, amajlije, odjeća, zvona, bubnjevi i svećenstvo ulaze u sastav svih religija. Ni danas nije moguće posve odvojiti evolutivnu religiju od bilo magije ili vračanja.

Tajnovitost i moć su uvijek poticali religiozni strah i osjećaje, dok su emocije uvijek djelovale kao moćan uvjetni činitelj pri njihovom razvoju. Strah je uvijek bio osnovni religiozni podražaj. Strah stvara bogove i svece evolutivne religije i daje povoda religioznim ritualima primitivnih vjernika. Tijekom daljeg civilizacijskog napretka, na mjesto straha dolazi strahopoštovanje, divljenje, duboko cijenjenje i osjećaj nakolnosti, kao i dodatni utjecaji pokajanja i grižnje savjesti, iako oni primitivni vjernici i danas imaju strah u sebi.

Kako je učio jedan azijski narod: "Bog je veliki strah"; ovo u cjelosti predstavlja rezultat evolutivne religije. Isus, otkrivenje najvišeg oblika religioznog življenja, je proglasio: "Bog je ljubav."

Religija je najkruća ljudska institucija koja se najteže mijenja, ali koja se svejedno polako prilagođava društvenoj promjeni. Evolutivna religija s vremenom počinje odražavati promjenu društvenih običaja koja je u većini slučajeva rezultat religije otkrivenja. Polako ali sigurno i s puno otpora, religija (obožavanje) slijedi za stopama mudrosti –znanja kojim upravlja iskustveni razum i koje se prosvjetljuje božanskim otkrivenjem. Religija se drži društvenih običaja, onog što je prastaro i tobože sveto, pa svi oblici društvenih običaja i zakonskih postupaka poštuju stare formalnosti.

Čudeći se masi bestidnih radnji koje su zabilježene u svetim knjigama različitih religija, suvremeni čovjek treba razmotriti činjenicu da su se prošle generacije bojale odstraniti iz svojih zapisa učenja koja su njihovi preci smatrali uzvišenim i svetim. Veliki dio onoga što jedna generacija može smatrati bestidnim, prošle su generacije smatrale dijelom svojih prihvatljivih društvenih običaja, ako ne i priznatih religioznih rituala. Značajna mjera religioznog proturječja proizlazi iz beskrajnih nastojanja da se pomire stariji bestidni običaji s novijim i naprednijim shvaćanjima, te da se nađu uvjerljive teorije koje će opravdati ovjekovječenje zastarjelih radnji iz daleke prošlosti.

Međutim bila bi ludost pokušati naglo ubrzati religiozni rast. Određena nacija može usvojiti iz bilo koje napredne religije jedino ono što se više-manje poklapa s njezinim tekućim evolutivnim statusom i sposobnošću za prilagođenje. Društveni, klimatski, politički i ekonomski uvjeti određuju tijek i napredak religiozne evolucije. Religija, ili preciznije evolutivna religija, nije ta koja određuje društvenu moralnost; prije treba reći da moralnost određene rase predstavlja to što propisuje njezine religiozne forme što se danas zorno vidi u pojedinim djelovima svijeta.

Ostaci različitih kultova predstavljaju istinsku sliku negdašnjih religija. Ne treba zaboraviti da kultovi nisu osnivani kako bi otkrili istinu već kako bi proširili svoja vjerovanja, pa se tako kult Velike Majke nastao iz početnog štovanja Eve danas ispoljava kao vjerski praznik Velike gospe u katoličkoj crkvi.

Religija je uvijek najvećim dijelom bila stvar obreda, rituala, blagdana, ceremonija i dogmi. Obično je unižavana tako što bi se ljudi počeli obmanjivali mišlju da su izabrani narod. I danas za većinu ljudi glavne religiozne ideje vračanja, nadahnuća, otkrivenja, pomirenja, pokajanja, iskupljenja, posredovanja, žrtvovanja, molitve, ispovijedi, obožavanja, života nakon smrti, pričesti, rituala, iskupljenja, spasenja, isplate dugova, sklapanja zavjeta, nečistoće, očišćenja, proročanstva, nasljedjenog grijeha –sve vuku porijeklo od najranijeg praiskonskog straha od duhova.

Kako bi se uzvisila i unaprijedila evolutivna misao i znanje o Bogu vizije otkrivenja moraju predočiti učenja koja nisu suviše udaljena od misli i reakcija tekućih stoljeća. Otkrivenje se stoga nalazi i uvijek se mora nalaziti u dodiru s evolucijom. Obznanjena misao o Bogu širem krugu ljudi uvijek mora biti ograničena njihovom prijemnom sposobnošću iako današnje stanje našeg planeta po meni zahtjeva radikalniju prezenaciju znanja prezentiranu od strane pojedinih ljudi i visokih civilizacija na planetu.
Kvaliteta religija koje danas egzistiraju na Balkanu ovisi o tome u kolikoj mjeri one vode čovjeka k Bogu i u kolikoj mjeri ljudima donose spoznaju Boga Oca. Svaka grupa koja proglasi svoje vjerovanje jedinom Istinom čini veliku grešku, takvi stavovi prije označavaju teološku aroganciju nego čvrstinu vjere. Ne postoji religija koja ne bi izvukla korist iz proučavanja najviše istine bilo koje druge vjere, kako sve sadrže istinu. Religioznim ljudima bi bilo bolje posuditi najbolje aspekte živuće duhovne vjere svojih susjeda nego optuživati najgore aspekte njihovih zaostalih predrasuda i zastarjelih rituala.