Događaji sa presudom Haškog suda hrvatskim generalima i reakcije državnih tijela Srbije te mnoštvo komentara opet su me ponukala na post o hrvatsko srpskim odnosima počev od 1941 da danas jer srpska strana stalno naglašava "genocidnost" Hrvatske države, a u stvari kod srba nisu zamrle teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj državnoj teritoriji. Moram naglasiti povjesne činjenice da su srbi do zuba naoružali pred kapitulaciju 1941 paravojne četničke postrojbe koje su počinile nezamislive masovne zločine nad nenaoružanim hrvatskim i muslimanskim stanovništvom na teritoriju tadašnje Banovine i da je kao reakcija na te događaje u tim krajevima naglo ojačao ustaški pokret, ostatak priče znamo.
KRATKE POVJESNE CRTE 1941-1945 NA PODRUČIJU ex.Jugoslavije
Otac NDH i otac Nedićeve Srbije je bio isti čovjek u ličnosti SS generala Edmunda Veesenmayera koji dobiva zadatak od Hitlera da na ruševinama kraljevine Jugoslavije stvori dvije nacističkoj Njemačkoj prijateljske države.

Nedićeva Srbija je popularan naziv za profašističku srpsku državu koja je nastala 1941. i nestala je sa svjetske pozornice 1944. pred slomom Sila Osovine. Nakon brze pobjede Osovina tijekom invazije Jugoslavije, područje koje je danas znano kao Centralna Srbija palo je pod direktnu vlast Osovina. Kao što su radile na svim okupiranim teritorijima, Osovine su uspostavile kolaboracionističku vladu koja je vodila državu po uzoru na Treći Reich. Srbija je tada postala okružena fašističkom NDH na zapadu, teritorijima na jugu koje je okupirala Fašistička Italija, sjevernim teritorijima koje je okupirala Horthyjeva Mađarska, te istočnim teritorijima koje je okupirala Bugarska. Banat, koji je bio dio Srbije, pao je pod direktnu vlast Trećeg Reicha. Nedićeva Srbija je zauzimala područje koje se obično naziva Uža Srbija, prema sadašnjem položaju to je zemljopisno područje Srbije manje područje Srijema i grada Zemuna (NDH), Vojvodine (podijeljeno između Mađarske - Bačka i posebnog područja pod izravnom vlasti Njemačkih vlasti - Banata) i Kosova i dijela Sandžaka (Italija) te okruga Pirotskog i Vranjskog, okupiranih od strane fašističke Bugarske, Unutarnja politika Nedićeve Srbije bila je pod utjecajem nacističkog okupatora i Ljotićeve profašističke stranke ZBOR. Odmah nakon proglašenja Vlade nacionalnog spasa, unutar Srbije počinju djelovati njemački rasni zakoni, kao i na drugim okupiranim područjima Europe. Okupator osniva i prve sabirne logore (Banjica, dok je Sajmište formirano na lijevoj obali Save, na teritoriju NDH, a služio je uglavnom za internice iz okupirane Srbije) i započinje progon i interniranje Židova i Roma. Naročita je pozornost posvećena slobodnim zidarima (masonima), komunistima te kritičarima režima. Vršena je propaganda organizirana u vidu Antimasonske izložbe listopad 1941. - siječanj 1942. Šef civilne administracije Srbije Dr. Harald Turner u kolovozu 1942. izjavio je da je Beograd bio prvi grad u Europi koja je postala Judenfrei, te da je Srbija među rijetkim zemljama koja se riješila židovskog pitanja. Nedić je također nastojao da se uništi partizanski pokret i pacifira četnike, jer po njegovom mišljenju represivne mjere koje je provodio okupator u ubijanju 100 Srba za svakog poginulog njemačkog vojnika, i 50 Srba za svakog ranjenog moglo je dovesti do uništenja Srpskog naroda. Na primjer 7.000 strijeljanih u Kragujevcu 1941., u znak osvete za mrtve i ranjene vojnike Wermachta, galvaniziralo Nedića i mnoge druge Srbe da se pronađe riješenje, jer u sjećanju mnogih Srba i članova Nedićeve vlade ostale su retribucije za neuspjele ustanke koji su se dogodili tijekom okupacije Srbije u Prvom svjetskom ratu, nakon neuspjelog Topličkog ustanka 1917.
Nedićeva Srbija imala je utjecaj na tok i zbivanja u 2. svjetskom ratu na tlu teritorija s kojim je raspolagala. Najveći utjecaj bilo je na razbijanje partizanskih jedinica i Užičke republike u prvom redu, te održavanje tog stanja sve do 1944. kada su se na granicama Srbije pojavile Sovjetske vojne jedinice. Isto tako Nedićev režim je razdvojio četnički pokrete unutar Srbije, tako da su mnogi posatli kolaboracionisti s okupatorima, dok ostatak (Ravnogorski četnici) ostali su na marginama između kolaboracije s Nijemcima, te tihog sjedećeg otpora u išćekivanju savezničkog iskrcavanja te proganjanja partizanskih snaga. Nedićeva Srbija je organizirala sve ekonomske snage u podržavanju vojnog napora Sila osovine, kao i u zadovoljavanju okupatoru kroz brzo uspostavljanje rasnih zakona kroz uništavanje nepodobnih kao Židova i Roma u koncentracijskim logorima kao Bajnica i Sajmište u kojima je nastradalo oko 150,000 ljudi.
Nezavisna Država Hrvatska (NDH) je država koja je nastala 1941 kao nacistička tvorevina stvorena raspadom Kraljevine Jugoslavije od strane nacističkih i fašističkih okupatora. Nestala je sa svjetske pozornice 1945. uništenjem Sila osovine.
Uspostava Nezavisne Države Hrvatske označila je realizaciju one varijante hrvatskog pitanja koja se temeljila na rasformiranju Jugoslavije. No, ona je istodobno značila i vezivanje Hrvatske uz fašističke sile i prenošenje fašističkog modela organizacije vlasti i političke prakse Njemačke i Italije u Hrvatsku, uz nazočnost njemačkih i talijanskih vojnih snaga. One su od ustaške vlade smatrane saveznicima, a u širim slojevima stanovništva bile su doživljene kao okupatorske

Hrvatska enciklopedija sažeto kaže o povijesnoj ulozi NDH: »Država koju je 10. IV. 1941. u ime ustaškog poglavnika Ante Pavelića proglasio Slavko Kvaternik pojavila se kao diskontinuitet u odnosu na dosadanje osnovne crte hrvatskih političkih opredjeljenja, ali ubrzo i kao iznevjerenje težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom, jer je njezin postanak i opstanak bio vezan uz volju i sudbinu njemačkih saveznika
Nezavisna Država Hrvatska uspostavljena je nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije od strane sila osovine. Bila je priznata od strane Njemačke i Italije 15. travnja 1941, ali uz klauzulu da će pitanje razgraničenja prema Italiji biti razriješeno naknadno. Vodstvo NDH nadalo se umanjiti teritorijalne ustupke Italiji osloncem na Njemačku, ali Adolf Hitler je odlučio da se u to pitanje ne miješa. Tako je Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. Italiji prepušten sjeverni dio Dalmacije i većina jadranskih otoka, područje sa oko 420.000 stanovnika, etnički gotovo stopostotno Hrvatsko. Područje NDH bilo je podijeljeno na talijansku i njemačku okupacionu zonu, određenu geopolitičkim i ekonomskim interesima sila osovine. Mađarska je u travanjskom ratu okupirala Međimurje i odbila ga napustiti, polazući na njega povijesno pravo. Proglasila je aneksiju, što NDH nije priznala, ali nije mogla ništa učiniti, pa je tako ostalo sve do kraja rata. Italija je vršila teror i nasilnu asimilaciju na teritoriju koji joj je prepušten Rimskim ugovorima. Iskoristila je pojavu četnika i pružala im punu pomoć, priznavajući ih kao dobrovoljačku antikomunističku miliciju; time su izvrsno koristili staro rimsko načelo "divide et impere" ("podijeli pa vladaj") Več u kolovozu ponovo je okupirala tzv. "Zonu dva", 80 kilometara od mora odnosno granice anektiranog područja. U njoj je preuzela i civilnu upravu, ustaška vojnica morala je to područje napustiti, a domobranske postrojbe bile su pod talijanskim zapovjedništvom. Italija je nešto kasnije okupirala i Zonu tri, do granice interesen zone, ali se 1942. povukla.
Nezavisna Država Hrvatska imala je po popisu stanovništva iz 1931. ukupno 6.020.000 stanovnika. Na području Dalmacije, koje je predano Italiji, živjelo je oko 400.000 Hrvata i nešto Srba. Treba također odbiti Međimurje, koje je cijelo vrijeme postojanja NDH bilo pod mađarskom okupacijom.
U odnosu na površinu Banovine Hrvatske, NDH je izgubila područje na kojem je živjelo oko 400.000 Hrvata, a dobila odručje na kojem je živjelo više od milijun Srba.

Za vrijeme NDH objavljivani su razni podaci o površini i stanovništvu. Navodi se da je prema izvješću Hrvatskog državnog brojidbenog ureda (objavljenog 1941.) površina NDH iznosila je 115.133 km2, a imala je 6.966.729 stanovnika. Tu međutim nedostaje primjedba (što je iz navedene brojke očito) da je u površinu uračunata i cijela Dalmacija, vjerovatno stoga što je u to vrijeme još bila u sastavu NDH.
Prema tom izvješću, od navedenog broja stanovnika bilo je:
• 4.817.000 Hrvata (računati muslimani),
• 1.848.000 Srba,
• 145.000 Nijemaca,
• 70.000 Mađara,
• 37.000 Slovenaca,
• 44.267 Čeha i Slovaka.
Izvan hrvatskih državnih granica živjelo je po tom izvještaju 1.727.548 Hrvata.

Srbi u Hrvatskoj i holokaust u Srbiji
Srpska propaganda je od 1980-ih intenzivno uspoređivala sudbinu Srba sa sudbinom Židova, inzistirajući da su Srbi u NDH također bili izloženi pokolju koji treba uvrstiti pod pojam "holokaust". To je bilo povezano sa velikim preuveličavanjem broja žrtava Koncentracijskog logora Jasenovac i potpunim negiranjem srpskog antisemitizma i istrebljenja Židova koje je i na području Srbije pod njemačkom upravom provedeno, u čemu su i srpske kvinslinške vlasti sudjelovale. Iznosile su se brojke po kojima su svi Židovi i Romi sa teritorija Jugoslavije, koji su u ratu stradali, bili ubijeni isključivo u Jasenovcu. Ove laži raskrinkava Philip J. Cohen, inače Židov, u knjizi Tajni rat Srbije: Propaganda i manipuliranje poviješću.
Činjenica je da je ustaški režim provodio akcije masovnog ubijanja Srba, u logorima i na terenu, koje odgovaraju definiciji genocida. Neki rasistički zakoni, preneseni iz Njemačke, uz Židove i Rome bili su primijenjeni i na Srbe. Na području NDH bilo je oko 220.000 žrtava fašističkog terora među Srbima, od čega oko četvrtina u Koncentracijskm logoru Jasenovac.
Riječ je ipak o posebnon zbivanju, koje se ne može podvesti pod pojam "holokaust"; sukobila su se tada na području NDH dva projekta etničkog čišćenja, ustaški i četnički.
Ukupan broj žrtava

Slavko Goldstein navodi da je u travnju 1941. na području današnje Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine bilo oko 39.500 članova židovskih općina, od kojih je oko 30.000 tijekom rata umrlo, ubijeno ili poginulo. (Tome treba dodati i Srijem, koji je također bio u sastavu NDH. Računa se da je oko 1000 Židova pobijeno u logoru Sajmište u Zemunu, kojim su upravljali Nijemci.) Neki drugi izvori spominju brojku od 36.000; nesigurnost potiče prvenstveno od razlika u broju Židovskih imigranata u godinama pred rat.
Prema demografskim izračunavanjima Vladimira Žerjavića broj žrtava je nešto manji: između 25.800 i 26.700. U Jasenovcu i Staroj Gradiški ubijeno je oko 13.000 Židova sa područja današnje Hrvatske i BiH, 6.000 ubijeno je u jamama i manjim logorima ili poginulo u partizanima, a između 6.800 i 7.700 ubijeno je u inozemstvu (Auschwitz i drugi logori). Poimenični spisak žrtava logora Jasenovac, objavljen u Beogradu 1997, navodi 10.521 Židova; s obzirom na masovnog pokolja i malo preživjelih žrtava, svakako ima nepopisanih.
POPIS STANOVNIŠTVA PRVE I DRUGE JUGOSLAVIJE
• 1941. 15 827 000 stanovnika pred II svjetski rat 31.03.1941.
• 1948. 15.772.098 stanovnika (prvi nakon 2. svjetskog rata,
dodati Istra i Rijeka, otoci i Zadar, cca oko 300 000 stanovnika)
• 1953. 16.936.573 stanovnika (ponovljeni popis)
• 1961. 18.549.291 stanovnika
• 1971. 20.522.972 stanovnika (Muslimani priznati kao narod)
• 1981. 22.424.711 stanovnika
• 1991. 23.542.815 stanovnika (zadnji popis)
1948., 3 godine nakon nastanka, napravljen je prvi, tzv. "skraćeni" popis stanovništva u novonastaloj Jugoslaviji prema kojem je ustanovljeno 15.772.098 stanovnika. Po prvi put je popisivana "nacionalnost" stanovnika, s mogućnošću da se svatko sam izjasni (ili ne izjasni).
Etnički je sastav 1948. bio sljedeći: Srbi 41,5 %, Hrvati 24 %, Slovenci 9 %, Makedonci 5,1 %, Albanci 4,8 % i drugi. Muslimani su tada vođeni kao "Jugoslaveni-neopredijeljeni"; njih je bilo 5,1%, dok se dio stanovništva islamske vjeroispovijesti iz BiH, Srbije Crne Gore izjasnio kao Hrvati ili Srbi.

BROJ STRADALIH SRBA U NDH
Broj stradalih Srba na području Nezavisne Države Hrvatske tijekom Drugog svjetskog rata može se procijeniti usporedbom rezultata popisa stanovništva prije i poslije rata, 1931. i 1948. godine. NDH je postojala na području Hrvatske bez Baranje, cijele Bosne i Hercegovine te Srijema. Na tom je području 1931. godine popisano 1.790.000 Srba, a 1948. Srbima se izjasnilo 1.829.000. Za usporedbu sa stanjem prije rata, od tog broja treba odbiti Muslimane koji su se izjasnili kao Jugoslaveni, a dodati one koji su iselili u Vojvodinu ili inozemstvo; to daje 1.907.000 "pravih" Srba.
Da bi se dobio stvarni ratni gubitak (broj poginulih ili ubijenih), treba procijeniti koliko je Srba bilo uoči rata 1941. godine, koliko bi bio 1948. da nije bilo rata, te koliki je čisti demografski gubitak zbog smanjenog nataliteta i povećanog mortaliteta za vrijeme rata. Ta su demografska istraživanja krajem 1980-ih nezavisno jedan od drugog izvršili Vladimir Žerjavić i Bogoljub Kočović. Prvi procjenjuje broj žrtava na 335.000, a drugi na 370.000.
Oduzevši broj poginulih boraca NOR-a i kvislinga i kolaboracionista (u što spadaju i žrtve komunističkog terora do 1948.), te poginulih van zemlje, Žerjavić dobiva 217.000 žrtava fašističkog terora, a od toga u Koncentracijskom logoru Jasenovac 45 do 52.000.
Ovi se rezultati dobro slažu sa rezultatima popisa žrtava 1964. (cijela Jugoslavija) i 1997. (Jasenovac), te brojeva žrtava koje daju izvještaji za razne regije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Srbi su imali najveće ratne gubitke u BiH u apsolutnom iznosu, a druge najveće (poslije Židova) u relativnom iznosu (13,8% od izračunatog broja stanovnika 1941). Ratni gubici Muslimana su 78.000 (8,9%), Hrvata 66.000 (10,5%), Židova 10.000 (oko 80%) te ostalih 4.000.

BROJ STRADALIH HRVATA U NDH I POSLIJE II SV.RATA
Broj stanovnika Hrvatske 1931. godine je 3.430.000. Godine 1948. broj stanovnika je 3.757.000, od čega je 261.000 na pripojenim područjima koja su 1931. bila pod Italijom. Stopa priraštaja je u Hrvatskoj uvijek bila niža nego u Bosni i Hercegovini. Žerjavić uzima za 1941. godinu 3.780.000 stanovnika, te za 1948. očekivano stanovništvo 4.044.000.
Razlika prema broju ustanovljenom popisom je 548.000, od čega treba oduzeti saldo migracija od 46.000 (emigracija u inozemstvo i u Vojvodinu, imigracija iz Bosne i Hercegovine), pa demografski gubitak iznosi 502.000.
Od ukupnog demografskog gubitka od 502.000, čisti demografski gubitak je 50.000. Stvarni demografski gubitak stanovništva je dakle 452.000.
Vrlo je velika bila emigracija u inozemstvo: ukupno 157.000, od toga je 90.000 Nijemaca (izbjegli i deportirani) i 30.000 Hrvata (izbjegli).
Ratni gubici Hrvatske su dakle 295.000, od čega je 24.000 umrlo u inozemstvu, a 271.000 u zemlji
Prema Imeničnom popisu žrtava na osnovi podataka Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1946. zbroj ukupnog broja žrtava fašističkog terora na teritoriju Hrvatske iznosio je 138.984.(bez žrtava na teritoriju BiH)

Gledajući ukupni broj stradalih Srba i Hrvata u toku i odmah nakon II svjetskog rata vidi se da su brojke srpskih žrtava koje je plasirala srpska propaganda za deset do četrnaest puta veće od onih koje se navode a broj hrvatskih žrtava je višestruko umanjivan. U današnje vrijeme interneta svaki razuman „nacionalizmom nezaslijepljen“ čovijek može doći do sličnih rezultata.

Ovo pišem zbog sramnog trgovanja žrtvama II. svjetskog rata u današnjoj srpskoj politici na čitavom prostoru Balkana, neposredno poticanoj i vođenoj iz Beograda. Pri raspadu Kraljevine Jugoslavije 1941 od poražene Jugoslavenske vojske značajan dio naoružanja dospio je u ruke raznih srpskih oružanih formacija, tako da srbi nisu bili goloruk nezaštićeni narod naprotiv, većina ostalih naroda jeste a te srpske oružane formacije počinile su u toku prve polovine 1941 najstrašnije zločine na područiju BiH (predratna banovina Hrvatska) pobivši više tisuća nevinih, nenaoružanih Hrvata i muslimana. To je izazvalo kontra reakciju i jačanje ustaškog pokreta u to doba a daljnju priču većina zna.

Slična se povijest ponovila i u ratu 1991-1995 (1999 na Kosovu-u stvari cijela SRJ Jugoslavija)

I tada (1991 godine) su do zuba naoružani srbi oružijem bivše JNA krenuli u osvajanje teritorija (famozna linija VIROVITICA-KARLOVAC-KARLOBAG) na pretežno slabo naoružanu Hrvatsku čineći usput strašne zločine nad civilnim stanovništvom, razarajući pritom neselektivno hrvatske gradove (Vukovar, Osijek, Dubrovnik, Zadar, Gospić…). Isto i još gore napravili su u BiH sa daleko većim brojem civilnih žrtava a što je osuđivao cijeli svijet. U BiH su na početku rata do zuba bili naoružani samo srbi ( imali su masu naoružanja i opreme bivše JNA uključujući i jako RV I PVO, dok su muslimani i hrvati bili pretežno nenaoružani a što je i dovelo ove do velikog stradanja.
Politika osvajanja i ratovanja na prostoru ex Jugoslavije izravno je na svaki način poticana, pomagana financijski, materijalno, obavještajno, politički, i vojno (uključujući slanje vojno-policijskih snaga) iz Srbije. Neizručivanjem najvećih optuženika za ratne zločine u ratovima 1991-1995 sudu u Hagu i njihovo prikazivanje kao srpskih heroja samo potvrđuju činjenice o tom pitanju. Uvijek treba uzimati u razmatranje povjesne činjenice. Uvijek su srbi kroz povijest imal težnju osvajanja teritorija prema zapadu, na račun hrvata. Još je Čerčil izjavio kao premijer Ujedinjenog Kraljevstva (GB) da nema većih imperijalista od srba u cijeloj Europi. Nažalost svih nas ta njegova ocijena pokazala se točnom i danas kada srpska država drugim metodama pokušava ostvariti utjecaj na susjedne zemlje na Balkanu, najčešće na njihovu štetu. Te 1995 dogodile su se dvije vojno policijske operacije "Bljesak" u svibnju i "Oluja" u kolovozu. nakon njih karta teritorije Velike Srbije je značajno bila revidirana.

Karta teritorija koji je Srbija planirala vojno zauzeti operacijama od 1991 1995.
Tada se desila 1999 godina i operacija "Milosrdni anđeo"

Kao dodatak drugom dijelu ovog posta dodati ću životopis ključnom čovijeku koji je bio kreator stvaranja kvislinških država (u današnjoj Hrvatskoj i Srbiji) pod njemačkom dominacijom.

Edmund Veesenmayer ( 1904 - 1977 ) ŽIVOTOPIS
Od početka svoje karijere Edmund Veesenmayer je bio usko povezan s ministarstvom vanjskih poslova i samim ministrom Ribbentropom pod čijim zapovjedništvom će se probiti do vrha slave u Berlinu. Prvi izlazak na svjetsku pozornicu on ima kratko nakon Čehoslovačke krize 1938. kada Veesenmayer dobiva zadatak organizirati otcjepljenje Slovačke od ostatka države. Uz određene poteškoće koje nastaju pošto Jozef Tiso njemački (i Veesnamayerov) kandidat za šefa nove države odbija do posljednjeg trenutka proglasiti nezavisnost ova operacija završava uspješno darujući njenom izvršitelju nove poslove.
Sljedeći zadatak po svojoj veličini je bio praktički nevažan i sastojao se od organiziranja političke klime u Danzigu tijekom priprema za Njemačku invaziju Poljske (1939). Nakon nje Veesenmayer dobiva kratkotrajnu pauzu poslije koje slijedi radno mjesto u Amsterdamu 1940 godine (doba invazije Beneluksa i Francuske). Po završetku toga zadatka on se nalazi u Zagrebu 1941 godine kako bi organizirao stvaranje novoproglašene NDH koja nastaje neočekivanim i radi toga improviziranim slijedom događaja (invazija) nakon puča u Beogradu.
Kratko prije njemačkog napada na Jugoslaviju Veesenmayer je poslan u Zagreb da uredi proglašenje Hrvatske nezavisnosti. Nakon što je Maček odbio ponudu Weesenmayer je izabrao Ustaški pokret i Antu Pavelića. Tijekom 1941 i 1942 godine on je nekoliko puta dolazio u NDH i Srbiju radi dogovora o borbi protiv partizana. Također tijekom tog razdoblja on zahtjeva od Srbije deportaciju Židova.
Stvaranjem NDH i uništenjem kraljevine Jugoslavije Hitlerova Njemačka je dostigla vrhunac svoje moći nakon čega ministarstvo vanjskih poslova unutar kojeg radi Edmund Veesenmayer ostaje bez režima ili država koje treba srušiti. Posljednji njegov zadatak s osobnom ovlašću Adolfa Hitlera postaje rušenje mađarskog regenta Hortija s vlasti i postavljem na njegovo mjesto Ferenca Szalasija. Kako bi se uspio ostvariti ovaj cilj koristeći pritisak na mađarsku vladu on je najprije morao ukinuti zabranu djelovanja Szalasijeve stranke, a potom uz pomoć novca i medija povećati joj popularnost. Ta opsežna operacija je djelovala sve od ožujka do listopada 1944 godine kada je napokon regent Horti prisiljen na abdikaciju.
11. travnja 1949. osuđen je za zločine protiv čovječnosti, robski rad i pripadništvo zločinačkoj organizaciji na 20 godina zatvora, ali mu je kazna smanjena i ukinuta pa je na kraju pušten već u prosincu 1951.