ISTRAŽIVANJA I PRIMJENA ZNANOSTI POLJA NULTE TOČKE

Ovaj post pišem da što više ljudi spozna našu situaciju na ovom planetu i onda preuzme potpunu individualnu odgovornost za ishod, jer ako buđenje ljudi dođe u njegovo vlastito vrijeme doći će do potpunog uništenja a ako dođe ubrzano onda se svijet može spasiti, a svaki od nas pojedinačno učestvuje u tome.

Sada dolaze na red neka pitanja povezana s poboljšanjem našeg razumijevanja ekološke ravnoteže na Zemlji.

Ovaj planet proždire sebe
Narodi na našem planetu proždiru ga iscrpljujući njegove resurse

Današnja sredstva i metode korištenja energije su usko povezane sa uništenjem okoliša, bez tehnologija za sigurno čuvanje i pročišćavanje otpada, i to je velika prijetnja planetu.

Danas postoje mnogi izumitelji kojima džepovi nisu napunjeni čvrsto čuvanim interesima i kojima je na srcu buduće napredovanje planeta Zemlje, biti će oni koji će imati uspjeha - drugi će konačno propasti. Imamo sredstva razvijene komunikacije (Internet) za poticanje napredovanja - da ne zagađujemo i uništavamo resurse na Zemlji, ili da ne slamamo Zemlju - onda svako pojedinačno od nas mora preuzeti odgovornost da to prenese.

Ključ za gotovo beskonačan izvor energije bila bi magnetska energija proizišla iz polja nulte točke.

Kvantna znanost 20. stoljeća je otkrila postojanje sveprisutnog pozadinskog mora kvantne energije svemira. Dr. Harold Puthoff s Cambridge sveučilišta je među prvima izmjerio energiju svemira. Ta je energija mjerena na temperaturi od nula stupnjeva Kelvina, apsolutno najnižoj mogućoj temperaturi svemira, što odgovara -273 stupnjeva Celzijusa. Na toj temperaturi prema Newton-ijanskoj fizici sva kretanja molekula i atoma bi trebala prestali i ne bi se smjela mjeriti nikakva energija! Umjesto nenalaženja energije, kao što se očekivalo, pronašao je ono što je nazvao "ključajućim loncem" energije, a poslije je dobila ime 'energija nulte točka - zero point energy' (ZPE). Harold Puthoff je dokazao kako fizika vakuma nije uopće lišena energije, jer je vakum, prostor s obiljem (plenumom) energije. U kvantnoj elektrodinamici pozadinsko more kvantne energije se sada koristi za objašnjavanje principa neizvjesnosti, koga je otkrila kvantna fizika, nepredvidivog ponašanja subatomskih čestica. Vibracije subatomskih čestica vjerojatno uzrokuje polje nulte točke. Slučajni virtualni fotoni skaču naprijed i natrag između polja nulte točke i našeg fizikalnog svijeta. Sudaraju se sa subatomskim česticama ili ih one apsorbiraju, kada će se pobuditi u više energetsko stanje. Nakon nanosekundi energija se opet otpušta pomoću drugog virtualnog fotona, koji se vraća u polje nulte točke. Foton se naziva virtualnim fotonom jer dolazi i odlazi iz polja nulte točke i ne će ostati u ‘materijalnom’ svijetu. Koristi se samo za razmjenu energije između polja nulte točke i materijalnog svijeta. Ne dolaze samo fotoni, već i sve vrste elementarnih čestica u naš fizikalni svijet iz niotkuda. Izgleda kako dolaze iz polja nulte točke, pojavljuju se u našoj fizikalnoj realnosti samo tisućinku ili milijuntinku sekunde pa onda opet nestaju u praznini. Te forme mističnih čestica su nazvane virtualnim česticama, jer nisu dovoljno stabilne da bi ostale u našem realitetu. Polje nulte točke je kvantna pjena virtualnih čestica i fotona. Naš svemir nikada ne miruje, čak ni u ‘praznom’ prostoru.

John Wheeler i Richard Feynman s Princeton sveučilišta su prvi procijenili energiju nulte točke. Izračunali su kako bi šalica energije nulte točke bila dovoljna da svi ocean svijeta proključaju. Ekvivalent u masi energije nulte točke, korištenjem Einstein-ove famozne jednadžbe E=m*c2 je 1094 grama/cm3! To je više materije po kubnom centimetru od ukupne mase cijelog svemira. Suprotno onom što se uvijek vjerovalo, materija nije kondenzirana supstancija, već difuzna forma energije.
Od kada se u svijetu pojavio pojam energija nulte točke, rođen je novi soj kopača zlata. Mnogi izumitelji love tu energiju nulte točke, jer se radi o besplatnoj energiji. Priča počinje kako su još Michael Faraday i Nikola Tesla otkrili primjenu besplatne energije. Kada jednom znate kako ju tražiti, onda ćete ju moći izvlačiti iz vakuma u neiscrpnom obilju. Zamislite si vaš televizor bez strujnog kabla, jer televizor koristi energiju koju prima iz vakuma? Možete li to zamisliti, znate li što to znači? Zbogom nafti, pa možda tek time imate pravi osjećaj. U svijetu koji je teško zavisan o nafti, mnogi moćnici danas ne bi bili zadovoljni jer bi izgubili svu svoju moć i bogatstvo.

Patenti i eksperimenti Nikole Tesle pokazuju da je savršeno znao i otkrio metode stavaranja besplatne energije iz ZPE ali je 1943 godine tajanstveno umro (navodna saobraćajna nesreća) kad je FBI sklonio sve patente Nikole Tesle vezane za ZPE na “sigurnu lokaciju”.
Početko 20. stoljeća je Nikola Tesla prvi otkrio skalarne valove. Koristio je indukcijske zavojnice za kreiranje tih skalarnih valova. Proveo je mnogo eksperimenata šaljući skalarne valove oko Zemlje dokazujući kako za razliku od transverzalnih valova, koji se šire na velike udaljenosti s disipacijom i gube svoju energiju brzinom jednakom kvadratu udaljenosti od izvora, longitudinalni valovi mogu putovati do bilo koje udaljenosti bez praktički ikakvog gubitka energije.
Tesla je u svoje vrijeme vjerovao u postojanje etera, iz koga bi se mogla koristiti slobodna energija, što bi moglo biti spas za čovječanstvo. Obratio se Američkom institutu inžinjera elektrotehnike 1881. slijedećim riječima:
". . . snagom izvednom iz njega, sa svakom formom energije dobivenom bez napora, iz spremišta zauvijek neiscrpnog, čovječanstvo će napredovati velikim koracima; samo je pitanje vremena


Zbog tog razloga kao i zbog moguće vojne primjene su te invencije bili globalno potisnute u zadnja dva desetljeća. SAD zabranjuje izvoz neriješenih patenata ako se vjeruje u postojanje vojne primjene. Međutim umirovljeni poručnik američke vojske Tom Bearden je patentirao uređaj za generiranje besplatne energije s koeficijentom većim od 1, koga je nazvao Generator elektromagnetske-energije bez kretanja - Motionless Elektromagnetic Generator - MEG. Preko 1 u ovom smislu znači, kako više energije izlazi iz uređaja nego što u njega ulazi. Bearden tvrdi kako taj generator proizvodi 100 puta više energije nego što je potrebno za održavanje njegovog pogona. Njegov MEG uređaj nije u sukobu sa zakonom o konzervaciji energije, drugim zakonom termodinamike, jer jednostavno hvata energiju iz vakuma. Jean Louis Naudin je replicirao Bearden-ov MEG uređaj i potvrdio kako njegov MEG uređaj ima koeficijent veći od 1.


Skalarne valove Tom Bearden-a su otkrili i ruski znanstvenici. Rusi su međutim dali skalarnim valovima drugačije ime, nazivaju ih torzijskim valovima. Kao raniji čovjek vojske, uvjeren je kako su Rusi koristili tu tehnologiju za kreiranje arsenala oružja skalarnim valovima tijekom Hladnog rata. To oružje je, temeljeno na Teslinoj haubici, smrtonosno skalarno oružje koje, u usporedbi, čini blijedim naše oružje masovnog uništenja. U svojoj najblažoj formi to se oružje može koristiti za modificiranje i manipuliranje vremenom, za kreiranje uragana i tornada, a može se čak s njime proizvesti potrese. U najagresivnijoj primjeni, moglo bi se izbrisati postojeću civilizaciju svojom smrtonosnom silom koja je nezaustavljiva.

Na drugoj strani, su miroljubive aplikacije tehnologije skalarnih valova, koje prelaze ljudsku imaginaciju; kao ni jedna druga dosadašnja tehnologija, kojoj je planet svjedočio, a mogu voditi čovječanstvo u Zlatno doba. Obećava slobodnu, besplatnu energiju, antigravitacijski pogon i aplikacije liječenja koje mogu izliječiti bilo koju bolest preokrečući vrijeme bolesti. Prema Bearden-u, Antoine Priore je 60-tih i sedamdesetih godina koristio, kao preteču svoje medicinske patentirane tehnologije, aplikacije skalarnih valova, a njegovi eksperimenti na životinjama su dokazali mogućnost liječenja svih formi raka. Objašnjenje tih čudotvornih izliječenja je prisiljavanje oštećenih stanica skalranim valovima da se vrate u svoje ranije zdravo stanje. Tako je tehnologija skalarnih valova tehnologija čuda, ako je vjerovati Bearden-u.

Bearden-ova teorija, koju je objavio u knjizi pod naslovom "Energije iz vakuma, koncepti i principi - Energy from the vacuum, concepts & principles" je dokazana prvim na tržištu raspoloživim energetskim uređajem nazvanim "Patterson-ova energetska stanica - Patterson Power Cell", inovativni uređaj s omjerom većim od jedan .
Patterson-ova energetska stanica je razvijena i patentirana. James A. Patterson je znanstvenik Tehnologija čiste energije - Clean Energy Technologies iz Dallas-a. Radi se o staklenoj posudi napunjenoj tisućama sitnih, paladijem pokrivenih kuglica koje služe kao elektrode. Uređaj pogoni teška voda. Kada se pokrene s malom ulaznom snagom od 1,4 Wat-a, stanice izbacuju enormne količine topline, stotinu puta veće energije od energetskog ulaza. Tvrdi se kako je Patentni ured SAD-a testirao uređaj i dodijelio četiri patenta, Uređaj se proučava i na različitim sveučilištima širom svijeta i tretira ga se vrlo ozbiljno, no više nema sumnje u njegov rad, već se spore oko toga kako radi!

-geneza odnosa među narodima na Balkanu zadnjih 650 godina, i njihovo reflektiranje na sadašnje stanje-

Ovaj post moram početi sa Kosovom gdje je sve počelo prije 600-tinjak godina a na kraju i završilo sa NATO intervencijijom 1999 godine.

U drugom dijelu detaljnije ću se osvrnuti na događaje u II.svjetskom ratu 1941-1945 godine na prostoru ex-Jugoslavije a reflektiraju se na današnje stanje.

Moram ukazati mentalitet srpskih političara i SANU, koji da bi se održali na vlasti stvaraju mitove i lažno prikazuje povijest, a prije svega stvaraju lažnu sliku svojih velikih vođa koji su se istinski borili za svoj narod a mitomanijom su pretvoreni u izdajnike i kukavice, dok su pravi izdajnici i kukavice veličani kao veliki borci i patriote. Razumjevanje sadašnjeg stanja u regionu treba tražiti znanje o prošlim događajima koji su uzrokovali i još uzrokuju danas ružne događaje kojih smo svjedoci.

Početi ću sa kosovskom bitkom ili malo prije nje, gdje se Vuk Branković, plemić koji je zbog borbe sa Turcima zarobljen i ubijen tretira kao najveći izdajnik srpskog naroda a srpska epska poezija i srpski mit je uzdigao Marka Kraljevica koji se u stvarnosti borio na turskoj strani, pa je kao turski vojnik i poginuo.

Tako je i danas, borac za naprednu i prosperitetnu Srbiju, Zoran Đinđić je ubijen i već se proglašava izdajnikom Srbije (na udarnom terminu države televizije Rusije) a osobe koje uištavaju biće srpskog naroda (Koštunica Nikolić i društvo) veličaju se kao veliki patriote

KRATKE POVJESNE CRTE VEZANE ZA KOSOVO
Poslije vladavine Cara Dusana, koja se od strane današnjih Srba u svakom pogledu malo pominje, potpuno je zapostavljen kao da srbi kriju od sebe samih da su imali uspjesnu dinastiju Nemanjića čiji zenit je Car Dušan, koji je usput bio u odličnim odnosima sa rimskim papom. Nakon njegove smrti dolazi do feudalne anarhije i rasula države za vladavine Cara Stefana Urosa Nejakog. Ovaj srpski vladar je bio suprotnost svom ocu, slabašan, miroljubiv, popustljiv, okrenut vise religiji nego stvarnom zivotu i problemima sa kojima se suočila država, nije bio kadar održati državu na okupu. Umjesto njega su to vise činili dva Mrnjavčevica, Vukašin i Jovan Uglješa, inče došli iz Livna. Prvi se okrunio kraljevskom a drugi despotskom titulom i potisli su u drugi plan samog cara.
Mitomanija je predstavila krajnje nepravedno oba Mrnjavčevica kao, bezobzirne, vlastoljubive velikaše koji su u ime svojih osobnih ambicija gazili nacionalni interes i interes države. Ovaj stav je krajnje pogresan jer veliki historicar Georgije Ostrogorski u svom djelu „Srpska oblast poslije Dušanove smrti” zaključuje da je cijeli juzni dio Srpskog carstva pred Maričku bitku bio pod jakom kontrolom Mrnjavčevica koji su zapravo vrsili reintegraciju carstva. Kralj Vukašin se sa vojskom 1371.godine nalazio kod Skadra spreman da sa vojskom slomi otpor Altomanovića kad je iznenada dobio poziv od brata da mu se priključi u pohodu na Turke koji su već drzali na Balkanu čvrsto pozicije i povremeno upadali ali bivali odbijeni od strane Uglješine vojske. Ovaj iznenadni pohod koji je očito bio odlična šansa da se Turci protjeraju sa Balkana, pretvorio se u veliki poraz. U Maričkoj bici uništena je Srpska vojska i oba su vladara poginula. Mnogi suvremenici toga doba su u pogibiji na Marici vidjeli Božiju volju zbog uzurpatorskih poteza Mrnjavčevica. Srbi su zbog pogresnog sagledavanja situacije činili velike strategijske greške. Nitko nije shvatio da su dva ambiciozna velikaša obnavljali državu kad nespobni car nije mogao da je drži na okupu. Da stvar po srbe bude gora Car Uroš umire dva mjeseca poslije bitke na Marici.
U narednom periodu južni djelovi Srpske carevine pasti će neposredno ili posredno pod vlast Turaka a na sjeveru se obnovila država pod žezlom Kneza Lazara. Dolaskom na vlast Kneza Lazara bili su konačno zadovoljeni mnogi, jer Knez Lazar je bio iz redova domaćeg plemstva ( a ne sposobni dođos iz inozemstva), imao je i uspješnu karijeru kod oba Srpska cara. Vješto se nametnuo za Srpskog vladara uz poštovanje za ono vreme bitnih stvari, kao što je proglašenja Bosanskog bana Tvrtka za Srpskog i Bosanskog kralja. Pošto je po ženskoj liniji bio od Nemanjica, Tvrtko je postao Lazaru šizeren ( po tituli i moći nadredjeni vladar ), tu treba napomenuti da je Tvrtko bio odan rimskom papi. Knez Lazar je obnovio državu i učvrstio je ali je u naslijedje dobio rat sa Turcima.
Turci su tek deset godina posle Marice krenuli sa upadima na Srbiju ali bezuspješno. Na Dubravici kod Paraćina kneževe vojvode krajišnici Crep i Vitomir su ih porazili te poslije ovog upada iz 1381.godine Turci će se osmjeliti za novi napad tek pet godina kasnije kad privremeno zauzimaju Niš ali već slijedeće godine potučeni su u bici kod Pločnika.
Turci mjenjaju pravac napada i udaraju preko sjevera Zete na Bosnu ali vraćajući se sa naizgled uspješnog pohoda vojska pobjednika sa Marice, Lale Sahina biva uništena u klancima oko Bileće od strane vojske vojvode Vlatka Vukovića.
Zbog stalnih poraza svojih akindžija i opasnosti da se Balknaski vazali pobune i priđu Srbiji sultan Murat odlučuje za pohod na Srbiju sa svom silom.
Tokom cijele jeseni i zime 1388/1389 godine obje strane su se pripremale za odlučujuci sudar. Turci su tokom jeseni ušli u Bugarsku da bi bugarskog cara, zeta Kneza Lazara sprječili da eventualno pomogne puncu.
U proleće Turci su krenuli u pohod. Za razliku od ranijiih pohoda, turska vojska se kretala samo širokim putevima i umjesto da se uputi preko doline juzne Morave odmah na sjever zaputila se na Kosovsko- Metohijsku oblast. Ovaj pravac prodora bio je dobar jer je bio privredni centar države odakle su vodili mnogi putevi dalje u srce države a koji je opet bio širok bez mogućnosti zasjede.
Turci iz prethodnih pohoda imali loše iskustvo sa Srpskim zasjedama ili borbama na uskom terenu gde je udar Srspske oklopne konjice mogao doći do punog izražaja nasuprot njihove lako ili nikako oklopljene vojske.
Srbi su sa druge strane koncentrirali svoje snage u regionu Kruševca i operirali po unutrašnjim operativnim pravcima. Snage koje su držale grad Pirot su napustile grad i povukele se na sjever ali Turci nisu krenuli za njima, očito je da nisu zagrizli mamac i uputili se na ovaj pravac. Saznavši za pokret Turaka ka Kosovu, knez Lazar se uputio sa vojskom na Kosovo. Pred sobom je imao dva moguća riješenja, da prepusti Kosovo privremeno Turcima i u nekom izlaznom pravcu dočeka Turke iz Kosova ili da bitku primi negdje na otvorenom gdje će Turci morati proći. Knez je učinio ovo drugo. Turci su pred Gazimestan noćili kod Novog Brda a kad su stigli na Gazimestan malo je trebalo da bitka zapocne 27.juna ali do nje tad nije doslo. Razlozi za to su neobični, sulatana Murata je od namjere da započne odmah bitku odvratio najbliži vezir opomenom da je već prošlo podne, da je vojska umorna te da je bolje sutra sa odmornom armijom zametnuti bitku. Zanimljivo je što Srbi nisu napali umorne Turke.
Šta se dogodilo sutradan tokom bitke? Za početak navesću ukratko rekonstruiran tok bitke koji se obično sreće u enciklopedijama i historiji.
Prema Vojnoj enciklopediji prvi su u napad krenuli Turci sa 1000 strjelaca koji su izašli ispred bojnog poretka i strjelama imali zadatak da izazovu napad protivnika, a po drugim podacima su prvo Srpski strjelci krenuli u napad da bi turski strjelci uzvratili. Sad je uslijedio Srpski napad sa desnog krila. Ovo Srpsko krilo je napalo krilo pod komandom Jakub-celebije i žestoko ga potislo.
Turski izvori priznaju da su Srbi stigli u napadu do same komore te da je uveliko Turke od naleta spasio samo slučaj jer su Turci improvizovali pred Srpskim oklopnicima bedem od hrane i zaustavili Srbe. U centru bojnog poretka Srbi su uspešno nadirali ali su pretrpjeli veliku štetu od turskih rovova sa koljem pobodenim uvis što je nanijelo Srbima velike gubitke i zaustavilo ih. Dotle je na desnom turskom krilu Bajazit-celebija pobjedio i potisnuo Bosansku vojsku pod vojvodom Vlatkom Vukovicem koji se povukao sa bojišta a potom se Bajazit sa svom silom i rezervom u kojoj su najžešći borci bili srbi odani sultanu, bacio na Srpski centar koji je u neravnopravnoj borbi podlegao a Knez Lazar sa velikim brojem velikaša zarobljen. Tokom bitke, po ovoj verziji koja je zvanična, Milos Obilic je izvršio svoj podvig ali je sultanova pratnja lukavo sakrila smrt sultana od vojske i Bajazit je iskoristio situaciju da dodje na vlast, brata je pozvao kod oca a zapravo naredio da se pogubi. Zarobljenog Kneza Lazara i vlastelu, turci su po Bajazitovm naređenju ubili a potom su se povukli nazad u Tursku kako bi Bajazit učvrstio vlast.
Ovakav tok i ishod bitke nije ništa drugo nego historijski modificiran Kosovski mit i kult. On namjerno ne obrađuje mnoge stvari u obradi same bitke.

Za objašnjenje ovoga pomoglo bi svima da procitaju jedan značaj dokument o Kosovskoj bici koji obara cijeli Kosovski mit i verziju dogadjaja i traži i danas odgovor na očitu izmišljotinu o Kosovskoj bici.
Riječ je o odgovoru Firentinske općinene Bosanskom i Srskom kralju Tvrtku Prvom Velikom. U njemu, gradjani Firence nedvosmisleno čestitaju pobjedu kralju Tvrtku nad Turcima i da stvar bude zanimljivija napominju da je Tvrtkovo pismo potvrda onoga sto već znaju „..kako iz pristiglih glasova, tako iz pisama mnogih ljudi...” a da im je Tvrtkovo pismo samo potvrda onog što znaju. Krajnje učtivo i diplomatski slatkorječivo Firentinci su hvalili uspjeh Kralja Tvrtka jer de fakto i de jure on je kao Srpski vladar čija se vojska borila u bici sa vojskom svog vazala Kneza Lazara, bio nominalni pobjednik jer Knez Lazar je bio njegov potčinjeni.
Da nešto ozbiljno nije uredu sa zvaničnom verzijom i uopće cjelim mitom pokazuje slijedeća dogadjanja, na proleće 1389.g. kralj Tvrtko poduzimao je akcije za osvajanje dalmatinskih gradova, Trogira i Splita. Veliko tursko nadiranje poremetilo mu je planove, pa je zaustavio započetu akciju i vojsku sa najboljim vojskovođom prebacio na drugu stranu, na Kosovo. 0kvo povlačenje Tvrtkove vojske iskoristili su Mađari i njihove pristalice u Dalmaciji, potisnuvši ostavljene Tvrtkove posjede i osvojeni Klis, ali su ubrzo zaustavljeni jer je Tvrtko odmah poslije bitke na Kosovu povratio sve teritorije, i započeo u svibnju ranije prekinute borbe.
Sa početkom slijedeće godine Tvrtko je nastavio osvajanja, da bi se 10.srpnja prvi put proglasio sa titulom “Kralj Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorija i Raške.

S obzirom na dalji razvoj događaja može se reći da se dogodilo sledeće: Srbi su ušli u sukob sa susjedima sa sjevera, a da bi u tome uspjeli Srbi su ušli u savez sa Turcima radi rata sa Ugarima. Naredni događaji pokazuju da se radilo o čvrstom savezništvu dvije strane (Srbi i Turci) jer do Angorske bitke, sultan Bajazit se krajnje korektno odnosio prema Srbiji i Knezu Stefanu Lazareviću a zajedno su potukli Krstaše kod Nikopolja 1396.godine koje je protiv Turaka vodio kralj Sigismund.
Ovo je važno jer događaji posle Kosovske bitke se ne sagledavaju korektno već krajnje pogrešno sa vremenske distance i ugla nekog ko zna šta se dogodilo više stotina godina radi sakrivanja činjenice o Srpsko Turskom savezništvu.. Očito je slijedeće : Srbi su se uspješno odbranili od Turaka na Kosovu ali su izgubili Kneza Lazara. Moguće da je do toga došlo poslije bitke te da je baš sam Bajazit bio taj koji je lukavstvom zarobio Kneza Lazara i njegovu užu pratnju. S obzirom da je Bajazit u Angorskoj bici uprkos izgubljene bitke ostao na jednom uzvišenju sa 1000 vojnika i nastavio pružati otpor Tatarima i pokušao pobjeći tek kad je vidio da se Tatari ne povlače već i dalje napadaju, postavlja se pitanje zašto je to učinio. ( prilikom pokusaja bjega je i zarobljen od strane Tatara)?
Lako je moguće da je inače oholi i sujetni sultan samo činio ratnu varku koja mu je jednom davno negde uspjela. Svjestan poraza svoje vojske želio je da protivniku opijenom pobjedom nanese što teži udarac a to bi bilo ubistvo protivničkog vladara. Po konsolidaciji svoje vlasti u Carigradu sultan Bajazit je sklopio čvrsti savez sa Srbima, što ovi danas nastoje sakriti kao zmija noge.
Kasnije u povijesti su se u skladu sa dnevnim političkim potrebama i da bi se sakrile činjenice o savezu Osmanlija i Srba nanosio sve veći veo zaborava i još deblji sloj izmišljotina sa obje strane.

Kao zaključak navodim da unatoc nedostatnim izvorima za stjecanje pouzdanijih predodžbi o životu na Kosovu u srednjem vijeku, od sredine 9. stoljeca vecinu kosovskoga stanovnistva činili pravoslavni Slaveni kako pod bugarskom i bizantskom vlasću, tako i u vrijeme srednjovjekovne srpske države. Ali premda je još u vrijeme Stefana Prvovenčanog cijelo podrucje današnjega Kosova bilo pod srpskom vlašću, Kosovo se ne može smatrati kolijevkom srpske države i kulture, nego je to područje Raške na kojemu su prije uspostave dinastije Nemanjića vladali slavenski župani. Ni najstariji vjerski objekti, ispočetka gradjeni provincijalnim stilom a nakon pada Carigrada 1204. godine, kada mnogi bizantski slikari fresaka traže i dobivaju utočiste kod Nemanjića, ti objekti dobivaju obilježja vrhunskoga bizantskog stila, nisu izgradjeni na Kosovu. Studenica i manastir svetoga Đordja smješteni su u blizini današnjega Novoga Pazara, zapadno od područja Kosova, a manastir Žica je na sjeveru. Mileševa i Sopočani takodjer su izvan granica Kosova, pa se može zaključiti da je kolijevka srpskog monaštva u prva dva ili tri naraštaja vlasti Nemanjića bila smještena gdje i kolijevka srpske države: ne unutar Kosova nego više na sjeveru i zapadu. No, kako se srpska srednjovjekovna država širila na jug i sjever, Kosovo je postalo zemljopisnim središtem tog teritorija, a rudnici srebra blizu Prištine kao i trgovina razvijena u Prizrenu bili su važni za gospodarstvo te države kao, uostalom, i svih drugih koje su Kosovom upravljale.

Nasuprot dogmi popularne srpske povijesti i velikosrpskih ideologija o presudnoj vaznosti Kosovske bitke 1389. godine za sudbinu srpske drzave, srpsko carstvo se raspalo nedugo nakon smrti Dušana Silnog 1355. godine, Elementi srpske državnosti postojali još dugo nakon prve Kosovske bitke. Premda je vođa kršćanske vojske i jedan od srpskih vladara koji su upravljali dijelovima teritorija bivšega Dušanova carstva Lazar Hrebeljanovic poginuo u toj bici, ipak se pouzdano znalo da tada pobijedili kršćani. Turci su se povukli zbog pogibije sultana Murata kao i zbog nastojanja njegova sina Bajazita da konsolidira vlast.

Činjenica je da je narodna predaja, zlouporabljena od kolonijalno- državotvornih srpskih vlasti u 19. i 20. stoljeću, Kosovsku bitku učinila središnjim događajem u srpskoj povijesti. Tomu je tako dijelom i zbog toga što su se u razmaku od pola stoljeća dogodile dvije bitke na istome mjestu, a u narodnoj predaji tijekom stoljeća stopljene su u jednu. Vuk Brankovic, koji je ocrnjen i proglašen izdajicom zapravo nije izdao Lazara Hrebeljanovica, niti se pokorio Turcima. On je umro u turskom zatvoru. Ali je njegov sin Djuradj Brankovic odbio je suradjivati s Janosem Hunyadijem kad je on 1448. krenuo protiv Turaka i sukobio se s njihovom vojskom na istomu mjestu gdje i Lazar Hrebeljanovic 1389. Buduci da je Hunyadi prosao zemljom srpskoga velmože ne dobivsi njegov pristanak, on je o pokretu kršćanske vojske obavijestio sultana Murata II, koji je u Albaniji bio zaokupljen pokušajima osvajanja Kruje, uporišta legendarnog albanskog junaka Skenderbega. Murat II. je na Kosovo doveo nadmoćnu vojsku koja je razbila Hunyadijeve postrojbe. Skenderbeg je bio Hunyadijev saveznik koji mu je, rasterećen odlaskom Muratove vojske na Kosovo, trebao priteci u pomoc. Ali, zauzet raščišćavanjem računa s Venecijom, Skenderbeg je zakasnio na poprište. Tako je propala povijesna prigoda da se spriječi uspostava osmanlijske vlasti na Kosovu. Od 1455. godine, kad su pokoreni Novo Brdo i Prizren, pa sve do pocetka 20. stoljeca, Kosovo ce biti pod otomanskom vlascu. Za vrijeme otomanske vlasti najpovlaštenija je bila SPC (Srpska pravoslavna crkva) koja je i bila najčvršći saveznik Osmanlija i koja je direktno odgovorna za tako dugu upravu Turaka na ovim prostorima. I oni danas prikrivaju i izbjegavaju govoriti o svom dugom i prisnom savezništvu sa Osmanijskim carstvom, pogotovo je sramna njihova uloga u rušenju srednjovjekovne Bosanske države o čemu šute kao zaliveni.
Ključnim za uspješnu i relativno bezbolnu uspostavu osmanlijske vlasti, pored pomoći SPC-a je uhodana praksa kojom su lokalni feudalci pretvarani u spahije, upravitelje-vlasnike imanja s kojih su morali osiguravati prihod za funkcioniranje carstva, što je ponajprije značilo za financiranje vojske i osvajačkih pohoda. U prvim godinama otomanske vlasti ukupni danak što su ga spahije ubirali od kmetova za financiranje potreba carstva bio je manji negoli danak njihovim ranijim despotima i carevima. Od tih se spahija, a kamoli od njihovih kmetova, nije trazilo da prihvate islam. S vremenom, a prisjetimo se da je ta vlast trajala više stoljeća, svi pripadnici srpske vlasti, pa i mnogi koji se vlasti ničim nisu htjeli zamjeriti, postali su muslimani. U administrativnim središtima, gdje su bili uspostavljeni vojni garnizoni i smješteni visoki činovnici carstva, govorilo se turskim jezikom, razvijala se turska kultura, urbani islamski vjerski zivot i trgovina.
Albanci su tursko osvajanje Balkana dočekali kao katolici. Veliku većinu kosovskih Albanaca koji su dočekali slom Turskoga Carstva činili su muslimani, kao što je, uostalom, i danas. Dio odgovora na pitanje kako se to moglo dogoditi leži u načinu na koji su Osmanlije uspostavili vlast. Drugi dio treba potraziti u načinu na koji su vlast provodili. Kad bi zapelo s provedbom nekog zakona ili jednostavno s dovodjenjem u red nekoga nepokorna albanskog plemena ili klana, ti bi pobunjenici dobili posebne povlastice i, uz pristanak središnjih vlasti, jamčili sigurnost prometa i trgovine na odredjenom podrucju. Na taj način nedirnuta je ostala unutarnja struktura odnosa izmedju Albanaca, njihov jezik i običaji. Upravo zbog čvrste strukture tradicionalnih odnosa dogadjalo se da svi članovi nekoga klana ili velike obiteljske zadruge istodobno prijeđu na islam nakon što je to učinio i njihov obiteljski ili klanovski poglavar prethodno od turskih vlasti priznat kao spahija.
No, katoličanstvo je ostalo duboko usađeno u svijest i kulturu Albanaca neovisno o tome jesu li oni bili islamizirani ili ne. U mnogim obiteljima albanaca djeca su naizmjenično dobivala islamska i katolička imena. Najčešće su žene ostajale katolkinje, a muževi, vise vezani za javne poslove i susrete s predstavnicima vlasti, prelazili bi na islam. Sve dok je Katolička crkva pristajala na to da njezini svećenici koji su pružali vjerske usluge vjernicama tajno, za kućnih posjeta, daju sakramente i muškarcima koji su javno bili muslimani, praksa kriptokatoličanstva bila je na Kosovu vrlo raširena. Takve pojave bilježe se sve do u 18. stoljece. Jos desetljećima nakon donošenja papinske enciklike 1744. godine, kojom je katoličkim svećenicima bilo zabranjeno davati vjerske usluge kriptokatolicima, odrzavala se takva praksa.
Odnos prema velikim vjerskim zajednicama na Kosovu ponajprije je ovisio o političkim razlozima. Dok je otomanska vlast svesrdno pripomogla uspostavi institucija Srpske pravoslavne crkve, jačajući tako nadzor nad pravoslavnom rajom, odnos prema Katoličkoj crkvi nikada nije bio tako srdacan. To ne začuđuje s obzirom na to da su glavni europski neprijatelji Porte bile upravo velike katoličke zemlje.
Premda je tijekom stoljeca dolazilo do zahladjenja i otopljenja medjuvjerskih odnosa, cini se da je odlucujuci utjecaj na polozaj i pravoslavne i katolicke zajednice na Kosovu imao austrijsko- turski rat 1683-1699. U godinama koje su prethodile austrijskom prodoru, u Srbiji i na Kosovu vladala je gotovo posvemašnja anarhija. Odmetnuti paša Yagen u cijeloj je Rumeliji povrh ratnih poreza koje je nametnula Porta nametao svoj danak i provodio nasilje. Opće pogoršanje stanja posljedovalo je općom bijedom i raseljavanjem stanovništva. Godine 1689. austrijska je vojska zaposjela Kosovo. Tu je pobjedonosnu vojsku u kojoj je, uz vojnike razlicitih krscanskih naroda, bilo i Srba koji su proteklih godina prebjegli u Austriju, kao i onih koji su se pridruzili tijekom pohoda, s dobrodošlicom docekao katolički biskup Pjeter Bogdani, okupivši nekoliko tisuca Albanaca, ponajviše katolika, ali i znatan broj muslimana. Ubrzo je bilo oko dvadeset tisuca pobunjenika, koji su se pridružili austrijskome vojskovodji Piccolominiju. No, koliko brzo i oduševljeno su pristupili kršcanskoj vojsci, toliko brzo su se, poslije Piccolominijeve smrti kojoj je uslijedila i smrt Pjetera Bogdanija, razočarali kad su austrijski časnici pokušali nametnuti uobičajenu disciplinu i čak razoružati neke od njih. Uskraćena za dragocjenu potporu domaceg albanskog stanovništva austrijska je vojska nespremna dočekala turski protuudar na samom pocetku 1690. Za razliku od turskih snaga poraženih tijekom austrijskog pohoda do Skoplja, koje su uglavnom bile sastavljene od Hrvata, Srba i Albanaca, nove pobjedničke snage činili su pretežito Tatari. Austrijanci su se na brzinu povukli, ostavivši nezaštićenim srpsko i albansko stanovništvo. Kršćansko stanovništvo, i pravoslavno i katoličko, izloženo je teroru, a mnogi pred Turcima i Tatarima bježe na sjever prema granici Austrije.

Od tog vremena datiraju podaci o trideset, četrdeset tisuća Srba koji su kod Beograda prešli u Austriju i trajno se nastanili na njezinu teritoriju. Za srpsku historiografiju to je velika seoba Srba, kojom se objašnjava pad udjela Srba u populaciji Kosova i današnja dominacija Albanaca, a to je još jedan element srpskoga mita bez pokrića u povijesnim činjenicama. Niti je patrijarh Arsenije imao vremena organizirati veliku skupinu izbjeglica, niti su svi Srbi koji su prešli u Austriju bježali samo s Kosova. Vrijeme koje je uslijedilo, osim što je donijelo trajno pogoršanje za svu raju, jer su troškovi novih ratova za obranu sa svih strana ugroženoga Osmanlijskoga Carstva neprestano rasli, za katolike na Kosovu obilovalo je stalnim pritiscima i povremenim, ali sve učestalijim, progonima i prisiljavanjima da prijeđu na islam. Povrh svega bio je tu i pritisak novoga patrijarha SPC grčkoga podrijetla kojega su instalirali Turci, a koji je zahtijevao pravo na ubiranje crkvenoga poreza i od katolika. Vjerojatno je u tim godinama i desetljećima došlo do masovne islamizacije Albanaca. Istodobno, velike europske sile ne odustaju od pokušaja da, koristeći neraspoloženje lokalnoga kršćanskog stanovništva, destabiliziraju Tursku i potisnu je iz Europe. Takav pokušaj uslijedio je 1737. godine. Nastojeci iskoristiti tursku zaokupljenost ratom protiv Rusije Austrija je, u dogovoru s patrijarhom i skopskim nadbiskupom koji su trebali osigurati potporu lokalnoga stanovništva, poduzela jos jedan pohod na Kosovo. Poslije početnih uspjeha cijeli je pohod propao, jer je drugi dio austrijskih snaga katastrofalno poražen kod Banje Luke, pa su se uspješne austrijske snage morale povuci s Kosova da ne bi bile napadnute s ledja. U austrijskim su se postrojbama protiv Turaka borili Hrvati, Srbi i Albanci. U povlačenju prema sjeveru stradalo je u turskoj zasjedi oko tri tisuće Albanaca. Preživjeli su bili uklopljeni u sustav Vojne krajine. Tim su albanskim plemenima dodijeljena dva sela u danasnjoj Vojvodini, Hrtkovci i Nikinci. Godine 1992. cetnici Vojislava Seselja organizirali su izgon stanovnika Hrtkovaca optuzujuci ih da su Hrvati.
Vise negoli veliki ratovi Srbiju i Kosovo opustošili su lokalni ratovi pojedinih spahija i njihovo otvoreno razbojništvo protiv ionako osiromašena stanovnistva. Opća nesigurnost i bijeda uzrokovali su povećane migracije u drugoj polovici 18. stoljeća. Ali ni tada, s Kosova se nisu iseljavali samo Srbi niti su oni koji su se doseljavali bili samo Albanci. Znatnije promjene demografske strukture u korist muslimanskog albanskog stanovnistva dogodit ce se u 19. stoljeću u vrijeme stvaranja srpske države, kad su se mnogi kosovski Srbi odlučili na preseljenje. Pritom, je Knezevina Srbija vodila politiku etničkoga čiscenja Albanaca muslimana i prisiljavala ih na iseljenje u Tursku, što je u mnogim slučajevima značilo na Kosovo. Nevolje za balkanske narode koji su živjeli u okvirima Otomanskoga Carstva postajale su sve ozbiljnije kako su rasli teritorijalni apetiti europskih sila i Rusije i, paradoksalno, kako je središnja vlast u Istanbulu pokušavala provesti prozapadne reforme. Ne samo ukidanje janjičara i uvodjenje opće vojne obveze i zapadnjačkih uniformi nego i uvodjenje sustava državnog obrazovanja te proklamacija istih prava za muslimane i nemuslimane reforme su koje nisu mogle biti provedene bez uspostave jake središnje vlasti po uzoru na europske države.
Pokušajima centralizacije suprotstavili su se mnogi lokalni moćnici koji su zapravo imali efektivnu vlast. Oni su ujedno bili najveća prepreka uvodjenju građanske ravnopravnosti jer su, sasvim točno, vidjeli da se time ukida osnova njihove moći. Neskrivene pak teritorijalne pretenzije europskih sila i očito antimuslimanska politika koju je na najgrublji mogući način provodila ljubimica tih sila Srbija pogodovali su tome da se i muslimani na Kosovu kao i u Bosni suprotstave sultanovim reformama. Mnoge od buna, medju kojima su svakako najpoznatiji i posljedicama najozbiljniji bili srpski ustanci, bile su bune protiv lokalnih turskih paša, a središnje su turske vlasti pomagale pobunjenu raju kao i muslimane, koji su sve česce bili žrtvama sultanu neposlusnih lokalnih silnika.

U kontekstu tih previranja dogodila se i Treca kosovska bitka 1831. godine. Pobunjeni Skadarski paša Mustafa, koji je odbio provesti nalog o razoružanju albanske muslimanske vojske koja je prethodno sudjelovala u bici protiv Rusa u Bugarskoj, dobio je široku potporu velikaša i muslimanskoga stanovništva kao zaštitnik od sultanovih prozapadnih reformi. U Bosni je takvu pobunu digao njegov saveznik Husein. Premda je Mustafa izgubio seriju bitaka protiv snaga turske regularne vojske, Husein je bio uspjesan i svoj pohod okrunio pobjedom na Kosovu polju 16. srpnja 1831. godine. No, nakon nagodbe s velikim vezirom vratio se u Bosnu, odakle je godinu kasnije protjeran. Treća kosovska bitka svojevrstan je paradoks, jer su se europski muslimani, uglavnom etnicki Albanci i bosanski Hrvati i Srbi, pobunili protiv proeuropskih reformi koje je nastojala provesti središnja turska vlast. No, reforme su ipak provedene. Veliki vezir morao je cijelo ljeto 1832. godine provesti na Kosovu nadzirući gušenje pobune i uspostavu novoga sustava. Sve do 1845. Kosovo i Sjeverna Albanija bili su poprištem pobuna lokalnoga muslimanskog stanovništva protiv reformi. Ohrabreni reformama, neki su kriptokatolici nakon što su bili unovačeni otvoreno iskazali svoje vjersko uvjerenje. Poslije visemjesečnog zatvora i plaćanja kazne bili su pušteni. Druga skupina koja je pokušala uciniti isto protjerana je u Anadoliju. Progoni kriptokatolika prestali su nakon što je središnja turska vlast, pod pritiskom zapadnih sila, 1856. godine proklamirala slobodu vjeroispovijedi i, što je bilo najvažnije, ukinula smrtnu kaznu za konverziju s islama na neku drugu vjeroispovijed. Sve jasnije oblikovane namjere srpske vlade o mogućem proširenju na jug i na cijelo podrucje Bosne dobile su dodatni poticaj u ruskom panslavizmu i rastućim antiturskim raspolozenjem u Europi sedamdesetih godina. Srbiju je, nakon propasti zajedničkoga srpsko- crnogorskog pokušaja osvajanja Sandzaka i Kosova 1876. godine, od ponovne turske okupacije spasila tek diplomatska intervencija Rusije. Drugi, nešto uspješniji srpski pokušaj uslijedio je na zahtjev Rusije, koja se sljedece godine zaratila protiv Turske. Srpske su snage zaustavljene kod Gracanice jer je 31. sijecnja 1878. sklopljeno rusko-tursko primirje. Sljedeći korak na medjunarodnom planu bio je Sanstefanski ugovor, kojim su se Rusija i Turska usuglasile o uspostavi bugarske drzave koja je zahvaćala Kosovo i dobar dio današnje Albanije, a iste 1878. sazvan je na inzistiranje europskih sila Kongres u Berlinu, koji je odlucio da se Bugarska svede na znatno manju mjeru, da se Srbiji pripoji cijelo niško podrucje, ali nijedan dio Kosova, da Austrija zaposjedne Bosnu te da podrucje Gusinja nastanjeno iskljucivo Albancima pripadne Crnoj Gori. Ovaj posljednji ustupak, kojim je dopusteno da Srpska država preuzme područje nastanjeno Albancima, izazvao je snažno i rasprostranjeno neraspoloženje na samom Kosovu. To je bila iskra koja je zapalila pokret otpora na Kosovu, prvo protiv Berlinskog ugovora i naposljetku protiv same otomanske vlasti.
Projekt potpune neovisnosti objedinjenih albanskih zemalja snažniji zamah dobiva tek potkraj 19. stoljeća. Takve zamisli najčesce su, kao i u slucajevima mnogih drugih europskih naroda ne samo u 19. nego i u 20. stoljeću, razvijali pojedinci u iseljeničkim krugovima. Važan korak u artikulaciji albanske nacionalne svijesti učinila su braca Frasheri koja su živjela u Istanbulu. Visoko obrazovani i nacitani u francuskom, kao sto su glatko govorili albanski, turski i grčki, oni su imali progresivne zamisli o takvim stvarima kao što su obrazovanje, pravo i socijalna politika, što ih je na neki način udaljilo od gospodara i klanskih poglavica Kosova. Ostvarenje upornih nastojanja najstarijega brata Abdyla, premda se to ostvarenje znatno razlikovalo od njegovih zamisli, očito preradikalnih za to vrijeme, bilo je osnivanje Prizrenske lige 1879. Dok je većina od tristo članova Lige, medju kojima je bilo pedeset predstavnika katoličkih klanova, bila zadovoljna odredjenom razinom samouprave u okvirima Otomanskog Carstva iskazujuci vjernost sultanu, ali i ne vjerujuci da ih središnja vlast može zaštititi, Frasheri je upozoravao da ce Porta pod europskim pritiskom vjerojatno odstupiti dio albanskog teritorija. "Mislimo i radimo za sebe. Nek ne bude razlike izmedju Toska i Gega. Budimo Albanci i stvorimo jednu Albaniju", pledirao je on. Kad je Liga, potaknuta takvim nagovorima, poduzela korake prema proširenju svoje vlasti na Bitolu, Skadar i Ulcinj, reagirala je središnja vlast i vojnom je silom ugušila 1881.
Različite druge pobune, premda su imale izraženu albansku nacionalnu komponentu, uglavnom su bile motivirane antireformskim zahtjevima za poštivanjem starih povlastica i zaštitom od utjecaja europskih kršćanskih sila. U nizu paradoska koji obiljezavaju povijest Kosova jedan od najočitijih je činjenica da su kosovski Albanci pomogli Mladoturcima da ovladaju Carstvom. Mladoturci su, po ugledu na Francusku revoluciju, inzistirali na uspostavi otomanske nacije, na modernizaciji i centralizaciji državne uprave te obnovi ukinutog Ustava iz 1876, koji je proklamirao građansku jednakost muslimana i nemuslimana. Sve što su tražili kosovski Albanci bilo je suprotno tim teznjama, oni su tražili očuvanje tradicionalnoga sustava vlasti lokalnih spahija, održanje dominacije muslimana nad kršćanima, decentralizaciju i albansku autonomiju koja je podrazumijevala Kanun Leke Dukagjinija kao osnovu uređenja unutarnjih odnosa. Planovi o gradnji zeljeznica kroz Bosnu do Mitrovice te od Srbije preko Kosova do Jadranskoga mora naišli su na žestoko neodobravanje na Kosovu, osobito austrijski plan. Na početku srpnja 1908. godine počele su kolati glasine o skoroj austrijskoj invaziji Kosova, koje su širili srpski agitatori. Kako je upravo tada željeznicom iz Skopja trebala stići đacka ekskurzija, ti su agitatori dojavili da Austrijanci nadiru s juga. Ubrzo se tri tisuće naoružanih Albanaca skupilo u Urosevcu, spremno suprotstaviti se invaziji. Zapovjednik skopskih policijskih snaga, koji je istodobno bio vođa lokalne skupine Mladoturaka, umjesto da smiri skupljene Albance, okupio ih je ondje blizu trideset tisuća i odrzao veliki politički skup. Albancima je obećano poštivanje šerijata, tradicionalnih sultanovih prava, njihovih tradicionalnih prava na nesluženje regularne vojske i prava na nošenje oružja. Za uzvrat albanski su vođe potpisali brzojav kojim je od sultana zatraženo da ponovno stupi na snagu "građanski" ustav iz 1876. Dobivši takav zahtjev upravo od onih zbog čijeg je suprotstavljanja taj ustav svojedobno bio ukinut, sultan ga je gotovo odmah proveo u djelo dovevši time Mladoturke na vlast. Na Kosovu taj je događaj dočekan na sljedeci nacin: nemuslimani su mislili da će steci nova prava, da ce njihove stare povlastice biti ponovno uspostavljene.
Sve krvaviji apsurdi kosovske povijesti ucestali su sljedecih godina. Nakon sestomjesecnog razdoblja odusevljenja, tijekom kojega su diljem Turske osnovani mnogi klubovi albanskih intelektualaca i pokrenute mnoge novine, ali se ništa slično nije dogodilo na Kosovu, kosovski Albanci suočili su se s novačenjem za tursku vojsku i pokušajima razoružavanja. Premda je svealbanska konferencija odlučila uvesti latinicu kao službeno albansko pismo, upravo na Kosovu je, uz zajednička nastojanja pravoslavnog i islamskoga klera, bilo najviše suprotstavljanja. Mladoturci, podupirani u tome od Srbije koja poslije aneksije Bosne 1908. godine vidi Austriju kao najopasnijeg neprijatelja, provode žestoke represalije protiv Albanaca. Za Albance je osobito šokantna bila detronizacija sultana čiju su zaštitu očekivali i kome su bili vjerni. Srbija, medjutim, ne podupire nastojanja Albanaca za uspostavljanjem vlastite države već, uz odobrenje mladoturskih vlasti, organizira četnicke skupine po Makedoniji i Kosovu. Pobunu kosovskih Albanaca nisu poduprli katolički klanovi iz planina sjeverne Albanije, a njihovu pobunu 1911. nisu potpomogli kosovski Albanci. Kad se svealbanski pokret, kojemu su na celu bili Hasan-beg Pristina, Riza Kryeziu i Iso Boletin, napokon izborio za albansku autonomiju unutar Turskoga Carstva 1912. godine, ono je bilo pred raspadom, iznureno, između ostalog, neprestanim sukobima s Albancima posljednjih godina. Boreci se za restauraciju starog Otomanskoga Carstva nasuprot mladoturcima, koji su nastojali uspostaviti modernu i centraliziranu nacionalnu tursku drzavu, Albanci su pridonijeli njegovoj propasti. Oni koji su porazili Turke bili su Albanci, a ne Srbi, Bugari ili Grci", ustvrdio je engleski politicar Aubrey Herbert.

Tijekom Prvoga svjetskog rata Kosovo je bilo podijeljeno izmedju okupacijskih sila. Austrijska okupacija u mnogome je, zbog izgradnje skola, standardizacije albanskoga pisma i poticaja gospodarskome razvitku, značila oslobodjenje. No, ni tijekom rata kao ni poslije njega nije došlo do ujedinjenja Kosova s Albanijom, koja je kao neovisna drzava priznata 1913. godine. S prestankom I.svjetskoga rata za kosovske Albance započeo je dug, neravnopravan rat protiv srpske kolonizacije Kosova i zatiranja svih pokušaja uspostave nacionalnih institucija. U suzbijanju učestalih pobuna kosovskih Albanaca, potpomaganih nerijetko iz Albanije, srpske vlasti primjenjivale su najdrastičnije mjere kao sto je, primjerice, odvodjenje žena i djece i logore. Cijelo medjuratno razdoblje zapravo je povijest sustavnog obespravljivanja i tlačenja kosovskih Albanaca usmjereno prema istrebljenju. Unatoč tomu, Srbija je imala utjecaj na unutarnje prilike u Albaniji. Godine 1924. državnim udarom u izvedbi ruskih emigrantskih snaga i režiji beogradskoga režima srušena je albanska vlada koja je podupirala kosovske Albance te je instaliran Zogu, buduci kralj. No, kako je srpska pomoć u usporedbi s onim sto je mogla pruziti Italija bila neznatna, Zogu se okrenuo Italiji, koja je 1939. anektirala Albaniju.
Snage koje su u većem dijelu Europe smatrane okupacijskim i zločinackima kosovskim su Albancima tijekom Drugoga svjetskoga rata uglavnom omogućile život bolji nego srpsko-jugoslavenska država. Obnovljene su albanske škole i uspostavljena autonomija u skladu sa zahtjevima koje su mladoturci dugo odbijali prihvatiti. Svakako manje slavna epizoda bilo je istjerivanje srpskih i crnogorskih kolonista začinjeno terorom i masivnim razaranjima. Dojam o prevladavajucem kolaboracionizmu kosovskih Albanaca ojačava cinjenica da su vođe Druge prizrenske lige, uspostavljene 1943. godine, suradjivali s Talijanima i Nijemcima. Njihov je primarni cilj bio ujedinjenje Albanaca, a ne nikakvo pronjemačko ili protalijansko raspoloženje. Takva kratkoročno korisna savezništva Albancima, kao ni drugim narodima koji su na taj način pokusali rjesavati pitanja svoje državnosti i nezadovoljstva uspostavljenim medjunarodnim poretkom, nisu donijela trajnu korist.
Premda su jugoslavenske komunističke vlasti Kosovu dale autonomiju, ondje se, pod presudnim utjecajem ministra unutarnjih poslova Aleksandra Rankovića, u prvim desetljećima te vlasti, u kontekstu različitih vrsta ideologijske represije, provodio velikosrpski program Vase Čubrilovica. Poslije Rankovićeva smjenjivanja 1966. godine politika permanentnoga nametanja srpskih interesa na Kosovu postupno se mijenja. Donošenjem Ustava 1974. Kosovo je napokon uspostavljeno kao autonomna pokrajina koja je odredjena ne samo kao dio Srbije (sto je bilo utvrdjeno Ustavom iz 1963) nego i kao konstitutivni dio jugoslavenske federacije.

Niz dogadjaja zapocetih studentskim demonstracijama u Prištini tijekom kojih je istaknuta parola "Kosovo Republika" bili su povod za žestok odgovor srbijanskih i saveznih vlasti koje onamo šalju jake postrojbe specijalne policije i trajno ih stacioniraju. Sve jača srbijanska medijska kampanja o brojnim silovanjima srpskih žena i ugrožavanju interesa Srba i Crnogoraca koji su osamdesetih godina manjina s ne više od deset posto udjela u stanovništvu stvarala je antialbansku političku klimu i otvarala prostor sve jačem razmahu srpskog nacionalizma. Napokon, u proljeće 1987, pred razjarene srpske prosvjednike, koji su stvaranjem nereda ispred zgrade u kojoj se održavao politički sastanak izazvali reakciju lokalnih albanskih policijskih snaga, izlazi Slobodan Miloševic i izjavljuje da nitko ne smije tući srpski narod. To ga je promoviralo u srpskoga nacionalističkog vođu koji je, ubrzo eliminiravši svoje protivnike, čvrsto preuzeo vlast u Srbiji. Godine 1989. po njegovim nalozima raspuštena je Skupština u Prištini i ukinuta autonomija Kosova.
Njegove pocetne zamisli svodile su se na pokusaj da reformom federalnog ustava i uspostavom srpske dominacije u SKJ provede srpsku dominaciju u Jugoslaviji. Kad su republicka vodstva to odbila, on je odlucio provesti plan stvaranja Velike Srbije zasnovane na pravu svih Srba da zive u jednoj drzavi i na postavci da je srpska zemlja svagdje gdje se nalaze srpski grobovi. Tako je došlo do rata o kojemu nasoj publici ne treba dodatna pouka.
Kao rezultat napora međunarodne zajednice, koja je više negoli za utvrdjivanjem odgovornosti i krivnje za zločine tezila stvaranju pretpostavki za stabilnost u regiji, zaraćene strane 1995. potpisuju Daytonski sporazum. Buduci da dotad nije bilo zaraćena strana, jer je albanska alternativna vlast Ibrahima Rugove dosljedno provodila gandijevsku mirotvornu politiku očekujuci pomoć Zapada, Kosovo nije obuhvaćeno tim sporazumom. Zapad tada nije osjećao potrebu za rješavanjem problema oko dva milijuna Albanaca koji su već sedam godina živjeli bez škola i fakulteta, knjižnica i televizije na vlastitom jeziku, bez koncerata, te kazališnih i kino-predstava, bez medicinske službe i bez ikakve zaštite od samovolje srbijanskih vlasti. Kao rezultat nezadovoljstva mirotvornom politikom Ibrahima Rugove i, vjerojatno, poticaja bivšeg albanskog predsjednika Sali Beriše i brojne emigracije kosovskih Albanaca diljem svijeta, godine 1998. zapocinju snažne vojne operacije Oslobodilačke vojske Kosova. Uslijedio je žestok odgovor srbijanskih snaga s posljedicama jednako apokaliptičnim za albansko stanovništvo kao što su bile one 1912. i 1913. godine. Predstavnici medjunarodnih organizacija i moćnih država naglašavaju humanitarni aspekt krize odbijajuci suočiti se s glavnim albanskim zahtjevom za samostalnošću Kosova. Suzdržanosti zapadnih sila zacijelo je pridonijelo priopćenje OVK, kojim se obznanjuje stvaranje velike Albanije kao konačni cilj.
Pokretanjem NATO-operacije “Milosrdni anđeo” 1999 godine označava kraj srpske vladavine i naposlijetku stvaranje države Kosovo 17.02.2008.
Kao konačni zaključak najveći “krivci” za nastalo stanje na Kosovu su Srbi kako prije 500 godina tako i danas računajući i prošlo 20.stoljeće. svojim strategijskim odlukama o savezništvu, ratovima, odnosom prema drugim narodima, vjeri, nasilnim i okrutnim vladanjem priskrbili su si današnje stanje.

KRATKE POVJESNE CRTE 1941-1945 NA PODRUČIJU ex.Jugoslavije
Otac NDH i otac Nedićeve Srbije je bio isti čovjek u ličnosti SS generala Edmunda Veesenmayera koji dobiva zadatak od Hitlera da na ruševinama kraljevine Jugoslavije stvori dvije nacističkoj Njemačkoj prijateljske države.

Nedićeva Srbija je popularan naziv za profašističku srpsku državu koja je nastala 1941. i nestala je sa svjetske pozornice 1944. pred slomom Sila Osovine. Nakon brze pobjede Osovina tijekom invazije Jugoslavije, područje koje je danas znano kao Centralna Srbija palo je pod direktnu vlast Osovina. Kao što su radile na svim okupiranim teritorijima, Osovine su uspostavile kolaboracionističku vladu koja je vodila državu po uzoru na Treći Reich. Srbija je tada postala okružena fašističkom NDH na zapadu, teritorijima na jugu koje je okupirala Fašistička Italija, sjevernim teritorijima koje je okupirala Horthyjeva Mađarska, te istočnim teritorijima koje je okupirala Bugarska. Banat, koji je bio dio Srbije, pao je pod direktnu vlast Trećeg Reicha. Nedićeva Srbija je zauzimala područje koje se obično naziva Uža Srbija, prema sadašnjem položaju to je zemljopisno područje Srbije manje područje Srijema i grada Zemuna (NDH), Vojvodine (podijeljeno između Mađarske - Bačka i posebnog područja pod izravnom vlasti Njemačkih vlasti - Banata) i Kosova i dijela Sandžaka (Italija) te okruga Pirotskog i Vranjskog, okupiranih od strane fašističke Bugarske, Unutarnja politika Nedićeve Srbije bila je pod utjecajem nacističkog okupatora i Ljotićeve profašističke stranke ZBOR. Odmah nakon proglašenja Vlade nacionalnog spasa, unutar Srbije počinju djelovati njemački rasni zakoni, kao i na drugim okupiranim područjima Europe. Okupator osniva i prve sabirne logore (Banjica, dok je Sajmište formirano na lijevoj obali Save, na teritoriju NDH, a služio je uglavnom za internice iz okupirane Srbije) i započinje progon i interniranje Židova i Roma. Naročita je pozornost posvećena slobodnim zidarima (masonima), komunistima te kritičarima režima. Vršena je propaganda organizirana u vidu Antimasonske izložbe listopad 1941. - siječanj 1942. Šef civilne administracije Srbije Dr. Harald Turner u kolovozu 1942. izjavio je da je Beograd bio prvi grad u Europi koja je postala Judenfrei, te da je Srbija među rijetkim zemljama koja se riješila židovskog pitanja. Nedić je također nastojao da se uništi partizanski pokret i pacifira četnike, jer po njegovom mišljenju represivne mjere koje je provodio okupator u ubijanju 100 Srba za svakog poginulog njemačkog vojnika, i 50 Srba za svakog ranjenog moglo je dovesti do uništenja Srpskog naroda. Na primjer 7.000 strijeljanih u Kragujevcu 1941., u znak osvete za mrtve i ranjene vojnike Wermachta, galvaniziralo Nedića i mnoge druge Srbe da se pronađe riješenje, jer u sjećanju mnogih Srba i članova Nedićeve vlade ostale su retribucije za neuspjele ustanke koji su se dogodili tijekom okupacije Srbije u Prvom svjetskom ratu, nakon neuspjelog Topličkog ustanka 1917.
Nedićeva Srbija imala je utjecaj na tok i zbivanja u 2. svjetskom ratu na tlu teritorija s kojim je raspolagala. Najveći utjecaj bilo je na razbijanje partizanskih jedinica i Užičke republike u prvom redu, te održavanje tog stanja sve do 1944. kada su se na granicama Srbije pojavile Sovjetske vojne jedinice. Isto tako Nedićev režim je razdvojio četnički pokrete unutar Srbije, tako da su mnogi posatli kolaboracionisti s okupatorima, dok ostatak (Ravnogorski četnici) ostali su na marginama između kolaboracije s Nijemcima, te tihog sjedećeg otpora u išćekivanju savezničkog iskrcavanja te proganjanja partizanskih snaga. Nedićeva Srbija je organizirala sve ekonomske snage u podržavanju vojnog napora Sila osovine, kao i u zadovoljavanju okupatoru kroz brzo uspostavljanje rasnih zakona kroz uništavanje nepodobnih kao Židova i Roma u koncentracijskim logorima kao Bajnica i Sajmište u kojima je nastradalo oko 150,000 ljudi.
Nezavisna Država Hrvatska (NDH) je država koja je nastala 1941 kao nacistička tvorevina stvorena raspadom Kraljevine Jugoslavije od strane nacističkih i fašističkih okupatora. Nestala je sa svjetske pozornice 1945. uništenjem Sila osovine.
Uspostava Nezavisne Države Hrvatske označila je realizaciju one varijante hrvatskog pitanja koja se temeljila na rasformiranju Jugoslavije. No, ona je istodobno značila i vezivanje Hrvatske uz fašističke sile i prenošenje fašističkog modela organizacije vlasti i političke prakse Njemačke i Italije u Hrvatsku, uz nazočnost njemačkih i talijanskih vojnih snaga. One su od ustaške vlade smatrane saveznicima, a u širim slojevima stanovništva bile su doživljene kao okupatorske

Hrvatska enciklopedija sažeto kaže o povijesnoj ulozi NDH: »Država koju je 10. IV. 1941. u ime ustaškog poglavnika Ante Pavelića proglasio Slavko Kvaternik pojavila se kao diskontinuitet u odnosu na dosadanje osnovne crte hrvatskih političkih opredjeljenja, ali ubrzo i kao iznevjerenje težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom, jer je njezin postanak i opstanak bio vezan uz volju i sudbinu njemačkih saveznika
Nezavisna Država Hrvatska uspostavljena je nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije od strane sila osovine. Bila je priznata od strane Njemačke i Italije 15. travnja 1941, ali uz klauzulu da će pitanje razgraničenja prema Italiji biti razriješeno naknadno. Vodstvo NDH nadalo se umanjiti teritorijalne ustupke Italiji osloncem na Njemačku, ali Adolf Hitler je odlučio da se u to pitanje ne miješa. Tako je Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. Italiji prepušten sjeverni dio Dalmacije i većina jadranskih otoka, područje sa oko 420.000 stanovnika, etnički gotovo stopostotno Hrvatsko. Područje NDH bilo je podijeljeno na talijansku i njemačku okupacionu zonu, određenu geopolitičkim i ekonomskim interesima sila osovine. Mađarska je u travanjskom ratu okupirala Međimurje i odbila ga napustiti, polazući na njega povijesno pravo. Proglasila je aneksiju, što NDH nije priznala, ali nije mogla ništa učiniti, pa je tako ostalo sve do kraja rata. Italija je vršila teror i nasilnu asimilaciju na teritoriju koji joj je prepušten Rimskim ugovorima. Iskoristila je pojavu četnika i pružala im punu pomoć, priznavajući ih kao dobrovoljačku antikomunističku miliciju; time su izvrsno koristili staro rimsko načelo "divide et impere" ("podijeli pa vladaj") Več u kolovozu ponovo je okupirala tzv. "Zonu dva", 80 kilometara od mora odnosno granice anektiranog područja. U njoj je preuzela i civilnu upravu, ustaška vojnica morala je to područje napustiti, a domobranske postrojbe bile su pod talijanskim zapovjedništvom. Italija je nešto kasnije okupirala i Zonu tri, do granice interesen zone, ali se 1942. povukla.
Nezavisna Država Hrvatska imala je po popisu stanovništva iz 1931. ukupno 6.020.000 stanovnika. Na području Dalmacije, koje je predano Italiji, živjelo je oko 400.000 Hrvata i nešto Srba. Treba također odbiti Međimurje, koje je cijelo vrijeme postojanja NDH bilo pod mađarskom okupacijom.
U odnosu na površinu Banovine Hrvatske, NDH je izgubila područje na kojem je živjelo oko 400.000 Hrvata, a dobila odručje na kojem je živjelo više od milijun Srba.

Za vrijeme NDH objavljivani su razni podaci o površini i stanovništvu. Navodi se da je prema izvješću Hrvatskog državnog brojidbenog ureda (objavljenog 1941.) površina NDH iznosila je 115.133 km2, a imala je 6.966.729 stanovnika. Tu međutim nedostaje primjedba (što je iz navedene brojke očito) da je u površinu uračunata i cijela Dalmacija, vjerovatno stoga što je u to vrijeme još bila u sastavu NDH.
Prema tom izvješću, od navedenog broja stanovnika bilo je:
• 4.817.000 Hrvata (računati muslimani),
• 1.848.000 Srba,
• 145.000 Nijemaca,
• 70.000 Mađara,
• 37.000 Slovenaca,
• 44.267 Čeha i Slovaka.
Izvan hrvatskih državnih granica živjelo je po tom izvještaju 1.727.548 Hrvata.

Srbi u Hrvatskoj i holokaust u Srbiji
Srpska propaganda je od 1980-ih intenzivno uspoređivala sudbinu Srba sa sudbinom Židova, inzistirajući da su Srbi u NDH također bili izloženi pokolju koji treba uvrstiti pod pojam "holokaust". To je bilo povezano sa velikim preuveličavanjem broja žrtava Koncentracijskog logora Jasenovac i potpunim negiranjem srpskog antisemitizma i istrebljenja Židova koje je i na području Srbije pod njemačkom upravom provedeno, u čemu su i srpske kvinslinške vlasti sudjelovale. Iznosile su se brojke po kojima su svi Židovi i Romi sa teritorija Jugoslavije, koji su u ratu stradali, bili ubijeni isključivo u Jasenovcu. Ove laži raskrinkava Philip J. Cohen, inače Židov, u knjizi Tajni rat Srbije: Propaganda i manipuliranje poviješću.
Činjenica je da je ustaški režim provodio akcije masovnog ubijanja Srba, u logorima i na terenu, koje odgovaraju definiciji genocida. Neki rasistički zakoni, preneseni iz Njemačke, uz Židove i Rome bili su primijenjeni i na Srbe. Na području NDH bilo je oko 220.000 žrtava fašističkog terora među Srbima, od čega oko četvrtina u Koncentracijskm logoru Jasenovac.
Riječ je ipak o posebnon zbivanju, koje se ne može podvesti pod pojam "holokaust"; sukobila su se tada na području NDH dva projekta etničkog čišćenja, ustaški i četnički.
Ukupan broj žrtava

Slavko Goldstein navodi da je u travnju 1941. na području današnje Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine bilo oko 39.500 članova židovskih općina, od kojih je oko 30.000 tijekom rata umrlo, ubijeno ili poginulo. (Tome treba dodati i Srijem, koji je također bio u sastavu NDH. Računa se da je oko 1000 Židova pobijeno u logoru Sajmište u Zemunu, kojim su upravljali Nijemci.) Neki drugi izvori spominju brojku od 36.000; nesigurnost potiče prvenstveno od razlika u broju Židovskih imigranata u godinama pred rat.
Prema demografskim izračunavanjima Vladimira Žerjavića broj žrtava je nešto manji: između 25.800 i 26.700. U Jasenovcu i Staroj Gradiški ubijeno je oko 13.000 Židova sa područja današnje Hrvatske i BiH, 6.000 ubijeno je u jamama i manjim logorima ili poginulo u partizanima, a između 6.800 i 7.700 ubijeno je u inozemstvu (Auschwitz i drugi logori). Poimenični spisak žrtava logora Jasenovac, objavljen u Beogradu 1997, navodi 10.521 Židova; s obzirom na masovnog pokolja i malo preživjelih žrtava, svakako ima nepopisanih.
POPIS STANOVNIŠTVA PRVE I DRUGE JUGOSLAVIJE
• 1941. 15 827 000 stanovnika pred II svjetski rat 31.03.1941.
• 1948. 15.772.098 stanovnika (prvi nakon 2. svjetskog rata,
dodati Istra i Rijeka, otoci i Zadar, cca oko 300 000 stanovnika)
• 1953. 16.936.573 stanovnika (ponovljeni popis)
• 1961. 18.549.291 stanovnika
• 1971. 20.522.972 stanovnika (Muslimani priznati kao narod)
• 1981. 22.424.711 stanovnika
• 1991. 23.542.815 stanovnika (zadnji popis)
1948., 3 godine nakon nastanka, napravljen je prvi, tzv. "skraćeni" popis stanovništva u novonastaloj Jugoslaviji prema kojem je ustanovljeno 15.772.098 stanovnika. Po prvi put je popisivana "nacionalnost" stanovnika, s mogućnošću da se svatko sam izjasni (ili ne izjasni).
Etnički je sastav 1948. bio sljedeći: Srbi 41,5 %, Hrvati 24 %, Slovenci 9 %, Makedonci 5,1 %, Albanci 4,8 % i drugi. Muslimani su tada vođeni kao "Jugoslaveni-neopredijeljeni"; njih je bilo 5,1%, dok se dio stanovništva islamske vjeroispovijesti iz BiH, Srbije Crne Gore izjasnio kao Hrvati ili Srbi.

BROJ STRADALIH SRBA U NDH
Broj stradalih Srba na području Nezavisne Države Hrvatske tijekom Drugog svjetskog rata može se procijeniti usporedbom rezultata popisa stanovništva prije i poslije rata, 1931. i 1948. godine. NDH je postojala na području Hrvatske bez Baranje, cijele Bosne i Hercegovine te Srijema. Na tom je području 1931. godine popisano 1.790.000 Srba, a 1948. Srbima se izjasnilo 1.829.000. Za usporedbu sa stanjem prije rata, od tog broja treba odbiti Muslimane koji su se izjasnili kao Jugoslaveni, a dodati one koji su iselili u Vojvodinu ili inozemstvo; to daje 1.907.000 "pravih" Srba.
Da bi se dobio stvarni ratni gubitak (broj poginulih ili ubijenih), treba procijeniti koliko je Srba bilo uoči rata 1941. godine, koliko bi bio 1948. da nije bilo rata, te koliki je čisti demografski gubitak zbog smanjenog nataliteta i povećanog mortaliteta za vrijeme rata. Ta su demografska istraživanja krajem 1980-ih nezavisno jedan od drugog izvršili Vladimir Žerjavić i Bogoljub Kočović. Prvi procjenjuje broj žrtava na 335.000, a drugi na 370.000.
Oduzevši broj poginulih boraca NOR-a i kvislinga i kolaboracionista (u što spadaju i žrtve komunističkog terora do 1948.), te poginulih van zemlje, Žerjavić dobiva 217.000 žrtava fašističkog terora, a od toga u Koncentracijskom logoru Jasenovac 45 do 52.000.
Ovi se rezultati dobro slažu sa rezultatima popisa žrtava 1964. (cijela Jugoslavija) i 1997. (Jasenovac), te brojeva žrtava koje daju izvještaji za razne regije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Srbi su imali najveće ratne gubitke u BiH u apsolutnom iznosu, a druge najveće (poslije Židova) u relativnom iznosu (13,8% od izračunatog broja stanovnika 1941). Ratni gubici Muslimana su 78.000 (8,9%), Hrvata 66.000 (10,5%), Židova 10.000 (oko 80%) te ostalih 4.000.

BROJ STRADALIH HRVATA U NDH I POSLIJE II SV.RATA
Broj stanovnika Hrvatske 1931. godine je 3.430.000. Godine 1948. broj stanovnika je 3.757.000, od čega je 261.000 na pripojenim područjima koja su 1931. bila pod Italijom. Stopa priraštaja je u Hrvatskoj uvijek bila niža nego u Bosni i Hercegovini. Žerjavić uzima za 1941. godinu 3.780.000 stanovnika, te za 1948. očekivano stanovništvo 4.044.000.
Razlika prema broju ustanovljenom popisom je 548.000, od čega treba oduzeti saldo migracija od 46.000 (emigracija u inozemstvo i u Vojvodinu, imigracija iz Bosne i Hercegovine), pa demografski gubitak iznosi 502.000.
Od ukupnog demografskog gubitka od 502.000, čisti demografski gubitak je 50.000. Stvarni demografski gubitak stanovništva je dakle 452.000.
Vrlo je velika bila emigracija u inozemstvo: ukupno 157.000, od toga je 90.000 Nijemaca (izbjegli i deportirani) i 30.000 Hrvata (izbjegli).
Ratni gubici Hrvatske su dakle 295.000, od čega je 24.000 umrlo u inozemstvu, a 271.000 u zemlji
Prema Imeničnom popisu žrtava na osnovi podataka Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1946. zbroj ukupnog broja žrtava fašističkog terora na teritoriju Hrvatske iznosio je 138.984.(bez žrtava na teritoriju BiH)

Gledajući ukupni broj stradalih Srba i Hrvata u toku i odmah nakon II svjetskog rata vidi se da su brojke srpskih žrtava koje je plasirala srpska propaganda za deset do četrnaest puta veće od onih koje se navode a broj hrvatskih žrtava je višestruko umanjivan. U današnje vrijeme interneta svaki razuman „nacionalizmom nezaslijepljen“ čovijek može doći do sličnih rezultata.

Ovo pišem zbog sramnog trgovanja žrtvama II. svjetskog rata u današnjoj srpskoj politici na čitavom prostoru Balkana, neposredno poticanoj i vođenoj iz Beograda. Pri raspadu Kraljevine Jugoslavije 1941 od poražene Jugoslavenske vojske značajan dio naoružanja dospio je u ruke raznih srpskih oružanih formacija, tako da srbi nisu bili goloruk nezaštićeni narod naprotiv, većina ostalih naroda jeste a te srpske oružane formacije počinile su u toku prve polovine 1941 najstrašnije zločine na područiju BiH (predratna banovina Hrvatska) pobivši više tisuća nevinih, nenaoružanih Hrvata i muslimana. To je izazvalo kontra reakciju i jačanje ustaškog pokreta u to doba a daljnju priču većina zna.

Slična se povijest ponovila i u ratu 1991-1995 (1999 na Kosovu-u stvari cijela SRJ Jugoslavija)

I tada (1991 godine) su do zuba naoružani srbi oružijem bivše JNA krenuli u osvajanje teritorija (famozna linija VIROVITICA-KARLOVAC-KARLOBAG) na pretežno slabo naoružanu Hrvatsku čineći usput strašne zločine nad civilnim stanovništvom, razarajući pritom neselektivno hrvatske gradove (Vukovar, Osijek, Dubrovnik, Zadar, Gospić…). Isto i još gore napravili su u BiH sa daleko većim brojem civilnih žrtava a što je osuđivao cijeli svijet. U BiH su na početku rata do zuba bili naoružani samo srbi ( imali su masu naoružanja i opreme bivše JNA uključujući i jako RV I PVO, dok su muslimani i hrvati bili pretežno nenaoružani a što je i dovelo ove do velikog stradanja.
Politika osvajanja i ratovanja na prostoru ex Jugoslavije izravno je na svaki način poticana, pomagana financijski, materijalno, obavještajno, politički, i vojno (uključujući slanje vojno-policijskih snaga) iz Srbije. Neizručivanjem najvećih optuženika za ratne zločine u ratovima 1991-1995 sudu u Hagu i njihovo prikazivanje kao srpskih heroja samo potvrđuju činjenice o tom pitanju.



Kao dodatak drugom dijelu ovog posta dodati ću životopis ključnom čovijeku koji je bio kreator stvaranja kvislinških država (u današnjoj Hrvatskoj i Srbiji) pod njemačkom dominacijom.

Edmund Veesenmayer ( 1904 - 1977 ) ŽIVOTOPIS
Od početka svoje karijere Edmund Veesenmayer je bio usko povezan s ministarstvom vanjskih poslova i samim ministrom Ribbentropom pod čijim zapovjedništvom će se probiti do vrha slave u Berlinu. Prvi izlazak na svjetsku pozornicu on ima kratko nakon Čehoslovačke krize 1938. kada Veesenmayer dobiva zadatak organizirati otcjepljenje Slovačke od ostatka države. Uz određene poteškoće koje nastaju pošto Jozef Tiso njemački (i Veesnamayerov) kandidat za šefa nove države odbija do posljednjeg trenutka proglasiti nezavisnost ova operacija završava uspješno darujući njenom izvršitelju nove poslove.
Sljedeći zadatak po svojoj veličini je bio praktički nevažan i sastojao se od organiziranja političke klime u Danzigu tijekom priprema za Njemačku invaziju Poljske (1939). Nakon nje Veesenmayer dobiva kratkotrajnu pauzu poslije koje slijedi radno mjesto u Amsterdamu 1940 godine (doba invazije Beneluksa i Francuske). Po završetku toga zadatka on se nalazi u Zagrebu 1941 godine kako bi organizirao stvaranje novoproglašene NDH koja nastaje neočekivanim i radi toga improviziranim slijedom događaja (invazija) nakon puča u Beogradu.
Kratko prije njemačkog napada na Jugoslaviju Veesenmayer je poslan u Zagreb da uredi proglašenje Hrvatske nezavisnosti. Nakon što je Maček odbio ponudu Weesenmayer je izabrao Ustaški pokret i Antu Pavelića. Tijekom 1941 i 1942 godine on je nekoliko puta dolazio u NDH i Srbiju radi dogovora o borbi protiv partizana. Također tijekom tog razdoblja on zahtjeva od Srbije deportaciju Židova.
Stvaranjem NDH i uništenjem kraljevine Jugoslavije Hitlerova Njemačka je dostigla vrhunac svoje moći nakon čega ministarstvo vanjskih poslova unutar kojeg radi Edmund Veesenmayer ostaje bez režima ili država koje treba srušiti. Posljednji njegov zadatak s osobnom ovlašću Adolfa Hitlera postaje rušenje mađarskog regenta Hortija s vlasti i postavljem na njegovo mjesto Ferenca Szalasija. Kako bi se uspio ostvariti ovaj cilj koristeći pritisak na mađarsku vladu on je najprije morao ukinuti zabranu djelovanja Szalasijeve stranke, a potom uz pomoć novca i medija povećati joj popularnost. Ta opsežna operacija je djelovala sve od ožujka do listopada 1944 godine kada je napokon regent Horti prisiljen na abdikaciju.
11. travnja 1949. osuđen je za zločine protiv čovječnosti, robski rad i pripadništvo zločinačkoj organizaciji na 20 godina zatvora, ali mu je kazna smanjena i ukinuta pa je na kraju pušten već u prosincu 1951.