Ljudi koji su bili nosioci ovog koncepta:

VALENTIN, Pretpostavlja se da je Valentin, najveći gnostički učitelj svih vremena, rođen oko 100. godine na području Kartage. U mladosti podučavan je od učenika jednog od izvornih Isusovih apostola kojemu je ime Theodas. Već zarana napušta svoj rodni dom: najprije odlazi u Aleksandriju, a potom u Rim gdje je bio izuzetno uvažen i cijenjen, te zamalo postao rimskim biskupom (danas kažemo - papom). Nakon dvadeset godina boravka u Rimu vraća se u Aleksandriju.
Svoj mistički nauk Valentin ima zahvaliti numinoznom iskustvu koje je popraćeno ekstazom. U toj viziji, Valentin vidi novorođenče koje na njegov upit odgovara da je Logos. Naravno, ovo će iskustvo uvelike utjecati na formiranje njegove kršćanske misli u gnostičkom svjetlu. Valentin tvorca vidi kao nevidljivog Oca koji iz sebe emanira u niže oblike. Trideset emanacija čini vrhovne eone Plerome odakle proizlaze sva zemaljska zbivanja. Čovjek svoj život može zahvaliti demijurgu baš kao i sve što ga okružuje. Stanovnik je nižeg svijeta u kojemu je zarobljen, te stoga žudi za povratkom u prvobitno jedinstvo koje se nalazi van utjecaja demijurga. Razlog što on toliko čezne jest latentna iskra koju posjeduje u sebi, a dana mu je neposredno od jedinog Boga Oca bez demijurgova znanja. Ovaj će zametak, ukoliko se pojedinac za života «osvijesti», postupno rasti i na taj način izvršiti konačni cilj: vratiti izgubljenu dušu makrokozmosu, jedinstvu s Vječitim Ocem.
Crkveni otac Tertulijan zapisao je da se Valentin pridružio tom «krivovjerju» tek nakon godine 175. No i unatoč tome Valentinov nauk nikada nije bio osporavan jer je živio u ono vrijeme kada se gnoza još nije smatrala herezom. Za pretpostaviti je da korijene njegova gnostičkog učenja ipak treba potražiti u Aleksandriji koja je predstavljala pravo vrelo učenja svih vrsta. Uz Valentina, otprilike u isto vrijeme, djelovale su još dvije izuzetno važne veličine. Bio je tu neoplatoničar Plotin te Klement Aleksandrijski.
Plotin je bio mišljenja da zlo nema svoj bitak, već da ono znači nedostatak dobra kao što tvrdi kršćanska teologija. Za razliku od sićušnog dijela izvornog Boga, što ga Valentin u čovječjem tijelu vidi prikrivenim, Plotin smatra da je duša čovječja uvijek savršena u nutrini i odana svom božanskom podrijetlu. Najveća razlika svakako se očituje u samom poimanju bitka: Plotin ne smatra da je duša utonula u materiju i tako postala okovanom, već razlog što duša pribiva van Oca vidi u njezinom nepokoravanju.

Klement je rođeni Atenjanin koji u Aleksandriju dolazi tek pred kraj 2. stoljeća. Progonjen je od vrlo okrutnog cara Septimija Severa, te ubrzo bježi u Malu Aziju. Za razliku od mnogih crkvenih oca, Klement je bio daleko snošljiviji prema poganskim bogovima. Cijenio je Platona. Ipak, smatra da punina spoznaje dolazi tek s otkrivenjem Isusa Krista. Mada ga Crkva promatra kao borca protiv gnosticizma, Klement svojim djelima dokazuje da je i sam bio gnostik. Tako on kršćanskog gnostika vidi kao onoga koji je predvođen Kristom. Izuzetno je vrijedan slijedeći podatak koji nam sam Klement daje. U svom spisu Stromata VI, 61-3, zapisao je: «Gnoza je usavršavanje čovjeka kao čovjeka...prenesena usmeno, nasljedstvom, koja je stigla od apostola do malog broja onih koji je posjeduju». Time Klement očito daje do znanja da je Isus osim svog svjetovnog posjedovao i tajni nauk, kao što je to sam u izrekao u evanđeljima (Mt 13,10-11):
/ pristupe učenici pa ga zapitaju: "Zašto im zboriš u prispodobama?" On im odgovori: "Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano.
No, za razliku od Valentina, Klement Krista vidi kao otkupitelja onako kako ga vidi Crkva, dok Valentin, pozivajući se na izvorno grčko značenje te riječi, smatra Krista skrbnikom našeg zdravlja, dakle onim čija je uloga u tome da bude pomoćnik našem izbavljenju, učitelj.
Prema Valentinu Krist je dakle arhetip palim dušama, onaj čiji nauk treba slijediti i vlastitim ga iskustvom primijeniti na ovome svijetu. Kršćanski kritičari nastojali su ovdje pronaći dokaz više u prilog Valentinova krivovjerja, ali i unatoč njihovu mišljenju, Valentin je izuzetno cijenio Isusa što je slikovito opisao u «Evanđelju istine». No i unatoč tome Valentin od Krista ne očekuje spasenje: ono je po njemu izlišno ukoliko čovjek ne poradi na sebi i putem duhovne samospoznaje ne dosegne posvemašnju unutarnju transformaciju.
Irenej nas u svom djelu «Protiv hereze» pobliže upoznaje s Valentinovim gnostičkim stajalištima. Tako on iznosi Valentinov stav da probuđeni «unutarnji čovjek» ne oslobađa sebe u duši, koja je posljedica nedostatka, već u duhu, odnosno onom njegovom latentnom dijelu: taj proces jest izbavljenje i njega je nemoguće izvršiti bez gnoze. Time on Logos promatra kao pomoćnika u procesu koji čovjek sam ima izvršiti. Ne postoji otkupiteljska pomoć izvana osim kao smjerokaz. Čovjek je sam taj koji sebe oslobađa i čini to sveukupnom transformacijom vlastitog duševno-tjelesnog bića u Svjetlost. Sam Isus, reći će Valentin, rođen je pod stanovitom sjenom koju kasnije «odvaja od sebe» (Adversus Haereses, I 11,1): Carl Gustav Jung, analizirajući njegov nauk, smatra da ta «sjena» znači židovski zakon pod kojim je Isus rođen. Čovjek se dakle oslobađa od svega što pripada grubo tvarnom svijetu, i sve dok se ne odreče i posljednje svoje vezanosti, neće postići izbavljenje.
Zanimljiva je Valentinova podjela ljudi na tri kategorije: on vidi hylice, tvarne ljude, psihike, ljude koji rukovode vlastitim umom i pneumatike, koji već rođenjem zadobivaju tu sposobnost da budu otvoreni djelovanju Logosa. S obzirom na kasniju podjelu kršćana na klerike i pneumatike, očito je da je sam Valentin već zarana uočio nejednakost među ljudima u pogledu pristupa božanskom otajstvu. Zato su psihici niži

kršćani kojima su potrebni vodiči od krvi i mesa, dok pneumatika vodi sama Božja Riječ koja mu pomaže da izvrši sjedinjenje s Pleromom. Psihika uvjeravaju daje rođen s grijehom, i da je naš životni sustav siromašan zato što smo ga sami stvorili takvim; no pneumatik zna da je ovaj svijet suštinski manjkav, te da njegova nesavršenost nije posljedica naših grijeha već same njegove prirode koja samo oponaša beskrajnu ljepotu Vječitog Jednoga.
Kršćanska teologija ovakvom će uvjerenju štošta zamjeriti. Augustin će u prilog dokaza vlastitom uvjerenju da je čovjek sam kriv što njime vladaju tirani, navesti Vergilijev stih:
«On čini da licemjer vlada zbog izopačenosti puka».
Stoga je u Valentinovu nauku očita težnja da skine s čovjeka uteg grijeha i odgovornosti za ovaj svijet, pa svu pozornost usmjerava na izbavljujući potencijal koji nosimo u sebi. Svijet u kojemu živimo tek je iluzija kojom se zavaravamo, i koliko za nj prianjamo, utoliko teže dolazimo do izbavljenja. Valentin prihvaća heraklitovski nebitak ovoga svijeta i upravo to snaži njegovo uvjerenje da ovaj svijet nije konačan plod Vječitog Oca. Naravno, čovjek koji živi u strahu pred Bogom je onaj koji vjeruje u demijurga: naš pravi istinski Bog je van ovoga svijeta i ne poznaje metode zastrašivanja kojima uza se nastoji vezati one koji ga ljube.
Put povratka u jedinstvo s Bogom nemoguć je dakle bez mentalne alkemije. Čovjek koji želi k Bogu mora svoje duševno-tjelesno jedinstvo podrediti unutarnjoj snazi Duha. Čin koji se od čovjeka očekuje jest alkemijsko vjenčanje čime duša stupa u zagrljaj svog Oca i s njime postaje JEDNO. To je nemoguće izvršiti ako čovjek sasvim ne izmijeni svoj život. Zakone treba primjenjivati ljubavlju prema bližnjem i praštanjem te željom za uzašašćem k Bogu, koji je u nas usadio neuništivu iskru čijim plamenom možemo ogrijati sve svoje biće. Taj proces pojedinac vrši individualno čime samospoznaja postaje osnovni princip i ne prianja uz kolektivni obrazac koji nudi Crkva, jer on nije zadovoljavajuć. Sakramenti vjenčanja i izbavljenja, spomenuti u Filipovom evanđelju, nedvojbeno nam daju na znanje o kakvom je «vjenčanju» riječ. Unutarnje elemente čovječje psihe treba natrag sjediniti i time nadmašiti ne samo vlastitu dvostruku ćud, već ujedno i sav ovaj svijet koji je suštinski dualan.
Spas je dakle u JEDNOM. Tko sebe učini JEDNIM, sve je postigao.
«Zato me poslušaj, o Svjetlosti nad svjetlima, jer sada pjevam Tvoju pjesmu hvale u trinaestom eonu, području iz kojeg sam otišla.
Spasi me, o Svjetlosti, u Tvomu velikomu misteriju i oprosti moj grijeh prema Tvojoj velikoj trpeljivosti. Krsti me, oprosti mi grijehe i očisti me od mojih prijestupa.
Moj je prijestup snaga s lavljom glavom, koja pred Tobom nikad neće ostati skrivenom; jer zbog nje sam sišla.
Od svih nevidljivih, u čijem području sam se nalazila, samo sam ja zgriješila i sama sam sišla u kaos. Pred Tobom sam zgriješila, kako bi Tvoj zakon bio ispunjen."
Pistis Sophia I, 57


Bazilid iz Aleksandrije
Bazilid je Sirijac koji je djelovao u Aleksandriji otprilike u Valentinovo vrijeme. Kritičari gnoze smatraju da je Bazilid upravo zahvaljujući svom podrijetlu bio sklon dualizmu, no ovaj se veliki učitelj poziva na tajni Isusov nauk što gaje on osobno dao apostolu Mateju, a dospio je putem tajnih spisa u njegove ruke.
Bio je izuzetno plodan pisac; mnogi su ga smatrali filozofom uslijed njegova oslanjanja na Aristotela, no Bazilid je bio i ostao jednim od najvećih gnostičkih učitelja svih vremena.
Bazilidovim naukom osobito je nadahnut Carl Gustav Jung koji je pomno proučio njegov nauk, a jednom prilikom imao trodnevni hipnotički trans, primivši tada poruke od svog učitelja. Sazdao ih je u svom djelu "Sedam propovijedi mrtvima" koje je potpisao Bazilidovim imenom. Tko sumnja u istinoljubivost Jungova mističnog iskustva, zacijelo će i sam zapaziti neospornu sličnost između onoga što iznosi Jung i Bazilidova nauka.
Bazilidov najžešći kritičar bio je Hipolit koji je nastojao osporiti njegov gnostički nauk i ukazati kršćanima na opasnosti koje stoje u takvim vizijama. No Hipolit je u svojim kritikama iskazao nedostatak mašte i sklonost doslovnom shvaćanju, pa je preuveličavanjem došao do zaključka da Bazilid negira odnosno relativizira Boga. Razlog što ga Hipolit pogrešno tumači jest u tome što ne shvaća osnovnu poruku Bazilidove tvrdnje daje "Bog onaj koji nije". Tumačeći to prema vlastitim uvjerenjima, Hipolit zaključuje da je takva postavka neodrživa jer Bog nesumnjivo jest. No, Bazilid zaista ne misli da "Bog nije". Kao prvo, on time želi reći da je Bog onaj koji nije dostupan našim osjetilima, pa se stoga nalazi s onu stranu našeg razumijevanja; naše mišljenje suviše je ograničeno da bi ga moglo pojmiti te stoga Bog izmiče našim shvaćanjima. On dakle jest, ali istodobno i nije.
Kao sam početak svega Bazilid navodi vrijeme kada ničega nije bilo. U doba kada će se pokrenuti stvaranje postojalo je samo NIŠTA iz čega dakle "Bog koji nije" stvara kreacije od onoga što "nije". Riječ je o beskonačnom Ništa koje je Sve. Taj prostor naziva se Pleroma i on je istodobno punina i praznina. Apsolutna praznina je mjesto koje se ispunjava samo posvemašnjom puninom i utoliko su Sve i Ništa jedno te isto. Pleroma nema kvalitete jer ona je kvaliteta sama po sebi: ona je Sve u najsveobuhvatnijem smislu i zato je ne možemo obuhvatiti razumom. Onaj kojemu bi to pošlo za rukom ne bi više bio od ovoga svijeta.
Takav Bog naziva se Abraksas, i on je iznad svih bogova i demona nižih svjetova. On se razvija kao djelotvornost nasuprot nedjelovanju te stoga nije uzrok nego posljedica nedjelotvornosti. Abraksas dakle posljedično nastaje kao nedjelotvornost sebi suprotstavi]'enog mehanizma koji je Ništa. Bazilid ga promatra kao Biće jer ono nasuprot sebe ima nešto od čega se razlikuje, a osnovni princip Bića jest različitost kao kategorija koja je određena osobitošću koju Jung naziva PRINCIPOM INDIVIDUALNOSTI. Bog Abraksas je dakle onaj prvoga reda, od kojega sve potječe. Iznad svih je zamislivih kategorija i ne podliježe dvojstvu kakvo mi poznajemo, a pod kojim utjecajem su niži bogovi dobra i zla. Tvorac je "trostrukog" sinstva: prvi Sin je uz Oca, drugi dobiva krila, a treći pada najdublje u bezobličnost; to su Duh, duša i tijelo. Isus je uzor trećem sinstvu, čovječanstvu, kao unutarnji duhovni arhetip od kolektivnog, ali još bitnije - individualnog značaja.
Pleroma je dakle sva osobitost i neosobitost, i ona ono osobito (Biće) magnetski privlači i navodi da postane JEDNO sa svime, što je neosobitost. Smisao življenja jest pretakanje iz stanja individualnosti u stanje neindividualnosti koje je božanska punina. Otuda i svi otpori pred kojima se bića nalaze u težnji da ispune svoj cilj. Priroda njihove individualnosti, razlikovanja, nagoni ih da samoodrže svoju zasebnost prema svemu što ih okružuje. To je zemaljski ego u biću: on vuče k nižem svijetu i ne dopušta to konačno sjedinjenje u neosobitost koja je SVE kao naš osnovni cilj. Bića nasuprot sebe imaju sile koje na njih djeluju, i pod čijim utjecajem postaju medij njihova djelovanja, subjekti očitovanja nematerijalnih sila.
I kod Bazilida se, baš kao kod svih gnostika, zamjećuje nedvojbena sklonost skidanju odgovornosti grijeha s čovjeka na sile koje na nj djeluju. Po njegovim riječima iz Jungova iskustva nasuprot bićima su demoni seksualnosti i demoni duhovnosti. Prvi su simbolizirani Zmijom koja se u nama očituje kao želja-misao; ženske je prirode i zavodljive ćudi. Drugi su Bijela Ptica koja povremeno silazi čovjeku kao djelotvorna misao; ona je očitovanje Duhovne Majke, nosioc svjetlosti božanskoga sunca. Čovjek je dakle usred dodira tih dviju sila i one bitno oblikuju njegovo ponašanje. One su nosioc njegova dobra i zla; njegov mračni i svijetli demon koji mu kadšto govori da bude dobar, a ponekad ga puti na zle radnje. Upravo zato čovjek je dvostruke ćudi i stoga sam po sebi nije kategorično odredljiv, uostalom kao i svijet u kojemu živi.
U Bazilidovom učenju zamjetna je sličnost s budizmom; štoviše zamjetnija no u drugih gnostičkih učitelja. Budistička m>va«q3odsjeća na Bazilidovu neosobitost, jer i u jednom i u drugom slučaju biće više ne postoji budući da nema ničega od čega se razlikuje, poistovjećeno sa svime. Ovaj će argument, kao i ostale kojima ga optužuju za sinkretizam, bitno utjecati na oblikovanje slike o budućim gnosticima kao sinkretističkoj herezi u očima tobože pravovjernih kršćana.
Od Bazilida proizlazi nauk o "prividnosti" Kristova tijela. Krist ulazi u tijelo Isusa po krštenju na rijeci Jordan, a napušta ga prije raspeća1. Ova metafora aludira na uskrsnuće u tijelu koje je u odnosu na snagu Duha važno kao omotač unutar kojega će se izvršiti značajan proces. Crkvi, koja je Isusov lik promatrala sasvim u božanskom svjetlu i lišeno svih zemaljskih strasti, ovakvo je stanovište apsolutno neprihvatljivo. Materijalno tijelo u Bazilida tako posjeduje izniman značaj jer krije u sebi trećinu božanstva. Za razliku od takvog naučavanja, Crkva ga promatra kao izvor sveg grijeha, uzrok, a ne kao posljedicu po nastanku iz materijalne prirode čija se nesavršenost ogleda u njezinu dualizmu.
Ipak, Bazilid je u suštini pesimist. Osuđuje rađanje, ali kao protivnik askeze, koju poput Nietzschea smatra licemjernom, dopušta seksualnu slobodu, misleći kako je ona korisnija od usiljene čistoće koja je izvor licemjerja. Ovakav njegov stav prema seksualnosti duboko je osuđen od Epifanija i drugih kršćanskih kritičara: štoviše, Epifanije navodi nastrane orgije kojima su navodno pristupali bazilidijanci. No s obzirom na činjenicu da njegovi rukopisi nastaju iz vremena kada je gnoza bila stalna meta napada crkvenih oca, a da nas drugi izvori o tome ne obavještavaju, ne možemo biti sigurni u objektivnost njegovih zapisa. Kršćanska je revnost često odlazila u krajnje pretjerivanje prema onim naucima čiju suštinu nisu shvaćali, pa su je zbog neznanja toliko i napadali.

Mani
Manihejstvo je tradicionalno perzijsko vjerovanje koje se definira kao sinteza tradicionalnog perzijskog vjerskog dualizma dobra i zla, sa elementima ranoga kršćanstva. Tu sintezu uobličio je perzijski vjerski učenjak Mani (Manichaeus) još u trećem stoljeću nove ere.
Pojava Manija kao vjerskog i socijalnog propovjednika poklapa se sa utemeljenjem Novoperzijskog carstva i dinastije Sasanida, koja je vladala Iranom od 226. do arapske invazije 641.-645. godine. Sasanidi su zaratustrizam (grčki - zoroastrizam) proglasili državnom religijom. Tim je institucionaliziranjem zoroastrizam postao ideologijom vladajućih slojeva Novoperzijskog carstva. Njegovi svećenici su opravdavali i branili dati politički poredak i socijalne odnose u iranskom društvu. Sasanidi su, uz oslonac na zoroastrizam, gušili socijalni bunt i pokrete ugnjetavanih slojeva stanovništva i progonili ona vjerska učenja koja su propovijedala egalitarizam i otpor vlastima, službenoj religiji i njenom vjeronauku. Među takava učenja je, pored kršćanstva, svrstano i manihejstvo. Njegov tvorac Mani je osuđivao materijalna dobra i ovozemaljska uživanja, propovijedajući istovremeno asketski život. Prema Maniju, spas svakog pojedinca ne zavisi od volje zoroastričke crkve, nego od njegovog ličnog života. To je izazvalo reakciju službene zoroastričke crkve, koja je pozvala Manija na javnu raspravu. On je prihvatio poziv na tu raspravu, nakon koje je proglašen otpadnikom od vjere predaka i bačen u tamnicu, gdje je 277. godine na svirep način ubijen.
Manijevo učenje se poslije njegove smrti proširilo iz Perzije u okolne zemlje i Rimsko Carstvo, najprije u Maloj Aziji, odakle je prešlo na Balkan i dalje u Evropu. Rimski imperator Dioklecijan je već 296. godine bio prisiljen da izda edikt kojim se osuđuje manihejstvo i naređuje progon njegovih sljedbenika. On tu ističe da su do njega, kao imperatora, stigle vijesti da su manihejci, "kao iznenadna kuga", provalili iz zemlje "neprijateljskih Iranaca" u Rimsko carstvo i tu prouzročili "brojne nevolje i tragedije" u želji da svrgnu velike bogove i odvrate "odabrani" rimski narod od svete im vjere. Od njih se treba čuvati, jer oni prijete da svojim "neljudskim postupcima" i "ludim iranskim običajima" zatruju "miroljubivi i nevini rimski narod", pa čak i "narod cijelog svijeta". Dioklecijan stoga naređuje da se njihova imovina svuda zaplijeni, a njihove knjige spale. Uprkos žestokim progonima, Manijevo učenje se sve više širilo, posebno među obespravljenim slojevima stanovništva, kako na zapadu, tako i na istoku Rimskog Carstva. Invazijom Rimskog Carstva od strane različitih barbarskih plemena, padom njegovog zapadnog dijela, te ubrzanjem procesa feudalizacije javljaju se mnoge neomanihejske sekte i pokreti koji se sa socijalnog i vjerskog stanovišta opiru tom procesu. Oni su se zapravo opirali ukmećivanju slobodnih seljaka, čime su stekli jaka uporišta među slavenskim i franačkim seljaštvom koje je preplavilo evropske provincijZa razliku od Perzijskog i Rimskog Carstva, manihejstvo je bilo prihvaćeno u vjerski tolerantnijim zemljama koje su se nalazile u sklopu ili van ove dvije moćne imperije. Prvenstveno je bilo prihvaćeno od nižih slojeva društva koje je mučio državni poredak, te su u ovom učenju vidjeli izlaz iz teških životnih situacija u kojima su se nalazili. Tako je manihejstvo bilo prigrljeno u Egiptu, Indiji, Kini, te na Tibetu. Pošto je imalo dosta podudarnih točaka sa budizmom i hinduizmom posebno je prihvaćeno u Kini i Indiji, te na Tibetu i djelimično u Japanu. U ovim zemljama je steklo priličan broj sljedbenika, a posebno u Kini, gdje su podizani lijepi, ali skromni hramovi, kako to Manijevo učenje nalaže. U Egiptu je manihejstvo iščezlo, jer su se njegovi sljedbenici, nakon muslimanskih osvajanja i sredinom srednjeg vijeka stopili sa Koptima. Manihejstvo se do dana današnjeg održalo tek u Kini, i to u nešto izmijenjenom obliku.
Manihejstvo u kršćanskom svijetu nije naišlo na odobravanje ni u kom smislu, te je stoga poput svih drugih hereza bilo podvrgnuto nemilosrdnoj inkviziciji. Kako je Mani propovijedao strpljivost u svim situacijama, njegovi sljedbenici su sve progone od strane kršćanskog svijeta stoički podnosili. Ipak, manihejstvo se polako i skromno širilo u svome pravom obliku, ali se zato iz njega razvila vrlo moćna i stabilna hereza - bogumilstvo, te su pod njegovim utjecajem nastale i Crkva bosanska, katarsko, albigenško, babunsko, patarensko, valdeško i mnoga druga učenja. Sva ova učenja Crkva je vremenom vrlo uspješno iskorijenila sa tla Europe. Tek je neznatan utjecaj još vidljiv u raznim protestantskim konfesijama kršćanstva.
Mani je zagovarao i živio asketski život, susprezajući se od jela i pića, pogotovo mesa i vina, koje je kasnije izričito zabranio, istovremeno propovijedajući vjeru u Boga kao svijetlu i pravu stranu manihejskog dualizma. Manihejski dualizam su činile dvije stranke: Bog i Sotona. Manihejski Bog je tvorac svega dobrog i duhovnog, a simbolizira ga svjetlost, dok je manihejski Sotona tvorac svega materijalnog i zavodljivog. Manihejci su život provodili teško radeći, ali su uvijek odvajali vrijeme za askezu i predano bogoslužje, istovremeno se susprezajući od jedenja mesa, pijenja vina i vođenja ljubavi. Vjernici su se dijelili na pročišćene pojedince i obične vjernike. Prvi su imali velike privilegije i bili su duboko poštovani i usluživani od strane običnih vjernika, te su život provodili u skromnim samostanima. Mani je zabranio zaklinjanje, proklinjanje, inicijaciju u vjeru, te posljednju pomast, jer je naučavao da je svaki pojedinac potpuno i izričito odgovoran za svoje postupke pred velikim Bogom. Mani je potvrdio postojanje života poslije smrti, ali ga nije izričito definirao, ostavljajući vjernicima da ga individualno protumače i da se u skladu sa sopstvenim tumačenjem ophode na ovom svijetu. U svome prijeziru prema materijalnom Mani je zabranio izgradnju raskošnih i bogatih samostana i bogomolja, pozlaćivanje i izradu ikakvih skulptura, te prikazivanje Boga i Sotone na slikama. Zbog toga su manihejski hramovi često vrlo proste konstrukcije, bez skulptura i sa malo ili nimalo likovnih prikaza.
Pošto je Mani strogo zabranio izradu skulptura i likovno prikazivanje Boga ili Sotone, njegovi sljedbenici su svoju želju za umjetničkim prikazima tema iz svoje vjere zadovoljavali slikanjem freski koje su prikazivale prizore iz svakodnevnog i vjerskog života, te pjevanjem vrlo lijepih i melodičnih pobožnih pjesama. Skulpture, dakle, nisu izrađivali, a ukoliko je prikaz Boga bio nužan, pokušavali bi ga dočarati svjetlošću. Također, nisu prihvatali usporedbu prikaza i simbola Ahura Mazde sa svojim Bogom. Manihejci su bili vrsni majstori minijature, te se u tome njihov uticaj ogleda ne samo na Orijentu i u Aziji, već i u brojnim knjigama u Europi.
Iz jakih uporišta među slavenskim i franačkim seljaštvom su se brojne neomanihejske sekte i vjerske zajednice održale u različitim formama i pod različitim imenima kroz cijelo razdoblje ranog feudalizma. Ponegdje, kao što je to bio slučaj u Bosni, njihove su pristalice pronašle način življenja sa feudalnom državom, pa su se konstituirali kao hijerarhijski uređena crkva. Tako je u Bosni nastala nova državna religija, odnosno hereza, u povijesti poznata pod nazivom Crkva bosanska, koja je, prema tome, predstavljala dio istog pokreta kojem su pripadali bogumilstvo na jugoistoku Balkana, te razne dualističke hereze u južnoj Francuskoj i Italiji: patareni, katari, valdenzi, albižani i dr. Povijesničari su utvrdili da je na prostoru od Male Azije do Pirineja bilo 16 takvih pokreta, među kojima je Crkva bosanska, sa svojim krstjanima i pristalicama, vjerojatno bila najbrojnija i najstabilnija.
Mani
«Poslušan učenik ja sam, Iz zemlje Babela proizišao. Proizišao sam iz zemlje Babela I vrata Babela se držim. Učenik propovijedajući ja sam, Iz zemlje Babela došao. Došao sam iz zemlje Babela Uputiti poziv svoj zemlji»
Mani je rođen 216. godine u gornjem Babilonu. Njegov otac pripadao je vjerskoj zajednici judeokršćana, tzv. Elkasitima (mandejima), koja je bila odana asketskom načinu života i imala stroga pravila reda. Manija je otac uveo u zajednicu još kao dijete, pa ondje provodi čitavo svoje djetinjstvo i mladenaštvo, sve do 25. godine života. Sasvim je izvjesno da je tijekom boravka prolazio kroz rituale čišćenja kakva su poznavali sami eseni.
U međuvremenu Manije nekoliko puta imao mistička iskustva. Ona su počela još u dječačko doba, no najvažnije je bilo ono iz vremena prije no što će napustiti zajednicu i otisnuti se u svijet da zagovara novu vjeru. To iskustvo Mani je opisao slijedećim riječima« Kada sam imao 24 godina, u godini kad je Ardašir, kralj Perzije, pokrio grad Atru, i u godini kada je njegov sin Sopor okrunjen velikim kraljevskim draguljem, u mjesecu farmotija, osmog dana u mjesecu, Gospodin mi posla mog pratitelja, moga dvojnika.. .Kada je on došao, oslobodio me okova, odvojio me i udaljio od Zakona pod kojim sam rastao. Tako me je pozvao i odvojio od tih ljudi». Anđeo je Manija odredio za misionara nove univerzalne religije koja će nastupiti na mjesto starih, iskrivljenih i zaboravljenih. Mani je uvjerenja da su religije Buddhe, Zaratustre i Isusa izvrnute upravo zato što oni za sobom nisu ostavili pisanu riječ, pa su ljudi pribjegli vlastitim interpretacijama stoje ugrozilo njihov izvorni smisao.
Zato je opus Manijevih djelo bio priličan, no uslijed progona kako na zapadu tako i na istoku, mnoštvo je njegovih spisa uništeno. No 1900. godine pronađeni su u jednoj kineskoj provinciji brojni tekstovi; među njima su liturgijski fragmenti, katekizam, razni dogmatski tekstovi i ispovijedi. Tridesetak godina kasnije u Egiptu su pronađeni manihejski psalmi, pisma i dijelovi knjige općeg manihejskog učenja na koptskom jeziku.
Mandeji su naučavali da je Jahve (Yan Shamava - Jah Nebesa) sekundarna emanacija vrhovne trijade, i daje Adam njegova emanacija. Ovdje su udareni temelji kabalističke gnoze. Mandejski nauk uvelike je utjecao na Manija, ali on se oslanjao i na druge religije, nastojeći u svakoj od njih otkriti njihov izvorni, netaknuti smisao. Unatoč težnji da sintetizira razna religijska učenja, Mani se smatrao Isusovim apostolom. U manihejskom psalmu 247piše:

«Dođi k meni, o živi Kriste! Dođi k meni, o svjetlo dana!
0 milostivi, o tješitelju, zazivam te da mi se obratiš u sat tjeskobe.
Tvoj sam slatki jaram uzeo na čistoći.
Čast i pobjeda neka je našem Gospodinu, tješitelju i njegovim svetim izabranima duši blagoslovljene Marije».
Isusa je opjevao u jednoj himni:
Uputili su se da ga ubiju
i proglase svojim kraljem.
Stavili su mu krunu na glavu
Da bi ponizio njihove kraljeve.
Obukli su mu haljinu
Da bi ih lišio njihove snage.
Ogrnuli su ga grimiznim plaštem
Da razori njihovu žudnju.
Stavili su trstiku u ruku
Da bi pisao o njihovim grijesima.
Dali su mu ocat i mirtu da pije,
Jer su žalovali.
Proboli su ga kopljem,
Jer je razorio njihovu predodžbu.

Mani se smatra dostojnim Parakleta, najavljenog u Ivanovim Otkrivenjima. Isus ga šalje s namjerom da očuva izvornost svog učenja. Poput Mandejaca i Mani smatra da starozavjetni Jahve nije Bog svjetla, već samo jedna njegova emanacija. Svoje učenje prikazuje u obliku legendi u knjizi «Prikaz dvaju velikih načela» gdje slikovito opisuje povijest čovječanstva. Poput svih gnostika i Mani tvrdi daje svijet proizišao iz pada, te da nije savršeno Božje djelo kako to smatra kršćanska teologija. Raj svjetla proteže se, nasuprot kraljevstvu mraka, na sjeveru, između istoka i zapada, i njime upravlja Otac preko dvanaest svjetlosnih bića. Nasuprot kritikama Crkve, Mani svejedno ne drži daje riječ o savršeno ekvivalentnim snagama. Poredak mraka samo je deformacija svoje suprotnosti i u nj svjetlost uspijeva prodrijeti, no zato tama nikada ne prodire u područje čiste svjetlosti.
Materijalni svijet nalazi se u sredini između utjecaja svjetla i tame. Upravo iz tog razloga naša je sfera toliko podvojena. Ona je poprište ratnih zbivanja između sinova svjetla i sinova tame. Čovjek s «pet snaga)) (razum, duh, inteligencija, misao i razumijevanje) je zamišljen kao bojovnik kojega svjetlost stvara protiv sila tame, no on okreće leđa svome tvorcu i tako pada u zarobljeništvo. Bog svjetla stoga iz sebe stvara Duh kojim namjerava osloboditi čovjeka iz svijeta materije. No on se ne može spasiti ukoliko samospoznajom ne otkrije prave razloge podvojenosti svoje naravi i odmah ne pribjegne spašavanju svoje duše.
Za razliku od mnogih drugih gnostika, Mani ne zagovara rađanje Novoga čovjeka niti transformaciju, već povratak prvobitnoj čistoći koja blista nasuprot tame: Manijev idealni «novi čovjek)) je onaj prastari, iz vremena prije pada, kojega Ivan Krstitelj naziva onim koji će doći, ali je već bio prije njega. U dualnom svijetu, okovanom suprotnostima, čovjek se mora opredijeliti za svjetlost da bi izvršio svoju misiju. Važno je da svaki pojedinac u sebi objavi otkrivenje koje posjeduje snagu unutarnje vizije koje ne pripadaju razumu niti nama poznatoj logici. Riječ je o unutarnjem prosvjetljenju koje je očitovanje Kristova silaska. Njime učenik postaje voljan izvršiti sedmerostruki proces buđenja duše čemu nužno prethodi oslobađanje od iluzija ovog varljivog svijeta. Da bi čovjek uspio, mora se okrenuti prema nutrini vlastita bića, pronaći elemental kojim su povezani mikrokozmos i makrokozmos, te dopustiti da se izvrši sjedinjenje suprotnih elemenata. Mani to opisuje slijedećim riječima: ^Prepoznajem i pouzdajem se u križ svjetla koji nam pruža univerzalni život, jer je moja duša njegov odraz». Hermes bi rekao: ^Struktura mikrokozmosa u skladu je sa strukturom makrokozmosa», a Novi zavjet govori: «Ja sam u Ocu, a Otac je u meni».
Dualnost svijeta moguće je izbjeći tek suočenjem sa stvarnom slikom o vlastitim osjetilima. Bez tog sučeljavanja nema napuštanja svijeta osjetila, nema sklonosti za vječnim životom, niti želje za nadmašivanjem smrtne dualnosti; takvo biće vezuje se uz vanjske predmete čijim postaje robom, što njegova iskustva konaci u patnju koja ga čini sve većim zarobljenikom. Mani razlikuje dvije vrste ljudi: jedni su oni koji izbjegavaju svjetlo, i oni čine većinu, a drugi su simbolizirani bijelim golubom, i oni se nastoje osloboditi vezanosti za ovaj svijet. Mani upućuje poziv ovim riječima:
Uzmite svoj križ, odbacite svijet. Oslobodite se krvnih veza. Nadvladajte staru osobnost. Uspravite novoga čovjeka. Izvršite svetu zapovijed. Oslobodite prostor za goluba bijelih krila, i ne dopustite da u nj uđe nijedna zmija.
Manihejci su bili strogi asketi koji življahu s nastojanjem da se oslobode svake želje (ovdje je vrlo zamjetna sličnost s budističkim konceptom). Bili su okupljeni u manihejskim crkvama koje su nicale od zapadne Afrike pa sve do Kine. Glavarom te crkve smatrao se Mani (odakle su autoritet namicali vrhovni hijerofanti crkava), a za podložnike ima 12 apostola, 72 biskupa i 360 svećenika. Pravila reda bila su stroga što se tiče svih oblika tjelesnih uživanja. Manihejci su bili protivnici braka i seksualne slobode te zagovarali spolnu suzdržljivost. Zbog nemogućnosti da svatko slijedi tako rigorozne propise, manihejci se dijele na electe (izabrane) i audientese (slušaoce). Oni koji samo slušaju imaju služiti izabranicima te brinuti o njihovim životnim potrebama.
Mani je, zbog svoje jasne vizije uokvirene u čvrsti koncept, s lakoćom razotkrivao sva prokletstva ovoga svijeta, i na taj se način zamjerio tadašnjim vladajućim elitama. Iako je u početku uživao sklonost perzijskog cara Sopora, nakon dolaska na vlast kralja Bahrama izmijenio se stav povlaštenih prema Manijevu učenju, a kako su ga već od ranije perzijski svećenici smatrali heretikom, tako su započeli progoni. Na zapadu situacija nije bila ništa bolja. 297. g. car Dioklecijan određuje spaljivanje vođa manihejske vjere u Africi, a osam desetljeća kasnije car Valentinijan nalaže im zapljenu imovine. Neshvaćen od vođa, omrznut od svećenika, izdemoniziran od praznovjernih kršćana, Mani je konačno uhićen te mučeničkom smrću okončao svoj život u jednom od babilonskih kazamata.
Kršćanski kritičari nisu štedjeli Manijevu vjeru. Među njima najgorljiviji bio je Aurelije Augustin, i sam manihejac gotovo puno desetljeće. Iz kritika što ih je uputio na račun manihejske vjere bjelodano je jasno da Augustin nije shvatio manihejsko učenje, iako se hvastao da ga dobro poznaje, te da zato smije reći kako je riječ o zločinačkom nauku. Augustin se očito nije mogao riješiti svoje zemaljske kože. U Ispovijestima 3,6 to i sam potvrđuje: «Ondje mi se nalagalo da vjerujem, ali to vjerovanje nije se slagalo s onim obrazloženjima koja sam utvrdio računom i svojim očima, nego je bilo potpuno suprotno». On naime traga za razumskim dokazima (7,12) čime dokazuje da Augustin nikada nije shvatio bit manihejstva, te je stoga i pripadao samo krugu audientesa, bez neke osobite perspektive da pristupi onom krugu učenika koji će se odvažiti na inicijaciju. Augustin je bio sasvim od ovoga svijeta, te je stoga i završio u onoj Crkvi, koja ovaj iluzorni svijet štiti kao navodno dobar, a krivnju pronalazi u čovjeku i njegovu zlu.
U skladu s dogmatskim shvaćanjem jednoga Boga u svjetlu Apsolutnog dobra, Augustin prigovara manihejcima da «...Istinu, koja je stvorila stvorenja, ne traže s pobožnim osjećajima i zato je ne nalaze; ili ako je i nađu, premda upoznaju Boga, ne časte Boga kao Boga, niti mu daju hvalu...» (Ispovijesti 3, 5). Augustin je očito bio žrtva idolopokloničke vjere u Boga, vjerujući daje sama pobožnost dostatna da čovjek bude čist. On Oca promatra kao Summum Bonum kojemu se treba klanjati i obraćati molitvom, no Mani (kao i gnostici općenito) takav pristup Bogu smatraju nedostatnim, smiješnim i licemjernim. Augustin nadalje smatra da zlo nema svoj bitak, nego da je samo odraz nedostatnog dobra. Tako on, obrativši se Bogu, kaže: «Za tebe uopće ne postoji zlo. Ne samo za tebe nego ni za sva tvoja stvorenja, jer izvan njih ne postoji ništa što bi moglo provaliti unutra i pokvariti red koji si im ti postavio» (Ispovijesti, 13,19). Iz ovoga je vidljiva suštinska razlika između Augustinova prianjanja uz teološku konstrukciju dobra i zla nasuprot gnostičkom uvjerenju da je zlo postavilo svoj bitak nasuprot dobru. ^Izopačena volja» (Isp. 6,22)je temeljni krivac sveg zla na svijetu, i zato Augustin zastupa ideju vjere u Krista otkupitelja.
Crkva će Augustinove argumente koristiti kao dokaz par exellance ne samo protiv manihejaca, već ujedno protiv svih gnostičkih učenja, zanemarujući ono bitno: da Augustin, očito, nije bio dovoljno pripremljen da shvati istinu o ovome svijetu koji se suštinski sastoji i od zla, koliko od dobra. Kritičari su otišli toliko daleko da su Manija nazvali Parsifalom, što u prijevodu znači «ludi Perzijanac», a iz korijena njegova imena porijeklo vuče i riječ «manijak». Mržnja teologa bila je tolika da nisuprezali ni od ovakvih kvalifikacija čovjeka s čijim se naukom nisu slagali.
Unatoč tome manihejski je nauk nadahnuo sve buduće gnostičke škole, sve do Jacoba Boehmea, čije je naučavanje bilo vrlo blisko Manijevom. Mani je ostavio dubok trag u ovome svijetu, a njegova žrtva nije ostala bez posljedica.

Dušo, o dušo, imaj na umu
Eon svjetla.
O dušo, odakle dolaziš?
Došla si iz visina.
Strankinja si na svijetu.
Prolaznica si na zemlji.
Ti imaš svoju kuću u visini,
svoj šator radosti.
Ti imaš svoga pravog oca,
svoju pravu majku,
ti imaš svoga pravog brata.

NESTORIJE
Povijest Crkve obilježena je brojnim raskolima i sukobima koji su sastavni dio njezine povijesti. Prve svađe rasplamsale su se usvajanjem dogmatskog principa teološkog umovanja gdje se sjedne strane nastojala očuvati jedinstvenost Boga, dok je s druge strane trebalo Krista protumačiti kao Boga. Time su nastala brojna tumačenja iza kojih su, jasno, stajali «zemaljski» interesi. Crkva se, koja je sebe smatrala neposrednom nasljednicom apostola Petra i Duha Svetoga koji je sišao na apostole a zatim nastavio prožimati i crkvene oce, osobito trudila da narav Isusa Krista bude sasvim izjednačena s Bogom. Time bi njezin ugled u očima vjernika bio veći što bi joj jamčilo apsolutni autoritet u tumačenju kršćanstva i utjecalo na njegovo širenje diljem svijeta.
Pored aleksandrijske teološke škole od 260. g. djeluje na području Sirije antiohijska škola koju je osnovao mučenik Lucijan. Učenja dviju škola u pogledu Svetog Trojstva bila su različita jer su učenici iz Antiohije u Logosu vidjeli drugotnog Boga (u Kristu se dijeli božansko od ljudskoga: Krist je theos teleios kai anthropos teleios), dok su aleksandrijski učenici naučavali istovjetnost Sina i Oca (u Kristu božanska i čovječja narav je objedinjena). Otprilike u to vrijeme pojavio se i Arije koji je naučavao da je Logos sasvim odvojen od Boga i da je u Kristu trpio, a ono što je Bog ne može zbog svoje savršenosti trpjeti. Logos je stvoren voljom Očevom a ne iz Njegove biti, što uključuje njegovu promjenjivost, pa se za Isusa Krista, smatraju arijevci, ne može tvrditi da je Bog, nego samo u prenesenom smislu. Arije je izopćen na Nicejskom saboru 325. g, a njegov je nauk proglašen herezom.
Nestorije je rođen u Siriji kao prilično nadareno dijete. Najprije je bio svećenik u Antiohiji, a zatim je, na poziv cara Teodozija II, 428. g. prihvatio carigradsku biskupsku stolicu. Nestorije se protivio ideji koja je prije njega bila uvriježena u Carigradu da je Marija bogorodica {Theotokos), što je izazvalo javnu sablazan koja je daleko odjeknula. Umjesto takva uvjerenja Nestorije je vjerovao da se Marija mora zvati «Kristorodicom» što mu činilo daleko prikladnijim nego da joj se nadjene dogmatska formula da je majka Bogu. Iz njegova učenja izvučen je zaključak kako je riječ o promatranju dvije naravi Krista što je izazvalo pobune monaha i klerikalaca u tadašnjem Carigradu.
U ono vrijeme djelovao je u Aleksandriji Ćiril koji je žestoko zastupao ideju jedne naravi (mone Jysis), odnosno «jednu utjelovljenu narav Boga Logosa». Snažno se oslanja na definiciju Marije kao Theotokos i načuvši da u Carigradu djeluje biskup koji to poriče, od njega zahtijeva da pojasni svoj nauk. Nestorije je uputio prilično suzdržan odgovor, kojim je međutim otpočeo težak sukob dvojice otaca obilježivši time vrhunac nesuglasica između dviju teoloških škola.
Nestorije je prvi obavijestio papu Celestina u Rimu o sukobu, ali pošiljke stižu i iz Aleksandrije. Na temelju njih Ivan Kasijan napisat će svoje djelo u kojem osuđuje Nestorijev nauk.
Prepiska između Ćirila i Nestorij a time nije minula. Ćiril upozorava carigradskog biskupa da uskladi svoj nauk s interesima vjere i učenjem otaca koji su Mariju promatrali kao bogorodicu iz koje je rođeno tijelo s kojim se Logos sjedinio. Ali Nestorije nikako nije želio prihvatiti da je sama božanska narav rođena i umrla i optužuje Ćirila da u potaji širi arijansku herezu. Ovo je Ćirila razjarilo te on stade pripremati obiman materijal protiv Nestorija, koristeći se pritom brojnim povlasticama i manipulacijama, što će se potvrditi godinu kasnije na koncilu u Efezu. U Rimuje 430. g. održana sinoda gdje se trebao donijeti sud o Nestorijevu nauku, i gdje su korišteni kako Ćirilovi materijali tako i Kasijanovo djelo «De incarnatione Domini». S obzirom na okolnost da Nestorije na toj sinodi nije imao nikoga da brani njegov nauk, on je osuđen zato što u Kristu vidi samo čovjeka te time propitkuje njegovo djevičansko rođenje i njegovu otkupiteljsku moć. Potvrda rimske sinode je bila uglavnom formalne naravi: papa je zatražio od Nestorija javni opoziv, a Ćirilu je povjereno da se pobrine za provedbu te odluke.
Ćiril je nekoliko mjeseci kasnije sazvao sinodu u Aleksandriji gdje je Nestorije osuđen kao krivovjerac, te šalje Nestoriju pismo s 12 iskaza koje ovaj ima opovrgnuti. Antiohijska je škola odbila pokoriti se tim zahtjevima i tada sazvan je 3. ekumenski koncil u Efezu 431. g. Ovdje je Ćiril uvelike prekoračio svoje ovlasti u zastupanju rimskog pape tako da o nekoj objektivnosti nije moglo biti ni govora. Nestorijev odgovor na Ćirilovo pismo, koje je glasanjem biskupa podržano kao usklađeno s nicejskim odlukama, proglašenje blasfemijom, a on dobiva nadimak «novi Juda».
Ubrzo je izglasana osuda koja izopćuje Nestorija što je izazvalo nesuglasice u njegovih sljedbenika, tako da je carev predstavnik proglasio odluke sabora nezakonitima. Ali nekoliko dana kasnije sazvan je novi sastanak i s papinskim je legatima iz Rima stigla osuda Nestorija čime su započeli neredi, pa čak i fizički obračuni. Protiv ove odluke ništa se nije moglo učiniti iako je Ivan iz Antiohije sazvao protukoncil. Nestorije je prognan najprije u Arabiju a potom u Egipatsku pustinju, a Ćiril je, da bi se dodvorio onima koji su ga podržali, njima uputio bogate poklone što je Nestorije nazvao mitom.
Nakon toga počelo je spaljivanje Nestorijevih spisa, tako da su uglavnom sačuvana djela koja je zapisao nakon progonstva. Ali niti njegov progon nije sasvim smirio uzavrele strasti između dviju škola. Antiohijski oci i teolozi odupirali su se prihvatiti osudu Nestorija, dok s druge strane Ćiril nije htio ukinuti 12 anatemizama koje su Nestorijeve pristalice trebale poreći. Tek dvije godine kasnije zahvaljujući Teodoretu iz Kira Ćiril će prihvatiti kristološku formulaciju antiohijskih biskupa, kada mu je Teodoret objasnio da se u njegovih 12 iskaza krije opasnost «miješanja dviju naravi».
Time je postignut kakav-takav mir između zapadne i istočne teologije u koju svrhu je definirana i zajednička dogma na 4. općem saboru u Kalcedonu 451. g. (da su u Kristu dvije međusobno neodijeljene naravi koje su povezane uz jednoj osobi). Ipak, sukobi između tih dviju škola bili su samo uvod u veliku shizmu koja se odigrala šest stoljeća kasnije.
Uz Nestorija ostala je jedna mala skupina od petnaestak biskupa koji nisu željeli prihvatiti ujedinjenje s Ćirilom, što ih je skupo koštalo jer ih je car Teodozije II izopćio i protjerao. Unatoč tome nestorijanstvo nastavlja svoje djelovanje u sjeni te postoji i do dana današnjeg, a njihov je nauk po svojoj vokaciji najbliži gnosticizmu. Nestorijanci vjeruju daje Isus čovjek koji je uspio nadmašiti sve slabosti s kojima je na svom putu do Boga suočen ljudski rod.
Upravo zahvaljujući nestorijanskim svećenicima i propovjednicima sačuvano je jedno od najzanimljivijih gnostičkih evanđelja: Evanđelje mira Isusa Krista. S obzirom na sve prepreke koje su imali u čuvanju ne samo svoje imovine već i svojih života, jer su neprestano progonjeni s raznih strana, zaista se može smatrati čudom da je ovo evanđelje sačuvano na izvornom aramejskom jeziku. Ono se i danas nalazi u vatikanskoj biblioteci.