Ringišpil

Promatrani

Stajali su u mraku, pod slabašnim svjetlom ulične lampe, oko jedan ujutro.
On je glasno pričao, nešto ga je mučilo, grizlo iznutra, njegove ruke lomile su sitne čestice sve hladnijeg zraka..kruto je parao lanene zastore tišine.
Dlanovima je brisao vrući znoj sa čela, gledao u zamračene izloge iza nje, samo je ponekad krišom, nabrzinu, pogledao njene zjenice.
Kao da je kriva što ga gleda, nemoćnog, nedefiniranog, nesretnog, ne........
A ona ga je pomno slušala.
Podnijela je teške riječi s odlikama jedne mačke: dostojanstveno, uzvišeno, s glavom ponosno uzdignutom gledajući ga u oči..samo prividno hrabra..
Ruke je stavila u džepove, sakrivši tako prste što su se lomili bez zvuka..
Koracima malog djeteta svoja stopala okrznula je ponekad od njegova, pokazujući time da je još uvijek tu..spremna za zagrljaj još jedne lažne pomirbe.
Vjetar je zapuhao..
Već iz navike, bez nježnosti, sa mrvama preostalih osjećaja ovlaš ju je poljubio.
Primila je poljubac niti ne stignuvši napućiti usne.
Otišao je užurbano na svoju stranu netremice zureći u pločnik.
Ona na drugu, prelazeći pusto raskrižje, slijedila je ono malo svjetla u tami ispred nje.
Ritam njenih koraka stvarala je tuga, zapletena u vjetar što njihao je koljena..padat će kiša.
Kao fatamorgana najvećeg utopista, utopljena u mrak, koračala je..
Još samo ovaj put. Odlazim sutra.
Hm...da.