Opera house

Wanda Landowska (Varšava, 5. srpnja 1879. - Lakenville, SAD, 16. kolovoza 1959.), poljska čembalistica i skladateljica

Zaslužna je za ponovno uvođenje čembala u koncertu praksu. Koncertrirala je širom svijeta, interpretirajući uzorno čembalističku glazbu 17. i 18. stoljeća, kao i nova, njoj posvećena djela M. de Falle, F. Poulenca i dr. Predavala je, po svojoj metodi, na vlastitoj Ecole de Musique Ancienne u Saint-Leu-Le-Foretu kraj Pariza te na Sorbonni, u Berlinu, Baselu i SAD-u.

Djela:

"Bach i njegovi interpreteti"
"Stara glazba"
"Nijemci i francuska glazba 18. stoljeća"

Rođen: 26. listopada 1685. u Napulju
Umro: 23. srpnja 1757. u Madridu

Talijanski skladatelj i čembalist Domenico Scarlatti, kojeg s pravom smatraju utemeljiteljem suvremene tehnike sviranja na instrumentima s tipkama, rođen je 26. listopada 1685. u Napulju.
U Scarlattijevu umjetničkom životu bilo je presudno venecijansko odmjeravanje virtuoznosti s Händelom. U plemenitom međusobnom nadmetanju oba su umjetnika bila podjednaka u majstorstvu na čembalu, ali poslije sviranja na orguljama Scarlatti je odao Händelu najiskrenije priznanje. Reproduktivna umjetnost čembala dostiže u Scarlattijevim djelima svoj posljednji vrhunac.
Oslobodivši čembalo utjecaja orgulja, primjenjivao je tehniku koja do tada nije bila poznata. Njezina je glavna značajka - virtuoznost: veliki intervalski skokovi preko oktave u obje ruke, sviranje prekriženim rukama, briljantni pasaži sastavljeni od naglih promjena ljestvice, sviranje nizova tonova u oktavama, tercama i sekstama - ali otmjenost, ukus i duhovitost nije nikada zamjenjivao površnošću i ispraznom igrom tonova.
Stekavši veliki ugled, odlazi najprije u London, gdje postiže sjajne uspjehe kao čembalist talijanske operne družine i operni skladatelj. Komični operni intermeco La dirindina izvodi se i u naše vrijeme. Zatim dolaze Skarlatijeve zlatne godine na portugalskom i španjolskom dvoru. No, čežnja za domovinom i rodnim Napuljem odvodi ga nekoliko puta pod vrhove Vezuva. I tu nastaje nedoumica o mjestu njegove smrti, koja je razriješena tek nakon dugotrajnog pomnog proučavanja dokumenata.
Utvrđeno je da Scarlatti nije umro u Napulju, nego u svojoj otmjenoj kući u Madridu - 23. srpnja 1757.

Rođen: 25. listopada 1838. u Parizu
Umro: 3. lipnja 1875. u Parizu

Francuski skladatelj Georges Bizet, koji je rođen u Parizu 25. listopada 1838., ušao je u povijest glazbe ponajviše zbog toga što je autor glasovite opere Carmen.
A upravo je to njegovo genijalno ostvarenje na praizvedbi u pariškoj Operi comique 3. ožujka 1875. publika primila vrlo hladno, a kritika nazvala nemoralnim. Usprkos tome Carmen je u manje od godinu dana doživjela 45 izvedbi. Bizet je bolestan i razočaran tri mjeseca poslije praizvedbe - 3. lipnja umro, a Carmen je već ujesen doživjela velik uspjeh u Bečkoj operi, doduše s pjevanim recitativima umjesto govorenih dijaloga. Tek osam godina poslije - 1883. - Carmen se vraća u Operu comique, tada s golemim uspjehom i više ne silazi s repertoara. Istodobno počinje svoj trijumfalni pohod svjetskim pozornicama, te je i danas nezaobilazno djelo redovitog repertoara.
Bizet je Carmen stvorio prema istoimenoj Merimeovoj noveli. Libretisti Henri Meilhac i Ludovic Halevy, navikli na Offenbachovu glazbu, bili su iznenađeni što je Bizet izbjegao neprirodnost likova i patos te na pozornicu doveo stvarna ljudska bića sa svim njihovim strastima, ocrtavši glazbom njihove karaktere realistički, jasno i određeno. Bez skrupula suprotstavio je moralnim pravilima društva ljude s društvenog dna, cigane i krijumčare, a njegova femme fatale novi je tip operne heroine prema kojoj su poslije modelirane Saloma, Elektra i Turandot. Bizet je stvaranje libreta nadzirao, prepravljao ga, nadopisivao i podredio sve svojem cilju otvorivši time put opernom verizmu. Bizetovu tragičnu junakinju interpretirale su mnoge slavne umjetnice, a našla se i na filmu i tv-ekranima.
Osim Carmen Georges Bizet je napisao još desetak opera od kojih se povremeno izvode Biserari, a od niza orkestralnih i drugih djela - Simfonija u C-duru, suita Arležanka, Mala suita za orkestar, Te Deum i Dječje igre za klavir. U samo 37 godina koliko je Bizet živio i dvadesetak godina stvaranja, zaista dovoljno.

Rođen: 30. rujna 1908. u Odesi
Umro: 24. listopada 1974. u Amsterdamu

Zagrebačka dvorana Hrvatskoga glazbenog zavoda bila je pretijesna za sve poklonike glazbe koji su 1972. željeli čuti Davida Ojstraha, živu glazbenu legendu, jednog od najvećih virtuoza na violini u XX. stoljeću. Ojstrah je rado dolazio u Hrvatsku. Na žalost bilo mu je to posljednje gostovanje u našoj zemlji - dvije godine poslije umro je od srčane kapi, u Amsterdamu, uoči koncerta. Zbilo se to 24. listopada 1974.
David Ojstrah rođen je u Odesi 30. rujna 1908. Diplomirao je violinu sa samo osamnaest godina, nakon čega odlazi u Moskvu gdje počinje svoju sjajnu karijeru. Najčešće izvodi djela klasičnih skladatelja; Bacha, Mozarta, Beethovena, Brahmsa i Čajkovskog. Glazbeni ga kritičari opisuju kao virtuoza nevjerojatne tehnike, koji senzibilno prodire gudalom u najveće dubine sadržaja glazbe. Često je svirao i djela suvremenih ruskih skladatelja. Mnoge skladbe Hačaturjana, Šostakoviča, ili Majskovskog prvi je izveo i pronio svijetom njihovu ljepotu.
Na vrhuncu slave Ojstrah je počeo i dirigirati. Oni koji nisu bili skloni velikom umjetniku kao dirigentu, pitali su ga zašto je gudalo zamijenio štapićem. To je strast, odgovorio bi, Orkestar je kao more u koje utječu rijeke glazbenih linija. A u tome moru širokih horizonta, kriju se neograničene mogućnosti! No, Ojstrah je u glazbi bio svestran. Često bi svirao i vodio orkestar istodobno.
Usto odgojio je na glazbenoj akademiji u Moskvi niz mladih violinista, te je zadužio komornu glazbu sjajnim interpretacijama u duhu s klaviristom Oborinom, te u triju s Oborinom i violončelistom Kneševickim.

Suvremeni grčki kompozitor, rođen 29. srpnja 1925. na otoku Hios, u Grčkoj. Od mladosti fasciniran muzikom, samouko je pisao pjesme još kao dijete bez ikakvog instrumenta. U Pyrgosu i Patrasu je uzimao prve sate muzike, a u Tripolisu je osnovao zbor i imao prvi koncert sa 17 godina.

Nakon aktivnog sudjelovanja u otporu protiv okupatora u II. svjetskom ratu, kada je teško mučen, upisuje se na Atenski konzervatorij u klasu Philoktitisa Ekonomidisa (¦ą»żşÄ·Ä·Â źąşż˝żĽą´·Â), a kasnije i na Konzervatorij u Parizu, gdje uči muzičku analizu u klasi Oliviera Messiaena i dirigiranje kod Eugena Bigota. Ovo vrijeme provedeno u Parizu je razdoblje bogatog stvaralačkog rada.

Njegova prva simfonijska djela, Koncert za klavir, Prva suita, Prva simfonija su doživjela međunarodni uspjeh. 1957. osvaja zlatnu medalju na Moskovskom muzičkom festivalu, a 1959. Darius Milhaud ga predlaže za američku muzičku nagradu Copley za najboljeg europskog kompozitora godine nakon praizvedbe njegovog baleta Antigona u Covent Gardenu, London.

Theodorakis se vraća u Grčku, nazad svojim korijenima, pravoj grčkoj muzici, i počinje kulturnu revoluciju u svojoj zemlji ciklusom pjesama Epitaphios. S djelima baziranim na najvećim primjerima grčke i svjetske poezije Epiphania, Mali Kykladi, Axion Esti, Mauthausen, Romiossini, Romancero Gitan vraća grčkoj muzici dostojanstvo i, razvijajući koncept metasimfonijske muzike, postaje svjetski priznat umjetnički genij i najveći živi grčki kompozitor.

Osniva Atenski mali orkestar i Muzičko društvo Pireja i izvodi mnogo koncerata, a 1963. osniva Lambrakisovu demokratsku mladež i postaje njen predsjednik. 1964. je izabran za poslanika u grčkom Parlamentu.

1967., fašistička hunta pučem osvaja vlast u Grčkoj. Theodrakis odlazi u podzemlje i osniva Patriotski front. Država izdaje Vojni dekret br. 13., kojim se zabranjuje izvođenje i slušanje njegovih djela. Theodorakis je uhapšen, zatvoren i prognan u Zatounu sa ženom Myrto i dvoje djece, Margaritom i Yorgosom. Kasnije je prebačen u koncentracijski logor Oropos. Međunarodni pokret solidarnosti na čelu sa Dmitrijem Šostakovičem (<8B@89 (>AB0:>28G), Leonardom Bernsteinom, Arthurom Millerom i Harryjem Belafonteom uspijeva izbaviti Theodorakisa i preinačiti njegovu presudu u izgnanstvo, što se događa1970.

U izgnanstvu, Theodorakis se bori za svrgavanje hunte i za jedinstvo otpora. Širom svijeta drži tisuće koncerata kao dio borbe za povratak demokracije u Grčku. Postao je univerzalni simbol borbe protiv diktatora.

Nakon pada hunte, Theodorakis se trijumfalno vraća u Grčku, gdje nastavlja svoj rad i vodi koncertne turneje, kako po Grčkoj, tako i širom svijeta. Nekoliko puta je biran za poslanika u Parlamentu (1981.-1986. i 1989.-1993.) i dvije godine (1990.-1992.) bio ministar u vladi Konstantina Micotakisa (šż˝Ăı˝Äą˝żÂ śąÄÿış·Â). Nakon toga, dvije godine je bio glavni muzički direktor Orkestra i zbora Helenskog Radija i Televizije (•ˇ¤).

Mikis Theodorakis u svojim djelima kombinira poseban umjetnički talent s dubokom ljubavlju prema Grčkoj. Okrenut je i podizanju opće svijesti čovječanstva o ljudskim pravima, životnoj sredini i potrebi za mirom. Zbog ovog razloga je osnovao i Grčko-tursko društvo prijateljstva, s poznatim turskim pjevačem i muzičarem Zülfü Livanelijem.

[uredi]
Opus
Mikis Theodorakis je napisao više od 1000 pjesama i ciklusa pjesama, nezaboravnih melodija koje su postale trajno nasljedstvo grčke muzike. To su pjesme Sto periyali, Kaimos, Aprilis, Doxa to Theo, Sotiris Petroulas, Lipotatkes, Stis Nihtas to Balkoni, Agapi mou, Pou petaxe t'agori mou, Anixe ligo to parathiro, O Ipnos se tilixe, To yelasto pedi, Dendro to dendro, O Adonis i mnoge, mnoge druge.

Simfonijska djela
Simfonija br. 1 (Proti Symfonia) (1954.1959.)
3 orkestralne suite (1958.)
Klavirski koncert (1981.)
Simfonija br. 2 (Pjesma Zemlje) za dječji zbor, klavir i orkestar (1981.)
Simfonija br. 3 (bizantske himne) za sopran, zbor i orkestar (1983.)
Simfonija br. 7 (Proljetna simfonija) za 4 solista, zbor i orkestar (1986-87.)
Simfonija br. 4 za sopran, mezzo, naratora, zbor i simfonijski orkestar bez gudača (1996.)
Rapsodija za gitaru i orkestar (1996.)
Rapsodija za violončelo i orkestar (1996.)
mnoga djela komorne muzike
[uredi]
Kantate i oratoriji
Axion Esti (tekst: Odysseas Elytis) (1960.)
Pnevmatiko Emvatirio (Marš Duha na tekst Angelosa Sikelianosa) (1969.)
Canto General (tekst: Pablo Neruda) (1981/82.)
Saducejska pasija (Kata Saddukaion Pathi na tekst Michalisa Katsarosa) za tenor, bariton, bas, zbor i orkestar (1982.)
Liturgija br. 2 (Djeci ubijenoj u Ratu na tekst Tassosa Livaditisa i Mikisa Theodorakisa) za zbor a capella (1982./83.)
Lorca za glas, solo gitaru, zbor i orkestar (prema Romancero Gitan)
Canto Olympico (za Olipmijske igre u Barceloni 1992.)

Baleti
Grčki karneval (1953.)
Le Feux aux Poudres (1958.)
Les Amants de Teruel (1959.)
Elektra (1963.)
Sedam grčkih plesova (hor: Maurice Béjart) (1985.)
Alexis Zorbas (Grk Zorba) (1987./88.)
[uredi]
Opere
Kostas Karyotakis (1984./85.)
Medeja (1988./90.)
Elektra (1995./96.)
Lizistrata (Lysistrati) (1990./2000.)

Scenska muzika

Klasične grčke tragedije
Ippies (Aristofan) (1979.)
Orestie: Agamemnon - Choephores - Eumenides (Eshil) (1986/88.)
Hekabe (Euripid) (1987.)
Antigone (Sofoklo) (1990.)
Promithefs Desmotis (Eshil) (1992.)
Midea (Euripid) (2001.)
To Tragoudi tou nekrou Adelfou (Balada mrtvog brata) muzička tragedija (Mikis Theodorakis) (1960/61.)

Suvremena djela grčkih autora
Omorphi Poli (Divan grad) revija (Bost, Christodolou, Christofelis i drugi) (1961/62.)
I Yitonia to Angelon (Četvrt anđela) muzička drama (Iakovos Kabanellis) (1963.)
Magiki Poli (Začarani grad) revija (Theodorakis, Periyialis, Katsaros) (1963.)
Antigoni stin Filaki (Antigona u zatvoru) drama (Yaniss Ritsos) (1971.)
Prodomenos Laos (Izdani narod) muzika za kazalište (Vangelis Goufas) (1975.)
Echtros Laos (Neprijateljski narod) drama (Iakovos Kabanellis) (1975.)
Christophorus Kolumbus (Kristofor Kolumbo) drama (Nikos Kazantzakis) (1975.)
Kapodistrias drama (Nikos Kazantzakis) (1976.)
O Allos Alexandros (Drugi Aleksandar) drama (Margarita Limberaki) (1977.)
Papflessas predstava (Spiros Melas) (1979.)
[uredi]
Djela svjetskih autora
Enas Omiros (Talac) drama (Brendan Behan) (1961.)
Das Sauspiel tragikomedija (Martin Walser) (1975.)
Polites B' Kategorias (Građani druge klase) drama (Brian Friel) (1978.)
Caligula drama (Albert Camus) (1979.)
Perikles tragedija (William Shakespeare) (1980.)
Macbeth tragedija (William Shakespeare) (1994.)

Filmska muzika
I'll meet by Moonlight (1960.)
Honeymoon (1960.)
The Shadow of the Cat (1961.)
Five Miles to Midnight (1961.)
Elektra (1962.)
Phaedra (1962.)
Les Amants de Téruel (1964.)
Zorba the Greek (1964.)
Z (1969.)
Stage of Siege (1972.)
Serpico (1973.)
Iphigenia (1977./78.)
The Man with the Carnation (1980.)
[uredi]
Ciklusi pjesama
Epitaphios
Archipelagos
Politia
Epiphania
The Hostage
Mykres Kyklades
Mauthausen
Romiossini
Sun and Time
Songs for Andreas
Mythology
Night of Death
Ta Lyrika
The Quarters of the World
Dionysos
Phaedra
Mia Thalassa

Jovan Adamov (Čoka, 5. svibnja 1942), skladatelj i dirigent zabavne muzike. Diplomirani inženjer strojarstva. Muzičko obrazovanje stekao u Novom Sadu. Kontrabasist i povremeno dirigent Plesnog orkestra Radio-Novog Sada, gdje je i muzički producent. Kao kompozitor zabavnih melodija sudjeluje od 1964. godine na mnogim jugoslavenskim festivalima. Pored šlagera, starogradskih pjesama i romansi pisao filmsku i scensku muziku. Dobitnik je brojnih nagrada.

Glavna djela
Starogradske pjesme i romanse
"Soba u Varadinu"
"Sreli smo se"
"Stvari koje su prošle"
"Što te sretoh"

Šlageri
"Hej što nisam"
"Hej vojnici vazduhoplovci"
"Malo reči treba kad se voli"
"Nedovršene misli"
"Neka to ne bude u proleće" (pjeva Ljiljana Petrović)
"Nikad nećemo dozvoliti da prestane naša ljubav"
"Priča jednog ljeta"
"Prošla si pored ljubavi"
"Šareni izlozi"
"Što mi vrijedi što sam zgodan"
"Zaboravi"
"Znam"
"Živi bez mene"