Dominikansko laičko bratstvo blaženog Augustina Kažotića https://blog.dnevnik.hr/op3

petak, 24.11.2017.

Kolumna petkom #3: Slobodna volja i nadnaravno

Pitanje slobodne volje oduvijek je bilo vrlo zanimljiva tema kako iz filozofskog tako i sa psihološkog stanovišta. Iako ne postoji neka konkretna definicija slobodne volje, mogli bi je opisati kao sposobnost slobodnog izbora između više opcija. Ona je izravno povezana s pojmovima kao što su odgovornost, krivnja, grijeh i sl. koji se pak vežu isključivo za osobe koje su sposobne donositi slobodne odluke.

Posebno zanimljiva razmatranja o slobodnoj volji javljaju se u sklopu filozofije determinizma koja smatra da za svaki događaj postoji specifičan skup uzroka koji se moraju dogoditi da bi događaj nastao, te da u toj sitauciji ne bi mogao nastati nikakav drugi događaj. Po pitanju slobodne volje to znači da su svi naši odabiri u životu uvjetovani kako situacijom u okolini, tako i našim unutarnjim biološko-kemijskim faktorima te da je naš odabir logičan slijed tih uzroka. Ovkav stav prisutan je kod predstavnika Novog Ateizma, posebice Sama Harrisa koji u svojoj knjizi "The moral lanscape" iznosi tezu da je slobodna volja, i posljedično tomu moralna dimenzija naših odluka, samo religiozni konstrukt te da ona u stvari ne postoji, nego se svaka ljudska odluka može objasniti kroz fiziologiju ljudskog bića i njegove okoline.

Malo ublaženiju varijantu determinizma imamo kod filozofa indeterminizma koji smatraju da naše odluke nisu izravno definirane uzrocima, nego da postoji skup vjerojatnosti da ćemo izabrati neku od ponuđenih opcija. Na primjer, ukoliko odrastemo u obitelji alkoholičara tada imamo 38% šanse da postanemo alkoholičar i 62% da ne postanemo alkoholičar. To daje privid slobodne volje, no stvarna slobodna volja ne postoji.

Nasuprot tomu, filozofija inkompatibilnosti ima u sebi osnovnu premisu da su determinizam i slobodna volja nespojivi. Jedan od glavnih predstavnika ovog filozofskog pravca je Peter van Inwagen, profesor na sveučilištu Notre Dame. S druge strane, postoji i filozofija pesimizma koja se očituje u Shopenhauerovoj poznatoj krilatici "Čovjek može učiniti ono što hoće, ali ne i željeti ono što hoće".

Ipak, promatrajući pravne sustave svih zemalja suvremenog svijeta, možemo vidjeti da oni u svome temelju imaju ideju slobodne volje i odgovornosti pojedinca za svoje postupke. Jednaka je situacija i s kršćanskim pogledom na svijet koji smatra da čovjek ima slobodnu volju kako bi mogao donositi moralne odluke te ima sposobnosti i griješiti i činiti dobro.

Štoviše, ako promatramo narode diljem svijeta koji ne baštine kršćansku tradiciju, primijetiti ćemo da svi oni priznaju postojanje slobodne volje pojedinca te njegovu odgovornost za vlastite odluke postupke. To nam je jasan indikator da slobodna volja nije društveni konstrukt, nego da se temelji na nečem sasvim drugačijem.

Mi kršćani smatramo da svaki čovjek u sebi ima čežnju prema nečemu što je savršeno, lijepo, sveto, smisleno, vrijedno... Da je ta čežnja odraz onoga božanskog u nama, odraz Onoga prema čijoj smo slici stvoreni, a mi sami imamo sposobnost slobodnog odabira sredstava i metoda kojima ćemo utažiti tu svoju čežnju. Na tom putu imamo Sveto Pismo te Crkvenu tradiciju koja nam pomaže prepoznati ono što je sveto, vrijedno, lijepo, smisleno... Ali i milost, kao nezasluženi dar, koji nas usmjerava prema onome što je božansko. Ta milost je za nas kršćane utjelovljena u Isusu Kristu koji nam je svojom smrću na križu i uskrsnućem pokazao savršenu ljubav, a time i put prema nebu. Samim pogledom na križ, raspetog Isusa, možemo prepoznati što je to u našim životima što nas vodi k Njemu, a što nas od njega odvraća. No, konačna odgovornost je na nama samima. Da odaberemo ili odbacimo. To je nešto što nadilazi materijalni svijet, zakone fizike, pa čak i sam svemir. Nešto u što znanost ne može uprijeti prstom, nešto što se ne može izmjeriti, izvagati, rastaviti i sastaviti. A opet je to ono iskonsko u nama, ono što nas čini ljudima.

Slobodna volja je nužna kako bi mogli ući u odnos sa Stvoriteljem. On nije od ljudi želio stvoriti savršeno društvo, terarij u kojemu će svaki član djelovati prema programiranim nagonima i neće morati moralno promišljati. A mogao je. No, ipak, On se odlučio stvoriti čovjeka kao moralno biće koje je sposobno voljeti bližnjega, u čemu mi kršćani vidimo odjek one stvaralačke ljubavi po kojoj smo stvoreni.

nedjelja, 19.11.2017.

Vijesti iz života bratstva

Naše je bratstvo od svoga osnutka uvijek bilo vrlo aktivno po pitanju sudjelovanja u raznim događanjima vezanima za dominikance, a posebice samostan i župu bl. Augustina Kažotića u Zagrebu. Ondje držimo svoje redovite sastanke, doprinosimo župnim inicijativama, sudjelujemo u raznim pobožnostima, ali i organiziramo vrlo zanimljiva, a nerijetko i dobro posjećena, predavanja. Nakon što smo do sada organizirali barem dvadesetak kvalitetnih predavanja na temu dominikanske duhovnosti, ali i općenito izazova s kojima se susrećemo u današnjem svijetu, sve nas je vrlo obradovala vijest da će naš samostan dobiti novu multimedijalnu dvoranu.

Fr. Marko Bijelić, župnik, pozvao nas je na otvaranje nove dvorane u kojoj će, vjerujemo, u budućnosti i naše bratstvo imati priliku održavati predavanja i seminare te na taj način dodatno obogatiti duhovni život ne samo našeg bratstva, nego i čitave župe. Posebno nas veseli što će dvorana nositi ime fr. Dominika Barača, dominikanca i mučenika, koji nam je svima uzor u svojoj revnosti za dominikanski red i za Istinu.



Na otvaranju dvorane bilo je prisutno uistinu puno župljana angažiranih u raznim župnim aktivnostima, ali i osoba koje su zaslužne za privođenje same dvorane svrsi. Dvoranu je blagoslovio provincijal hrvatske dominikanske provincije fra. Slavko Slišković. Naravno, naša je župa poznata po njegovanju zborske pjesme tako da otvorenje i blagoslov dvorane nisu mogli proći bez doprinosa zbora "Osvit" i klape "Furešti" koji već dugi niz godina djeluju u našoj župi.





Osim na otvorenju dvorane, naše je bratstvo bilo pozvano i na Radio Mariju kako bi ondje predvodilo molitvu krunice. Providnost je htjela da taj poziv bude baš za 18. studenoga, dan na koji obilježavamo pad našeg herojskog Vukovara. Naravno, drage smo se volje odazvali tom pozivu te zajedno sa slušateljima diljem domovine molili na nakanu svih poginulih, nestalih i ranjenih branitelja i civila koji su dali sebe za našu slobodu.



Hvaljen Isus i Marija!

petak, 17.11.2017.

Kolumna petkom #2: Kršćanski pogled na pitanje smisla čovjekovog života

Depresija, apatija, bezvoljnost, suicid - samo su neki od simptoma koji se javljaju kod osoba koje dugoročno ne pronalaze smisao u svojim životima. Smisao bi mogli definirati kao svrhu nečega, konačni cilj, kao nešto što nečemu daje vrijednost. Općenito govovreći, stvari i pojave kojima ne vidimo smisla za nas ne predstavljaju vrijednost te ih instinktivno odbacujemo. Na žalost, kada se takva situacija dogodi s ljudskim životom, kada osoba sama ne vidi smisao u svome životu, redovito se događaju posljedice koje su tragične.

Poznati francuski filozof J.P.Sartre je govorio kako egzistencija prethodi esenciji, odnosno, da čovjek mora prvo postojati prije nego bi njegov život imao smisla. Pri tomu smisao nije nešto s čim se čovjek rađa, nego se mora postići u interakciji s okolinom i samim sobom. Ovo je jedan ateistički pogled na smisao za koji bi se moglo reći da i jest dominantan u današnjem zapadnom društvu. Pitanje smisla je u potpunosti subjektivizirano i jedinstveno za svakog pojedinca koji, kako bi uspio svoju egzistenciju doživjeti kao nešto uistinu vrijedno, mora samom sebi pronaći svrhovitost i posljedično vrijenost.

Ovakav osjećaj smisla ljudi pokušavaju pronaći u raznim stvarima i osobama. Neki nastoje svoj smisao pronaći u stjecanju materijalnog, neki u razvijanju bliskih odnosa s bližnjima, neki u profesionalnim uspjesima, neki u hedonizmu, neki u umjetnosti i sl. Pronalazeći na taj način smisao svog života može uistinu čovjeku pomoći da prevlada spoznaju, o kojoj piše Richard Dawkins u svojoj knjizi "River out of Eden", da svemir koji promatramo u sebi ima upravo onakva svojstva koja možemo očekivati ako, u konačnici, ne postoji ni dizajn, ni smisao, ni zlo, ni dobro, samo okrutna ravnodušnost.

No, problem s takvim pristupom je u tomu da u njemu čovjek sam sebe nastoji zavarati, stvoriti jedan subjektivni privid smisla, koji je onoliko jak koliko je sam čovjek sposoban vjerovati u taj privid. Naime, čovjek može smatrati da je smisao njegovog života u tomu da bude uspješan u svome sportu, da bude dobar suprug, da se popne na 7 najviših planina u svijetu, da zaradi milijun dolara, da napiše veliki roman... No, definiranje smisla svoga života kroz nešto što je prolazno stavlja čovjeka u situaciju u kojoj njegova okolina dirigira njegov smisao. A uvijek možemo ostati bez obitelji, prijatelja, zdravlja, posla... I tada se odjednom nađemo u situaciji u kojoj smisao naše egzistencije dolazi pod znak pitanja.

Kršćanski pogled na svijet smatra da smisao nije subjektivna kategorija nego da postoji objektivan smisao ljudskog života, da taj smisao prethodi samom životu, da ne ovisi o našim dojmovima i preferencijama, nego da je tu čak i u trenutcima najveće patnje kroz koju ljudsko biće može proći. Smisao čak postoji i u samoj smrti. Ignacije Loyola je možda i najbolje sažeo kršanski pogled na smisao života u svom tekstu "Principi i fundament": "Čovjek je stvoren da hvali Boga, našega Gospodina, da mu iskazuje strahopoštovanje i da mu služi te tako spasi svoju dušu; a ostale stvari na licu zemlje stvorene su za čovjeka i da bi mu pomogle u ostvarenju cilja za koji je stvoren. Iz toga slijedi da ih čovjek treba utoliko rabiti ukoliko mu pomažu do cilja, a utoliko ih se oslobađati ukoliko ga u tom sprječavaju. Stoga je nužno da mi postanemo indiferentni spram svih stvorenih stvari u svemu što je dopušteno slobodi naše slobodne moći odlučivanja i što joj nije zabranjeno. Mi dakle sa svoje strane ne trebamo radije htjeti zdravlje od bolesti, bogatstvo od siromaštva, čast od sramote, dug život od kratkoga; i jednako tako u svemu ostalom, ukoliko samo ono želimo i biramo što nas više vodi prema cilju za koji smo stvoreni".

Pitanje smisla, a posljedično tomu i vrijednosti, ljudskog života možda je i najočitije kod prijepora oko pobačaja. Naime, dok kršćani, ali i mnogi drugi ljudi bez obzira na svoje religiozno uvjerenje, smatraju da ljudski život ima vrijednost sam po sebi, pobornici pobačaja smatraju da je želja majke da ga donese na svijet ono što mu daje ili oduzima vrijednost. Štoviše, zakonima zemalja se čak uređuje točan dan do kada je pobačaj dozvoljen čime se definira trenutak kada društvo priznaje život. A naravno, taj se trenutak razlikuje od zemlje do zemlje tako da se, na primjer, može dogoditi da prijelazom preko državne granice nerođena osoba dobije ili izgubi pravo na život, sukladno zakonima zemlje u koju je trudnica ušla. Naravno, s etičkog, filozofskog, ali i logičkog stajališta takva je pojava nonsens.

Prihvatiti ljudski život kao nešto što ima intrizičnu vrijednost temelj je kršćanskog pogleda na svijet. On život smatra jednako vrijednim netom poslije začeća i u trenutku posljednjeg izdisaja umirućeg. Takav stav proizlazi iz činjenice da vrijednost života nije derivirana iz okoline, čak ni iz samog čovjeka, nego iz njegovog "uzroka" koji prethodi njegovom životu. Pouzdajući se u Boga kršćanin se pouzdaje i u to da postoji Božji naum u njegovom životu i zbog toga svoj život nastoji provesti okrenut prema Bogu. Na taj način se okrećemo prema nečemu što nadilazi ovosvjetovno pa se gubi i strah da ćemo gubitkom obitelji, zdravlja, posla, novca izgubiti i smisao svoga života. To nikako ne znači da su kršćani ravnodušni prema ovosvjetovnim stvarima, nego samo da na njih nisu navezani, da smisao traže u Stvoritelju, a ne stvorenom i u tomu nalaze svoju slobodu.

petak, 10.11.2017.

Kolumna petkom #1: Katolička vjera i strah

Biti katolik je nešto najteže na svijetu! Ovu sam rečenicu čuo prije nekoliko godina od jednog svećenika i, moram priznati, isprva mi je zvučala kao veliko pretjerivanje. Odrastajući u vjerničkoj obitelji u provinciji, gotovo da mi je bio nepoznato kako izgledaju životi ljudi koji nisu katolici. Što rade na Božić? Kako se vjenčavaju? Kako se pokapaju? U čemu pronalaze utjehu? Samo su neka od pitanja koja jednostavno nisam imao kome postaviti. Kršten sam u Crkvi, naravno, ne svojom voljom, nego voljom mojih roditelja. Moglo bi se reći da su mi na taj način nametnuli katoličanstvo, da mi nisu dali pravo izbora. No, isto tako mi nisu davali pravo izbora u mnogim drugim stvarima... Recimo kada sam htio ukrasti susjedu sličice nogometaša, kad sam htio prešutjeti da sam susjedi razbio prozor na kući, kad sam se htio igrati s društvom umjesto ići u predškolsku, kad su me tjerali da jedem kelj čušpajz iako bih radije pojeo tanjur kerozina... Puno toga su činili protiv moje volje. Ali eto, valjda su na to imali pravo zato jer su mi bili roditelji.

Slali su me i na vjeronauk. U drugom razredu osnovne škole, još tamo davne 1990. godine kada su se petokrake još ponosno vijorile s gotovo svih pročelja na dan Republike. Isprva se vjeronauk svodio na pjesmice, često toliko trivijalnih riječi da su mi čak i u toj dobi zvučale besmisleno. Poslije su dolazile složenije teme. Istočni grijeh, ispovijed, pokora, žrtva, molitva, kajanje, raspeće... Sve jako teške riječi, pogotovo za dijete koje tek počinje otkrivati svijet oko sebe. I reče svećenik: Bog sve vidi i sve zna! Moram priznati da mi je pomalo ta pomisao bila zastrašujuća. Pa ja ne želim da netko vidi kad radim nešto podmuklo, kad lažem, kad se tučem, kad se svađam, kad ogovaram... Želim da vidi samo kad sam dobar, nasmijan, kad molim na koljenima, kada idem redovito na misu, kad znam sve odgovore na vjeronauku. Razmišljajući danas, istina, u to doba sam sigurno osjećao određenu dozu straha prema Onome gore i često, kad bih bio sam, iz straha odlučio ne ukrasti kolač s tacne na Veliki Petak. Jednako tako bih osjećao mučan grč u želucu kada bih samo dodirnuo bez pitanja nečiju tuđu stvar. On sve vidi, On sve zna ... stalno je odjekivalo u mojim ušima.

Kasnije, kao muškarac u kasnim dvadesetima, kada se život već zahuktao i prvi ozbiljni životni problemi zakucali na vrata, opet sam počeo ozbiljnije razmišljati o Bogu. Pitao sam se gdje je nestao taj strah koji sam imao kao dijete? Zašto više ne razmišljam o tomu da me On stalno promatra i bilježi u libar moje dugove i moje zasluge? Sjetio sam zgode iz svoga djetinjstva, kada sam tek krenuo u školu, i oštrih riječi moga oca da moram obavezno paziti da prelazim cestu samo onda kada je na semaforu zeleno svjetlo za pješake jer će me on iz daleka promatrati. Rekao mi je da ja njega neću vidjeti, ali on mene hoće. I eto čuda, nisam pretrčavao cestu. Tada sam počeo razmišljati o svome ocu koji me "gleda" kako prelazim cestu i o svećenikovim riječima kako Bog sve vidi i sve zna. Zbog riječi njih obojice osjećao sam određeni strah, priznajem, strah zbog kojega nisam pretrčavao cestu, lagao, krao, tukao se, strah zbog kojeg sam jeo kelj čušpajz...

Danas taj strah je zamijenio osjećaj zahvalnosti jer vidim koliko me je on u djetinjoj dobi sačuvao od mnogih loših stvari. No, kad sam jednom porastao, iako je strah iščezao, ja sam ipak imao potrebu da budem "dobar". Nisam nikada razmišljao o libru i da svojim odabirom da činim dobro zaslužujem nešto na nebesima. Ono o čemu jesam razmišljao jest odnos. Odnos prema Onome oko čijeg postojanja na intuitivnoj razini nisam imao ni najmanjih dvojbi. Onome koji je bio tu za mene, ne zato da bi bilježio moje grijehe i moja dobra djela, nego zato jer me voli. Jer je, kako dobra knjiga kaže, On sam u svojoj suštini ljubav. Jer mi želi dobro. Samom činjenicom da postojim on je dokazao sebe i svoju ljubav prema meni. A što ja činim? Kako mu uzvraćam? Moje je pravo da izaberem drogu, laž, krađu ... Ali kako da poslije izađem pred svoga oca? Kako da prljavih ruku stanem pred njega? Da li ću izabrati činiti dobro jer ga se bojim, ili možda iz ljubavi? Imati dijete i vidjeti ga kako čini zlo vjerojatno je najbolnija stvar koju roditelj može doživjeti. I ta je bol to jača što je ljubav roditelja veća. A kolika je tek onda bol Onoga koji nas je stvorio? Onoga koji je ušao u bespuća ništavila i svojom riječju tako savršeno posložio zakone fizike i odnose između prirodnih sila da je iz tog košmara nastao život. Život koji se razvijao i nadograđivao milijardama godina da bi u konačnici rezultirao čovjekom koji je sposoban sam donijeti odluku o tomu hoće li činiti dobro ili zlo. Čovjekom koji odlučuje sam hoće li ocu okrenuti srce ili leđa. Čovjekom koji si postavlja pitanja, koji traži smisao, koji prepoznaje ljubav i koji nastoji na nju odgovoriti. Ne zato jer se boji što će biti u libru zapisano, nego zato jer osjeća u dubini svoga bića da iz kaosa ne može nastati ljubav, da ljubav mora prethoditi svemu kako bi išta uistinu vrijedno moglo nastati. A kako da čovjek odgovori na tu ljubav? Da je ignorira? Da je se boji? Ili možda da je prihvati i pokuša sve da svoje srce oblikuje prema njoj?

Biti kršćanin je nešto najteže na svijetu! Istina! Ali ne zato jer postoji toliko pravila koja kršćanin mora obdržavati kako bi ostvario put u nebo, nego zato jer kršćanin gleda na križ, raspetog Isusa, ljubav koja je stvorila sve iz ničega, i onda pogledavši na sebe, shvaća koliko je nedostojan te ljubavi. No ipak, kako kaže dobra knjiga, ljubav je ljubav zato jer je velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne nadima se, ne pamti zlo... Ljubav je ljubav zato jer ne gleda računicu, ne važe pluseve i minuse. Ljubav je odnos. A moj je odabir odabir želim li u tom odnosu sudjelovati ... bez fige u džepu, bez računice, bez straha...

srijeda, 08.11.2017.

Knjiga o mučeništvu kardinala Stepinca

Biti dominikanac znači predati sve svoje sposobnosti, talente i radne kapacitete Gospodinu i staviti ih u službu širenja Istine. Tu je upravo karizma našeg Reda koji već 800 godina služi Gospodinu i Crkvi. U bratstvu bl. Augustina Kažotića izrazito smo ponosni na našu sestru Nedu, koja je inače doktor znanosti, sveučilišna profesorica i liječnica, vrlo aktivna u pronošenju istine o vrijednosti ljudskog života od začeća do prirodne smrti, ali i raznim drugim vrijednim temama. Više puta je održala vrlo zanimljiva predavanja koja je organiziralo naše bratstvo, a koja su se ticala upravo tih, za nas katolike posebno interesantnih tema. Osim toga, naša je sestra Neda urednica i voditeljica emisije na LaudatoTV koja se bavi medicinom, a u kojoj ugošćuje brojne poznate hrvatske liječnike i znanstvenike. Njezin najnoviji projekt bio je rad na knjizi monsinjora Juraja Batelje "Komunistički progon i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca" koja je predstavljena u utorak u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu.

U ovoj je knjizi predstavljen progon i mučeništvo kardinala Stepinca kroz jedan multidisciplinarni pristup; teološki, historiografski i medicinski.

Dr. Josip Jurčević je bio prvi izlagač te je iz svoje perspektive uglednog povjesničara govorio o povjesnom kontekstu kardinalove kanonizacije te izazovima na koje su povjesničari nailazili pokušavajući doći do relevantnih dokumenata iz razdoblja komunističke vladavine. Također je naglasio da su ovakve knjige itekako potrebne kako bi se konačno otkrili tko je i na kakav način progonio kardinala Stepinca.

Naša sestra Neda je bila zadužena za medicinski dio knjige te je u svome izlaganju navela medicinske i forenzičke postupke koji su provedeni nad tijelom pokojnog kardinala, a koji jasno ukazuju na kontinuirano trovanje te moguće druge načine na koje se sustavno narušavalo njegovo zdravlje. Pri tomu je izložila brojne nalaze s respektabilnih institucija i laboratorija u kojima se jasno vide dokazi na kojima se temelji osnovna premisa knjige, a to je da je kardinal Stepinac skončao svoj život nasilnom smrću uslijed trovanja.



Autor knjige mons. Batelja je posjetiteljima ovog predstavljanja knjige pokazao velik broj dokumenata i svjedočanstava te osobnih anegdota vezanih za Stepinčevo mučeništvo te događaje koji su nastupili nakon njegove smrti, a u kojima su komunističke vlasti i UDBA nastojale prikriti svoj zločin, zastrašiti svjedoke i učiniti sve u njihovoj moći da kardinal bude ocrnjen i u konačnici zaboravljen od hrvatskog naroda.



Naravno, oni u tom svom nastojanju nisu uspjeli, nego su od njega stvorili simbol otpora jednom ateističkom totalitarizmu koji se pojavljivao u mnogo zemalja diljem svijeta, a za sobom uvijek ostavljao isto: duhovnu, materijalnu i društvenu razvalinu. Inače, za našeg kardinala Stepinca se veže jedna zanimljivost, a to je da je bio franjevac trćeredac, koji je za svoje redovničko ime uzeo ime zaštitnika našeg bratstva- Augustina Kažotića!



Hvaljen Isus i Marija

O nama

Mi smo laici dominikanci, pripadnici Reda propovjednika "u svijetu". Naše je laičko bratstvo osnovano 13. studenog 2014. godine i djeluje pri samostanu i župi blaženog Augustina Kažotića na zagrebačkoj Volovčici.
Želja nam je na ovom mjestu objavljivati aktualnosti iz života našeg Bratstva, duhovne tekstove i poučno štivo o katoličkoj vjeri, dominikancima i drugim temama koje nađemo korisnima.
Ukoliko želite s nama stupiti u kontakt, molimo vas da nam se javite na adresu dlbaugustinkazotic@gmail.com

Možete nas pronaći i na našoj intenet stranici www.laicko-bratstvo-kazotic.org

brojač posjetitelja

Red propovjednika

Red propovjednika (lat. ordo praedicatorum) osnovao je sveti Dominik, koji se rodio 1170. godine u Caleruegi (Španjolska), čovjek koji je bio zaljubljen u Riječ Božju i potpuno predan poslanju propovijedanja.
Oslobođen od svake navezanosti na materijalnu sigurnost i udoban položaj u društvu, Dominik je, slijedeći Krista, živio skrovito i siromašno, danonoćno propovijedao Evanđelje i obraćao zabludjele. Njegova karizma siromašnog propovjednika vrlo je brzo naišla na mnoge poklonike te je red crno-bijelih fratara, koji je sve do današnjih dana prisutan u Crkvi, dosad iznjedrio mnoge svece, crkvene naučitelje, mučenike, posvećene djevice i angažirane laike.
Red propovjednika sastoji se od muške i ženske grane redovnika aktivnih u apostolatu, zatim od klauzurnih sestara dominikanki, laika-trećoredaca (to smo mi ) i dijecezanskih svećenika privrženih Redu, uključenih u Svećeničko bratstvo svetog Dominika.

Kazalo nekih dosad objavljenih tekstova

Blažena Djevica Marija i dominikanci

Spomen na prijenos tijela svetog oca Dominika

Naše bratstvo na dominikanskom kruničarskom hodočašću

Dominikanski laici za život

Dominikanska pobožnost Blaženoj Djevici Mariji

Gost predavač: pater Ciril Čuš

Susret s blaženim kardinalom Stepincem

Naš susret s papom

Izlet u Zagorje

Molitva časoslova

Zašto živjeti posvećenim životom laika u Redu propovjednika?

Primanje u novicijat